NAJMEKŠI DIO EUROPSKE GRANICE

RAJ ZA KRIMINALCE ‘Na Gabeli svakoga dana tisuće automobila ulazi u EU bez ikakve kontrole’

Ulica Marka Marulića u Gabeli ima status prijelaznog mjesta gdje stanovnici prelaze granicu s propusnicama. Stalne kontrole nema. Takvih je 50 mjesta duž državne granice RH, a kriminalci ih koriste za ilegalan ulazak u EU

Mora da su nas Metkovci promatrali kao kakve izrazito nepripremljene i neobaviještene krijumčare droge. Kako da drugačije sebi objasne dvojicu u plavoj Hondi zagrebačkih tablica, koji svako malo dođu do graničnog prijelaza Gabela pa se okrenu i šmugnu u drugom smjeru. Ako dotad i nisu, mafijašima su nas sigurno proglasili kad smo se zaustavili pokraj uličnog prodavača ribe. Tihim glasom postavili smo samo jedno pitanje: - Oprostite, čuli smo da tu negdje ima granični prijelaz bez policije, da je rampa stalno otvorena, nema nadzora. Gdje je to?

Čovjek nas je, ipak, bez previše odmjeravanja i osuđivanja uputio.

- Ima, da, evo kilometar cestom lijevo. Rampa je stalno otvorena, a ima li sad tamo policije, ne znam vam reći. Nekad su tu, nekad nisu. Pokušajte.

Adrenalin je rastao. Nije mala stvar tako otvoreno ignorirati vanjsku granicu EU, a granica Hrvatske i BiH to jest, i to u punoj dužini od 1001 kilometra. No, novinarski nerv je ipak tu, a kazna od 1000 do 10.000 kuna za prekršaj pokušaja ilegalnog prelaska državne granice, još k tomu europske, činila se kao malen ulog za dobru priču. Pa krenimo.

I nismo se još niti snašli kad se ispred nas ispriječio prastari, neugledni kiosk s izblijedjelim natpisom “Policija”. Rampa je bila visoko podignuta, a policije ni na vidiku. To je to, samo nas nekoliko metara dijeli od ozbiljnoga graničnog prekršaja. Preko rampe upravo prolazi muškarac u kasnim pedesetima, zarastao u višednevnu bradu, odjeven u ofucani traper.

Prijelaz bez problema

- Je li ovo granica?

- Jest - odgovara čovjek, ne sluteći naše namjere.

- Pa možemo li mi sad samo ovako prijeći, bez policije, bez osobnih iskaznica i kontrole?

- Ha, ha, ha! Pokušajte. Evo, ja sam sad prošao, a uz sebe nemam nikakvog dokumenta. Što ću, zaboravio sam, a ne da mi se vraćati kući. Nije ovo tako tvrda granica, svaki dan tu voze tisuće auta. Ako ne uspijete, naplatit će vam kaznu i gotovo - objašnjava nam pa produži u Hrvatsku.

Produžujemo. - Pih, ovo je bilo lako - uglas komentiramo kad smo prošli pokraj kućice u kojoj nema žive duše, a iznutra je oblijepljena starim novinama. Na lijevoj je strani autoservis, nekoliko ljudi dovezlo je automobile na provjeru. Među njima je i Nikola Šiljeg iz Metkovića.

- Jesmo li mi sada u Bosni i Hercegovini?

- Niste. Čekajte, dođite ovdje dva koraka. E! Sad jeste! - odgovara nam veselo Šiljeg, smijući se našem iznenađenju.

- Da, da, tako je to u ovoj našoj ulici. Cesta je granica. Evo, servis je u Hrvatskoj, a ovi preko puta su u BiH. Jedni u Europi, drugi na Balkanu.

Otkako pamte, stanovnici Ulice Marka Marulića navikli su na konstantne policijske ophodnje, sastavljene od pripadnika hrvatske i bosanskohercegovačke policije. Pa i dok pričamo, policijsko vozilo prolazi ulicom. No, bez obzira na to što nismo stanovnici ovog područja i nemamo propusnice, a to bi valjda trebalo biti jasno i iz registarskih pločica našeg vozila, nitko nas ne zaustavlja, nitko ne pita za osobnu.

- Kamo bi došli da svakog zaustavljaju? - kažu stanovnici. Dok stojimo naslonjeni na ogradu autoservisa, pokraj nas prolaze deseci vozila. Nemoguće ih je i pobrojati, svakih nekoliko sekundi automobil, kombi ili kamion protutnji cestom, a neki potrube ili mahnu policajcima koje susretnu. Vidjeli smo mnogo dubrovačkih, ali i bosanskih tablica, no tu su i automobili s oznakama Zagreba, Šibenika, Vinkovaca, Županje, Osijeka, Splita, Makarske... Gotovo iz svih krajeva Hrvatske. Spremno skreću u BiH i nastavljaju prema Gabela Polju, a odatle u sve krajeve Hercegovine.

Nedavno je jedna žena imala problema s osobnim dokumentima. Točnije, nije ih imala, a morala je hitno u Hercegovinu kako bi ih riješila. Stoga se obratila poznaniku koji joj je rekao “nemaš problema, samo vozi iza mene”. Kaže da nije niti bila svjesna da su se vratili u Hrvatsku sve dok nije ugledala prvu benzinsku pumpu u Metkoviću.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:30