Reporterka NEDJELJNOG istražila: Tko je zapravo Tomislav Nikolić?

Uoči 6. svibnja sve su oči uprte u Srbiju: hoće li doista birači u Srbiji, 12 godina nakon pada Slobodana Miloševića, iduće nedjelje dovesti na vlast Tomislava Nikolića i njegovu Srpsku naprednu stranku, stranku dojučerašnjih obožavatelja Vojislava Šešelja?

On govori u grubim, pomalo nevještim rečenicama, izgledom i držanjem autsajdera odudara od modernih i uglancanih političara Demokratske stranke, ali i od nekadašnjih prekaljenih komunističkih kadrova. Zna se da je radio kao grobar u rodnom Kragujevcu, ne zna se je li ikad doista završio fakultet koji je morao prekinuti već na početku, kad mu je umro otac nakon što su majka i brat stradali od udara struje.

Izgleda kao da nije, ali to što mu jedni uzimaju kao manu, u očima velikog broja birača u Srbiji je prednost: “On je jedan od njih, običan čovjek i tako ga prihvaćaju. Intenzivno igra upravo na tu kartu”, tumači Jelena Divković, mlada novinarka beogradskog Danasa, lista koji je svoju nezavisnost izborio još pod Miloševićem.

Konačni okršaj

Nakon odrađene stipendije u Americi, Jeleni je lakše sagledati pred kakvim se izborom sada njezina zemlja nalazi. Iduće nedjelje 6. svibnja tek je prvi krug: predsjednički, parlamentarni i lokalni izbori, a dva tjedna kasnije, u nedjelju 20. svibnja, Tadić i Nikolić treći će se put u drugom krugu sučeliti u konačnom okršaju.

Nema idućeg puta: Tadiću je ovo posljednja kandidatura, nakon što je već dva mandata proveo na čelu Srbije. Prvi put je 2004., nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića, pobijedio Nikolića sa 53 posto glasova, a drugi put, 2008., provukao se za dlaku, pobijedivši tadašnju Šešeljevu desnu ruku sa 50,31 posto. Hoće li mu i sada uspjeti isto, nitko ne zna.

Beogradski analitičari sliježu ramenima: sve ankete govore isto, razlike su unutar statističke pogreške pa nitko nema pojma što će se točno dogoditi kad se prebroje glasovi.

Nikolić je, čini se, po svemu suprotnost uglađenom Tadiću. Dok se aktualni predsjednik Srbije u svojoj biografiji može razmetati obrazovanjem, kontaktima sa svjetskim uglednicima i znanjem jezika, naprednjaci će u službenoj biografiji Tomislava Nikolića istaknuti da najviše od svega voli, okružen prijateljima, podložiti kazane za pečenje rakije, “u skladu sa srpskom običajima”. I zapjevati.

No razlika između Tadića i Nikolića nije samo u folkloru.

Već smo se navikli na to da desnica u Europi raste na valu svjetske recesije, ali ovdje na rubu Europe takvi izbori znaju biti doista dramatični, što je već pokazao izbor Viktora Orbana na čelo Mađarske. Orban je u samo nekoliko mjeseci uspio Mađarsku posvađati i s Bruxellesom i s međunarodnim kapitalom, zatežući odnose sa Slovačkom i drugim susjedima zbog mađarske manjine, a u slučaju Tomislava Nikolića neizvjesnost je još veća: iako je već dvadeset godina na političkoj sceni, potpuna je enigma kako bi se ponašao ako sutra, što je moguće, preuzme ključne poluge vlasti u Srbiji, mjesto predsjednika države i funkciju premijera.

Možete li zamisliti Šešelja kao predsjednika Srbije, sa svim njegovim ispadima, prostačenjem i, blago rečeno, osebujnom retorikom? A Nikolić je praktično do jučer, do jeseni 2008. godine, bio Šešeljev zamjenik i bespogovorno izvršavao naloge koje mu je ovaj slao iz zatvorske ćelije u Scheveningenu. Zato je i zaradio nadimak “Šešelj u fraku”.

Četnički vojvoda

Nikolić je sam za sebe znao reći da je “vuk u janjećoj koži”, ali prijeteće poruke prema susjedima i zazivanje Karlobaga i Virovitice ipak su prilično davna prošlost. Ovih dana predsjednički kandidat SNS-a obilazi Srbiju i šalje miroljubive poruke, ne propuštajući poručiti nešto od onoga što uvijek dobro zazvuči u Bruxellesu, no jedva su dvije godine prošle od kada je izjavio da je četnički vojvoda i da se time ponosi.

