UGLEDNI REDATELJ

Rajko Grlić: Nakon razgovora s Tuđmanom bilo mi je jasno da dolazi rat koji će poslužiti kao magla za veliku pljačku

20 godina hrvatske neovisnost: Sve što smo činili, živjeli i stvarali, pokazalo se posve nevažnim i suvišnim. Došli su barbari. Piše Rajko Grlić

ZAGREB - Nisam osoba koja pretjerano cijeni državna uređenja i politička ustrojstva, ne impresioniraju me državni simboli i pokazivanje sile i moći. Ne pali me nikakva pripadnost nekome ili nečemu.

Zadnji puta sam uživao u, kako kažu, “slatkim trncima zajedništva” kada sam s deset godina bio u Dinamovoj nogometnoj školi, a prošlo je puno, puno otad. Zvali su me u međuvremenu da se učlanim i aktivno sudjelujem u raznim kolektivima, državnim, partijskim, stranačkim i strukovnim, i uspio sam ih, manje ili više, sve izbjeći. Bježim čak i od filmskih žirija.

Po svim tim kriterijima, socijalno sam neadaptirana osoba, a takvu osobu, pogotovo u svečarskim prilikama, o obljetnicama mladih država, ne valja pitati za mišljenje. Što god takav netko napiše, nekoga će, a pogotovo one koji gaje državotvorne osjećaje, povrijediti.

Podjela po kvartovima

Evo, na primjer, pitanje hrvatstva. Ja sam po rođenju Zagrebčanin, kao i moji u nekoliko generacija. Zagreb je moj rodni kraj, moja, ako baš hoćete, nacionalnost. Mi smo se nekada dijelili samo po kvartovim, važno je bilo tek tko je s Črnomerca, a tko s Medveščaka. Ništa drugo. Nije se pitalo ni za socijalno ni nacionalno porijeklo. Bili smo jednostavno zagrebački klinci, gradski mješanci u kojima se očitavala čitava urbana historija ovih prostora. Mi smo bili Zagrebčani, kao što su oni iz Zagorja bili Zagorci, iz Dalmacije Dalmatinci, iz Istre Istrijani.

Jedino su ljudi koji su dolazili u Zagreb s juga, manje više kamenitog, uvijek bili Hrvati. Dolazili su uglavnom iz malih, zatvorenih sredina u koje se nije doseljavalo već se iz njih jedino odlazilo. Bili su rijetki i ponosni primjerci čiste nacionalnosti. To im je bilo važno i ja sam to poštivao, ali kada sam ’91. vidio da se svi, i to preko noći i u panici, učlanjuju u tu čistu nacionalnost, malo mi se gadilo. Jer tako su se u ovim krajevima uvijek upisivali u sve što je vladalo ili je mirisalo da će vladati.

Gradski mješanac

Kao gradski mješanac s ljudima čiste nacionalnosti imao sam mnogo nedaća oko “Čaruge”, filma koji je prije dvadeset godina izašao upravo u prvom valu kolektivne histerije, a kap koja je prelila čašu bio je jedan uzaludni razgovor s Tuđmanom. Nakon njega bilo mi je poprilično jasno da rat dolazi, da će ga organizirati bez obzira trudili se mi da ga zaustavimo ili ne, i da će im taj rat služiti kao magla za veliku i temeljitu pljačku.

Otišao sam u Ameriku. Po drugi sam put stavio život u kofer. Prvi put na putu za Prag 1966.g., sada u Los Angeles. Jedino sada više nisam bio sam.

Tamo sam počeo ispisivati režijsku bilježnicu. Kao odgovor na vaše pitanje, ili kao izbjegavanje tog odgovora, nudim vam uvod u tu bilježnicu, započete u dalekom svijetu, kada sam mislio da je jedan život nepovratno iza mene.

Do sada sam snimio jedanaest dugometražnih, kino filmova, ali 1991., nakon “Čaruge”, sedmoga u nizu, ozbiljno sam vjerovao da mi je zadnji. Činilo mi se krajnje zaludnim pričati priče u crno-bijelim vremenima. Zaključio sam da je dosta, da to više neću raditi, i otišao sam. Siguran u svoju odluku, kao gost UCLA u Los Angelesu, počeo sam ispisivati nešto što sam tada naslovio “Sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti”. Od tada je prošlo gotovo dvadeset godina i među mojim bilješkama za nerođene filmove sakupilo se mnoštvo priča i pričica, slika i crteža.

