Rajko Grlić: Patriotska dužnost svakoga građanina jest da se glasno izruguje vlasti

Četrnaesto izdanje Motovun Film Festivala je završilo, no još se nije stišala bura koja se digla oko njegova otvaranja. O tome smo, kao i o nekim drugim filmskim temama, porazgovarali s i jednim od njegovih osnivača, filmskim redateljem Rajkom Grlićem.

Nisu baš svi s osmijehom prihvatili ovogodišnje ceremonijalno otvaranje Motovun Film Festivala i igrokaz koji su izveli vaši prijatelji, odvjetnici Čedo Prodanović i Ante Nobilo. Komentator Večernjaka zgraža se nad činjenicom da se odvjetnici sprdaju sa svojim klijentima, a čini mu se i skandaloznim da o, kako piše, “teškom socijalnom stanju u zemlji kritički progovore upravo oni koji na privatnim bankovnim računima imaju više nego mnoge hrvatske općine u svojim blagajnama”. Kako vi to komentirate?

- Motovun, od svog početka, nije koncipiran kao klasični filmski festival. On se slaže kao događaj. Kao petodnevna utopija sastavljena od mnoštva malih i velikih događaja. Filmovi su osnovna kost i nju se oblači u ono što mi zovemo “veseljem”. U tome veselju je i povezanost s vremenom i prostorom u kome festival živi. Evo vam jedan primjer. Prije nekih pet, šest godina, neki su sumnjivi koncesionari pokušali uzeti Boljanima bolski Zlatni rat. Mi smo, s Pukom, umjetnikom s Bola na Braču, organizirali simbolično prenošenje Zlatnog rata u Motovun. Da ga sklonimo i sačuvamo dok bura ne prođe. Snimili smo pet filmića o putešestvijama plaže i na kraju ona je zaista stigla do Motovuna. Na njoj smo te noći priredili Beach Party za 7000 ljudi. Tako se svake godine festival očituje o stvarnosti koja ga okružuje.

Vjerna publika

Ali da se vratim na vaše pitanje. Prvo treba reći da je u Tuđmanovo doba zavladala ta strašna dogma po kojoj je svako ruganje vlasti ili, ne daj bože, vladaru, izdaja Hrvatske. Meni se čini da je upravo obrnuto; da je patriotska dužnost svakog građanina da propitkuje, da se, ako ne može ništa drugo, glasno ruga. To je važno za elementarno zdravlje svake zajednice.

Čudno je to što ti, tzv. desni kolumnisti, od kojeg jednog i spominjete, kao da prepisuju jedni od drugih. Prvo je netko rekao da su u Motovunu, na otvaranju festivala, “odvjetnici ismijavali klijente” i onda se ta “tvrdnja” prenosila iz Vjesnika u Globus, iz Globusa u Večernji itd. Jedina je nezgoda da nitko od tih kolumnista nije prisustvovao činu otvaranja, pa tako nije ni čuo šta su to odvjetnici stvarno govorili. A oni su jedino i isključivo, bez riječi komentara, citirali Zakon o javnim okupljanjima. Na osnovu njega su i otvorili festival. To s “ismijavanjem klijenata” nema baš ništa zajedničkog. Ukratko, mislim da su na krivim informacijama, a pristojnost bi nalagala da se prisustvuje događaju o kome se piše, došli do krivih i podosta glupih zaključaka. Ali mi to imamo manje više svake godine. Uvijek se nađe neka nacionalno osviješćena princeza koju nažulja grašak zvan Motovun.

Iako Motovun Film Festival više ne prati onaj hype kao u prvom desetljeću postojanja, festival ima svoju vjernu publiku. Također, sam ovaj istarski gradić je postao sinonim za filmski festival. Iako se u ovom slučaju simbioza lokalne zajednice i kulture čini idiličnom, vi upozoravate da su stvari zapravo daleko od savršenstva. Već nekoliko godina festival ima problema s financiranjem?

- Da, festival ima svoju vjernu publiku i ona vjerno puni njegove projekcije. I u dobru (zvjezdanoj noći) i u zlu (kišnoj noći). Šta dobru, festival ima fantastičnu publiku i ona dolazi na tu igru zvanu Motovun s jednakim veseljem i radošću kao i na samom početku.

I da, festival ima problema s financiranjem. Ali taj problem imaju manje više i svi drugi festivali kod nas i u svijetu, da o građanima Lijepe naše i ne govorimo. Zato je nepristojno plakati. Mene, dakle, ne začuđuje manjak novca, mene začuđuje manjak brige za nešto što je Istri donijelo puno, da ne kažem jako, jako puno.

Problem su kina

Na ovogodišnji festival u Puli čak je polovica filmova u glavnoj konkurenciji došla iz nezavisnih produkcija. Sistem financiranja filmova u Hrvatskoj već je dulje vrijeme vruća tema. Jeste li i vi počeli razmišljati o nekim “alternativnim putevima” za vlastite filmske projekte?

- Ako želite raditi film u iole ozbiljnijim produkcijskim uvjetima morate od početka misliti o “alternativnim” putevima. Ali mene više od toga brine manjak sustavnog razmišljanja o distribuciji. O kinima, finalnoj destinaciji onoga što radimo. Bojim se da je to ovoj kinematografiji dobrano izmaklo iz kontrole i da će se vrlo brzo dogoditi da je lakše proizvesti film nego ući u kina.

Vaš posljednji film “Neka ostane među nama” ima jedan vrlo dinamičan život na međunarodnim festivalima i do sada je osvojio čak 18 nagrada. Čini se kao vrlo dobar skor za jednu nepretencioznu ljubavnu dramu?

- Da, začuđujući festivalski život za tu vrstu filma. Ogroman broj festivala i nagrada, čak 19, neki dan je naime osvojena još jedna. Ali mene puno više veseli podatak da film igra i da će igrati u preko dvadeset zemalja Europe, Južne i Sjeverne Amerike, Azije. I to u kinima. I to u nekim velikim zemljama s podosta ozbiljnim distribucijama. Zato smo i radili film. Da ga netko vidi. Festivali su dragi, pogotovo kada ste mladi, s čim se ja više ne dičim, nagrade i u poznijim godinama griju ego, ali film se radi za kina i gledaoce. Jer filmovi bez kino dvorana i publike su tužni invalidi.

Pravi kino film

S Antom Tomićem raspisujete scenarij po njegovom romanu “Čudo u Poskokovoj Dragi”. Što možemo očekivati od tog, nazovimo ga, komičnog vlaškog vesterna?

- Taj “vlaški vestern” bi trebao biti rasna komedija. Vesela, gruba i nadasve šašava ljubavna komedija s puno akcije. Ukratko, pravi “kino film”. Samo sam jednom radio komediju, 1985 godine, “U raljama života”. Bilo je to neko strašno depresivno vrijeme puno nestašica. Činilo mi se da je komedija najbolji odgovor na ono što me okružuje. Danas mi se čini da je stupanj kolektivne depresije još puno niži i red je da pokušamo napraviti komediju u ovo ne pretjerano smiješno vrijeme.