ZADNJE UPORIŠTE SEPARATISTA'Za nas nema života u Ukrajini.Vidite što su mi napravili od stana'

Rat se približava Donjecku. Borbe na prilazima gradu sve su intenzivnije. Tutnjava noćnih eksplozija sve je reskija, a to znači i bliža gradu.

Oko ponoći s utorka na srijedu pogođeno je industrijsko postrojenje na jedva dva, tri kilometra od centra grada. U trenutku je suknuo plamen, a stakla na prozorima su blago zadrhtala. U gradu Gorkovki separatisti su digli u zrak most. Na taj su način usporili napredovanje Ukrajinaca. Ipak, kod aerodroma se još uvijek vode borbe u kojima ukrajinska vojska napreduje.

Borbe usred grada

“Linija je noćas pomaknuta 400 metara. Još manje od dva kilometra i neću više moći na posao ili s posla kući, ovisi o tome gdje ću se zateći u tom času. Živim nedaleko od aerodroma, a radim u gradu. Ekonomistica sam, zaposlena u gradskoj upravi. Strašno je ovo, oko moje kuće pucaju i granatiraju, ovdje padaju rakete”, priča nam Valerija koju smo sreli u kvartu Vorošilovski uz glavni kolodvor. Usred dana, u 9.30, raketirano je upravo to područje oko željezničke stanice. Navodno je to bila potpora za akciju ukrajinske diverzantske jedinice oko glavnog željezničkog kolodvora. Potpora je izvedena višecijevnim raketnim bacačima. Oružjem koje je vrlo neprecizno i neselektivno. Ostaci raketa vidljivi su posvuda, a najviše zbunjuje to što su apsolutno sve pogodile civilne ciljeve. Pogođeni su neboder, dječje igralište, obiteljske kuće. Možda samo trafostanica može proći kao vojni objekt. “Užasno sam bijesna. Trebala sam se smjestiti kod rođaka, ali sad im je stan pogođen. Ne znam što napraviti. Dođite, pokazat ću vam kako izgleda njihov stan na sedmom katu.” Oronulim stubištem penjemo se na vrh zgrade u stan Miškulinovih.

Uništeni ljudi

Domaćini primjećuju kameru, bez riječi, bezvoljno otvaraju vrata u dnevni boravak. Prašina posvuda, ostaci košuljice rakete na fotelji. Raketa je u stan ušla s krova, pokazuje nam stariji muškarac, prošla dnevnim boravkom, kroz kut spavaće sobe i završila u zidu pokraj kuhinjskih vrata. Stanari su se vratili po najnužnije stvari. “Pogledajte, na krevetu je geler, spalio je plahtu. Pola sata ranije pao bi na nas. Ne možete ni zamisliti kakva je to bila eksplozija.” Pokušavam je pitati nešto, ali Miškulinova nastavlja pričati o tragediji koja ih je zadesila.Prilazi mi Valerija i objašnjava da gospođa od eksplozije gotovo ništa ne čuje. “Kamo da odemo? Tko će ovo popraviti? Sreća je što smo živi i zdravi. Nisu nas pogodili, to je najvažnije. Došli smo po stvari, ali kamo ćemo sad otići?”

Valerija mi objašnjava da odem do dječjeg igrališta gdje je pogođen stariji muškarac. “Idi pokaži mu, nikad sam neće naći ta dvorišta u koje su padale granate. Vidjet ćete koji su to strateški ciljevi gađani. Ako smo ja i moja žena najveći neprijatelji Ukrajine...” Miškulinov ostaje bez riječi.

I zaista, stambeni blokovi niže i srednje klase, unutar kojih se u pravilu nalaze dječja igrališta, prostiru se cijelim kvartom. U jednom dvorištu nalazi se par muških cipela. Između njih sasušena lokva krvi, ni dva metra udaljena od rupe detonirane rakete. Sve to okruženo je ljuljačkama, klupicama i toboganima iza kojih su šesterokatnice.

Valerija pita okupljene građane tko je bio čovjek. “Zar je važno, Rus, Ukrajinac, Afrikanac... Bio je starac koji je šetao dječjim igralištem na povratku iz trgovine.”

Smrt na igralištu

Jedna od gusto postavljenih prizemnica potpuno je uništena. Limeni krov se poput apstraktne skulpture diže iz spaljenih zidova. Prilazi nam susjed. “Moja je kuća još dobro prošla, samo su popucali prozori pa sad stavljam daske.”

Valerija mi objašnjava da se mora vratiti ujaku i pomoći im raščistiti stan, ali će me prije toga iz kvartovskog labirinta odvesti do glavne ceste. Nakon stotinjak metara smo na raskrižju na kojemu je izbezumljeni separatist optužuje bugarsku TV ekipu i mene za terorizam.

Sada mi je jasnije odakle ta panika i bijes u njegovim očima.