Evo skice za uvod u tu bilježnicu;

Moja obitelj, kada se bolje pogleda, više nalikuje poduzeću za selidbe no pristojnoj građanskoj familiji. “Selimo uredno i na vrijeme! Selimo solidno! Selite s nama!” To bi otprilike moglo stajati na našem porodičnom grbu. Razni Gerlichi, Grlići, Izraeli, Klingerbergeri, Hunovi, Cekići, Kostincari, Schwarzovi, Domanyi, Alačevići, Brozovići, Janesi, Hardyi, Glavaši, Rušinovići i stotine drugih, koji su se slivali u to porodično stablo i iz njega izlazili, kao da stoljećima i ne rade ništa drugo već samo sele. Sele po ovom i širim prostorima Europe, sele iz Njemačke, Španjolske, Mađarske, Austrije i Engleske u Zagreb, a iz njega opet u Kanade, Brazile, Konga, Švicarske, Nove Zelande, Pakistane, Italije, Engleske, Amerike.

Točka naših spajanja

U cijeloj toj selidbi i zbrci životnih lokacija jedino je Zagreb, mali grad na rubu Europe, već stoljećima točka naših spajanja i razdvajanja. U njega se dolazi s ogromnom nadom, u njemu se uglavnom sve i manje-više redovno gubi, da bi se iz njega se ponovno odlazilo u potragu za novim prostorima.

U Zagrebu tvrde da tri selidbe posjeduju razornu moć potresa srednje jačine. U Americi, koja je većinom sagrađena od drva, kažu: “Moving three times is as bad as fire”. Ako prihvatimo tu logiku, onda je moja familija doživjela, budimo skromni, najmanje stotinjak velikih potresa, a da o požarima i ne govorimo.

Takve prirodne nepogode obično uništavaju sva materijalna dobra i sve dokaze o postojanju. Točno tako je bilo i s nama. Što god je netko od mojih predaka sagradio ili kupio već je on, ili u najboljem slučaju onaj iza njega, izgubio. Kuće, stanovi, imanja, gostione, ljetnikovci, apoteke i dućani, sve se to rušilo, prodavalo, nacionaliziralo, oduzimalo i prepisivalo ljubavnicama, puno brže no što je dolazilo.

Tako se u obitelji, već prije nekoliko generacija, počela rađati struja onih koji su sve manje vjerovali u “materijalna dobra” i sve se više posvećivali “duhovnim”. I ti “nematerijalisti”, te porodične “crne ovce”, kao što obično i biva, ostavili su po raznim knjigama, slikama, litografijama, fotografijama i filmovima puno više tragova nego “materijalisti”.

Izdanak cirkusanata

Moj je djed tu porodičnu struju, s pristojnom dozom građanske ironije, zvao “cirkusanti”. Kao izdanku “cirkusanata” nije mi preostalo ništa drugo nego da se u životu bavim filmom, jedinim ozbiljnim cirkusom dvadesetog stoljeća. Dakle, nije to bio moj izbor, to je jednostavno bila moja porodična sudbina.

I još nešto vrlo važno za tu “selidbenu obitelj”. Bez obzira kojoj porodičnoj struji pripadali, svi moji preci, a ja pamtim tri generacije unazad, bili su prepuni dobrih priča. Pričali su ih s velikom strašću, često obilato pretjerujući, dodajući i oduzimajući stvarnosti, uvijek s ogromnim veseljem. Uz to, kao što nam i prezime govori, pričali su ih glasno. Bila je to njihova borba protiv zaborava, njihov prkos selidbenoj sudbini koja nas stoljećima tako uporno prati. Zadnji u tom porodičnom nizu pričača bio je moj otac. Savršen pričač, uzbudljiv, duhovit, najbolji pričač kojega sam ikada slušao.

Tako je nekako red došao i na mene. Vrijeme je prolazilo, priče su se događale, množile, pričale, sam sam ih rado pričao i s užitkom slušao. Polagano sam shvacao da će me cijeli život pratiti, a da o velikoj većini njih nikada neću snimiti film. One će otići sa mnom kao što su stotine i stotine priča oduvijek odlazile s našim porodičnim pričačima. Tako sam ih počeo zapisivati u memoriju kompjutera. Bile su to samo nepovezane rečenice u borbi protiv zaborava. Ništa više, ništa pretencioznije.

Nalikovale su mrvicama koje Ivica i Marica ostavljaju iza sebe na putu u šumu da bi se jednoga dana znali vratiti kući, u Zagreb.

Svi moji, od gornjogradskog pradjeda Julisa, jednog od prvih zagrebačkih litografa i fotografa, preko dede Alexandra, kaptolskog apotekara, bake Olge, Bečićevog đaka i slikarice, majke Eve, novinarke i pisca, oca Danka, donjogradskog filozofskog pisca, da o sebi kao pričaču zagrebačkih filmskih priča i ne govorim, na razne su načine, i gotovo s jednakom strašću, voljeli Zagreb. I svatko je od nas u granicama svoga umijeća pokušao pripomoći svome malom gradu da, za neprimjetan milimetar, za nevidljivi mikron, podigne civilizacijski nivo. Ali, samo tijekom četiri zadnje generacije na ovom su se prostoru dogodila tri velika rata.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 01:04