“Jeste, ja sam četnički vojvoda i nitko ne može da mi oduzme tu titulu. Eto vam!” odgovorio je u intervjuu Pressu u studenome 2009. Dakle: godinu dana nakon što je napustio Šešelja i trasirao navodno novu i proeuropsku politiku svoje stranke.

Dok se Tadić hvali uspjesima i potiče optimizam, Nikolić obilazi sela i predgrađa i sućutno razgovara sa siromašnima, obećavajući im pravdu i poštenje. Kritizira bešćutne banke i korumpiranu elitu, ali za razliku od radikala ne diže hajku protiv tajkuna. Posljednja anketa - i to ne bilo koja, nego ona koju organizira ugledni američki IRI, Međunarodni republikanski institut koji je u ranijim turbulentnim vremenima pratio izbore u Hrvatskoj - pokazala je da Nikolić stiže u popularnosti dosad neprikosnovenog Borisa Tadića.

Prema istraživanju provedenom 23. i 24. travnja, Tadić ima podršku 26,7 posto, a Nikolić 25,7 posto anketiranih. Doduše, u usporedbi s početkom travnja, popularnost obojice je u padu, no Nikolić je u prednosti jer je tada Tadić imao tri postotna poena prednosti, koja su se u međuvremenu istopila.

Nikolićeva stranka je pak nekoliko postotaka u prednosti pred Demokratskom strankom predsjednika Tadića, koja je već 12 godina neprekidno na vlasti. Tadić se uspio ovako dugo održati upravo zahvaljujući mobilizaciji javnosti na strahu od Tome Nikolića i povratka Šešeljeva duha na velika vrata u srpsku politiku, no upitno je hoće li ta taktika ponovo uroditi plodom.

Tragično djetinjstvo

U Srbiji kao i u Hrvatskoj predsjednik države nema posebno velike ovlasti, no tamo predsjednik može biti ujedno i predsjednik vladajuće stranke, što je kombinacija koja je aktualnog predsjednika Borisa Tadića učinila nedvojbeno najmoćnijim čovjekom u Srbiji, pored kojeg premijer Mirko Cvetković ostaje u debeloj sjeni. Sad bi Nikolić vrlo lako mogao doći u isti položaj.

“Nikolić je vrlo uspješan i vješt političar, uspio je nakon raskola sa Šešeljem stvoriti svoju novu stranku i oprati joj imidž do te mjere da SNS više nije toliki bauk. Sad su s druge strane barikade ostali samo Šešeljeva Srpska radikalna stranka i Demokratska stranka Srbije Vojislava Koštunice, koji su jedini izričito protiv EU”, kaže za Nikolića Vladimir Vuletić, profesor sociologije na beogradskom Filozofskom fakultetu i analitičar političkih zbivanja u Srbiji.

Prije političke karijere, Nikolić je radio u građevini od 1971. do 1978., s obzirom na to da je završio srednju tehničku školu građevinskog smjera. Nakon srednje škole upisao se na Pravni fakultet u svom rodnom Kragujevcu, ali je već sa 19 godina, 1971., morao prekinuti studij.

“Majka i brat poginuli su kad sam imao trinaest godina. Tragično, od struje. Oca sam izgubio s devetnaest, tako da sam rano postao najstariji u obitelji. To je zaista utjecalo na moj život. Morao sam prekinuti studij”, ispričao je u razgovoru za Večernje novosti uoči prvog izbornog okršaja s Tadićem.

Brat je poginuo kao dječak, igrajući se sa zmajem koji je bio privezan žicom. Zmaj je pao na dalekovod i dječaka je ubila struja, kao i njegovu majku koja je potrčala da mu pomogne. U građevinskom poduzeću u kojem je radio putovao je po Srbiji i šire, a 1978. vraća se u Kragujevac, gdje je jedno vrijeme radio i kao tehnički direktor komunalnog poduzeća. Od tada mu je ostao nadimak “grobar”, pojačan time što spada u ljude koji se rijetko ili nikada ne smiju.

U tom intervjuu rekao je da nije baš radio kao grobar, ali ga je tih godinu i pol dana koliko je bio zaposlen u pogrebnom poduzeću učvrstilo u uvjerenju da čovjek mora biti svjestan da je sve prolazno i cijeniti život i ono dobro što nosi. Za njega je to uživanje u voćnjaku koji je podigao u Bajčetinu, rodnome mjestu svog oca, i okupljanje s prijateljima oko kazana za pečenje rakije, od šljiva ili jabuka. I uz muziku. Novinarima je ispričao da je odrastao uz narodne pjesme.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg