PIŠE DARKO HUDELIST

OTKRIVENA NAJVEĆA TAJNA POKOJNOG DON ŽIVKA KUSTIĆA Moju ženu Maricu KOS je poslao da me zavede i izvuče iz Katoličke crkve

Pripremajući građu za svoje dvije nadolazeće knjige ‘Rim, a ne Beograd’ i ‘Između očaja i Krista’, novinar Darko Hudelist donosi Kustićevu ispovijed o akciji komunističke tajne službe da ga odvrati od bavljenja bogoslovljem
 Biljana Gaurina / CROPIX, privatni album

Radeći na svom novom projektu (knjizi “Rim, a ne Beograd”), susretao sam se i razgovarao s don Živkom Kustićem u pravilnim vremenskim razmacima (praktički svakog mjeseca, a katkad i češće) od jeseni 2007. pa sve negdje do kraja 2013., kada je već i pred mojim očima, u svojoj skromnoj sobici u Domu umirovljenika u Klaićevoj, polako umirao. U tih sedam godina on mi je, pored svih ostalih tema o kojima smo raspravljali, ispričao i svoju dosad nepoznatu životnu priču koja me, najblaže rečeno, šokirala.

Don Živko je u sebi nosio jednu veliku tajnu (zapravo, više njih) koju se nije usudio nikome ispričati, a kamoli o njoj nešto napisati za novine, ali kako sam ja u tom razmjerno dugom razdoblju bio konstantno uz njega, odlučio ju je povjeriti meni, pa da ja to jednoga dana, kada procijenim da je pravi trenutak, iznesem u javnost.

Kustićev mandat

Dao mi je, zapravo, mandat za tu moju “misiju”, ali uz uvjet - kako mi je češće znao napominjati - da imam obzira prema njemu i kad njega više ne bude i da ne napišem ništa zbog čega bi se morao postidjeti bilo tko iz njegove (inače vrlo brojne, ubrojimo li tu i unučad i praunučad) familije.

Nastojat ću taj svoj povjereni mi zadatak provesti u djelo - evo za početak ovim člankom, koji pišem u povodu prve obljetnice njegove smrti.

Već je i sam način na koji je Živko Kustić došao na svijet, a to se dogodilo 12. prosinca 1930. u Splitu (iako je on po svom zavičajnom identitetu Pažanin), umnogome predodredio čitav njegov budući život i njegovo sveukupno javno, pa tako i svećeničko djelovanje. Evo kratke rekonstrukcije kako se to, zapravo, dogodilo.

Živkov djed po majci Josip (Bepo) Kustić - koji je potjecao iz jedne prosječne paške zemljoradničke obitelji - bio je po zanimanju poštar (listonoša) te je kao takav službovao u nekoliko gradova na istočnojadranskoj obali: u Zadru, Kotoru, Metkoviću i Splitu. Kad je sa svojom suprugom, Živkovom bakom Anom, rođ. Vidolin, radio i boravio u Metkoviću, rodila se Živkova majka Josipa (Bepina). No, u Splitu se dotični stari Kustić teško razbolio (“grlo mu je ne znam od čega otišlo”, rekao mi je don Živko) i umro kad su mu bile samo 52 godine. I tamo je i pokopan. Bilo je to 1922.

Nakon njegove smrti Živkova nona (baka) je ostala sama, s dvije kćerke: starijom (Živkovom tetkom) Tinom i tri godine mlađom (Živkovom mamom) Josipom. Tina se udala za mladog liječnika iz Paga, Šimu Fabijanića, koji je studirao u Milanu. A Josipa je nastavila živjeti sa svojom majkom, Živkovom bakom Anom. Imala je oko 19-20 godina kad su se njih dvije iz Splita preselile u Pag. Vjerojatno uz pomoć nekadašnjih očevih veza Josipa se uspjela zaposliti na pošti u Pagu. Odlično je znala talijanski jezik, a kako je Pag bio poštanska veza sa Zadrom, koji je tada pripadao Italiji, na pošti je mogla korisno poslužiti i kao prevoditeljica.

Kustićeva baka Ana i djed Josip Kustić sa Živkovom majkom Josipom i tetom Tinom

S vremenom je, međutim, Josipa Kustić našla novi, za nju kao stvoren posao u računovodstvu Paške solane, kraj čuvenih Magazina soli, gdje je imala svoju kancelariju u kojoj je radila kao administratorica (kasnije će dogurati i do šefice računovodstva). I upravo se tu, u njezinu uredu, negdje u prvim mjesecima 1930., dogodila jedna nesvakidašnja ljubavna veza, zapravo flert, između nje i njezina pretpostavljenog, tadašnjeg blagajnika, a kasnije i direktora Solane, Vinka Ružića. Flert u kojemu je bio začet on, budući svećenik don Živko Kustić.

Bolno odrastanje

Vinko Ružić, podrijetlom Splićanin, bio je dobrostojeći poslovni čovjek (netko bi ga današnjim jezikom vjerojatno opisao kao “baju”). Kad je s Josipom Kustić ušao u vezu iz koje je nastao Živko, već je imao svoju obitelj: suprugu i dvoje djece: U trenutku Živkova rođenja kćerka mu je imala 13, a sin, Oren (Živkov, dakle, polubrat) deset godina. Josipa mu je, šaputalo se u Pagu, zapela za oko jer je u njoj fizički prepoznao svoju bivšu zaručnicu s kojom se, međutim, nije oženio jer je u međuvremenu napravio dijete jednoj drugoj ženi pa se onda morao oženiti njome.

Nakon Živkova rođenja Ružić se iz poslovnih razloga preselio u Sarajevo, ali se za nekoliko godina vratio u Pag i postao direktorom Solane. Stanovao je blizu njezinih pogona, pa, samim time, i blizu kancelarije Živkove majke. Svejedno, Živka nije htio javno priznati za sina, tako da je on morao odrastati kao izvanbračno dijete (tj. kao “kopile”), što je vrlo teško i bolno doživljavao.

Majka ga zadržala

- Otac je - rekao mi je Kustić - odlučio ne priznati me, zasigurno iz obzira prema svojoj već poodrasloj djeci. Pazite, Pag je mali, a njegova su djeca već išla u školu, možete misliti kako je to sve skupa i na njih strašno djelovalo... Žena mu je tu, znanci su mu tu, tu mu je kćerka; zamišljam kako bih ja kćerci od 13 godina takvo što priznao. Mislim da su svi oni, cijela njegova obitelj, vrlo teško doživljavali što ja postojim. I on se mučio oko toga. Onda ga je moja mama tužila, pa je na sudu ipak dokazano da mi je otac. Dugo sam kod sebe čuvao sudsko rješenje o očinstvu, ali sam ga poslije bacio jer mi više nije trebalo.

Živka Kustića je vrlo dugo, čak i kad je odrastao i bio sasvim formiran čovjek, opsjedala mračna tajna njegova rođenja. Došao je na svijet posve slučajno i neplanirano, kao plod, zapravo “nusproizvod”, jedne najobičnije ljubavne avanture. A mogao je, vrlo lako, i ne doći: njegova je majka situaciju u kojoj se zatekla mogla bezbolno riješiti abortusom, kao što je to već u ono vrijeme bila uobičajena praksa. Imala se kome, u tom pogledu, i obratiti: taj relativno jednostavan i rutinski operativni zahvat mogao je u najstrožoj diskreciji, u krugu obitelji, obaviti muž njezine sestre (Živkov tetak), ugledni paški liječnik Šime Fabijanić. Međutim, Josipa Kustić je svog sina ipak ostavila živoga, radije se izložila potencijalnoj društvenoj sramoti nego da mu uskrati čin rođenja. Kustić mi je o tome rekao:

- Ona nije htjela abortirati, s jedne strane, jer je bila vjernica. A s druge strane - mene je moja mama htjela, i nije me dala. A ja sam, kopajući poslije po maminim bilješkama i pismima, zaključio da je ona tatu i silno voljela. Voljela ga je do smrti - tog mog blesavog ćaću! I zapravo je računala da bi ga jednoga dana mogla dobiti. Bila je drska, ništa manje to nego što je bila vjernica.

Puno godina kasnije, kada je već studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, školujući se za svećenika, Kustić je vodio svoj dnevnik koji je postao njegovim najboljim prijateljem i kojemu se, ako izuzmemo Boga, jedino usudio intimno povjeravati. Pored brojnih drugih tema, često je u nj zapisivao i svoja razmišljanja o tome kako je došao na svijet i kako je, silom prilika, morao odrastati bez oca, te kako ga je njegova majka, još kad je bio u njezinoj utrobi, herojski poštedjela smrti. Tako je 3. srpnja 1953., kad je već bio završio četvrtu godinu studija, zapisao (rečeni mi je dnevnik Živko, u vrijeme naših susreta i razgovora 2007. - 2013., ljubazno dao na uvid):

Jedna od rijetkih fotografija Živka Kustića s dvije žene u njegovu životu - majkom Josipom i suprugom Maricom

“Govorio sam o heroizmu svoje majke, koja je u 27. godini života radije uzela sramotu na sebe, nego da me ubije. Koliki su joj zacijelo to savjetovali... Da je bila ‘savremena’ (kako teta voli biti), ja bih bio ubijen. Zar to ne bi bilo umorstvo?... Jest, trebalo je imati heroizma! Spasilo me njeno poštenje i religioznost. Bog me spasio!”

Međutim, u svemu je tome bilo, ipak, i stanovite majčine drskosti (da ne kažem: osvetoljubivosti) prema Vinku Ružiću, koji se ponio krajnje neodgovorno i prema njoj i prema djetetu što joj ga je napravio. Živko Kustić mi je, u jednome našem razgovoru, povjerio da je majka iz čista prkosa prema njemu odlučila roditi njega, Živka, u Ružićevu rodnom gradu Splitu, rukovodeći se logikom - Ružić je Splićanin, pa će i mali Živko također biti Splićanin! I u tome, dakle, leži jedini pravi odgovor na pitanje zašto je on rođen u Splitu, a ne tamo gdje je živjela i radila njegova majka i gdje će i on sam provesti cijelo svoje djetinjstvo (sve do 15. godine) - u Pagu. Primalja kod njegova rođenja bila je majka žene koja će mu kasnije postati krsna kuma (neka Maruška).

Veliki katolik

Rane godine, odnosno djetinjstvo i dječaštvo Živka Kustića u Pagu (u razdoblju 1930. - 1945.), bili su obilježeni s nekoliko bitnih “parametara”.

Prvo, mali je Živko iznimno teško podnosio to što je došao na svijet kao izvanbračno dijete (tj. kao “spurij” ili “kopile”), a osobito mu je teško padalo kad bi ga njegovi prijatelji i školski drugovi zbog toga zadirkivali. Rekao mi je jednom prigodom:

- Čuj, nije bilo lako kad ti netko u razredu onako podrugljivo i zlobno bubne: ‘Što ti hoćeš, mulac jedan!’ ‘Mulac’ je na paškom značilo - kopile. Ili ti kažu: ‘Hej, ti Ružiću!’ - što se češće znalo događati... Ali skupiš se u sebe i sve to nekako podneseš...

Drugo, da bi u njemu kompenzirala taj njegov osjećaj manje vrijednosti, koji nije bio daleko ni od svojevrsne traumatiziranosti, njegova ga je majka odgajala kao “maloga princa” ne bi li u njemu ipak pobudila ponos i osjećaj nadmoćnosti i superiornosti na druge. Živko mi je o tome kazao:

- Pazite, mene je mama uspjela pripremiti. Rekla mi je sve ono što trebam znati. Da je tata tata, da je takav kakav jest. Baš zbog tih svih izvanrednih okolnosti mama je mene odgajala - i u tome je njezina veličina - u jednome silnom ponosu. Uvijek sam se osjećao ponosan, uvijek sam bio najbolje odjeven, najbolje počešljan, najbolje uređen; bio sam mladi plemić prema drugima. Mama je to, očito, radila s tendencijom da se ni pred kim ne postidim. Znala je što hoće, da me mora čuvati od poniženja.

Treće i osobito važno: već kao dječarac od devet ili deset godina - dobrim dijelom zahvaljujući svojoj vrlo pobožnoj baki (majčinoj mami) Ani, koja ga je svakog dana vodila u crkvu, na svete mise i ispovijedi - Živko Kustić je postao veliki katolik, dapače jedan od najvećih i najgorljivijih u Pagu. Nekoliko puta mi je rekao, i to podrobno objasnio, da je upravo u Bogu Ocu našao supstitut za svog pravog, biološkog oca koji ga se, međutim, bio odrekao u samom trenutku njegova rođenja. Tako Živko već od najmanjih nogu postaje ministrant, a onda - još kad je išao u Opću nižu srednju školu, za vrijeme NDH - i vođa tzv. Malih križara u Pagu, što ih je predvodio ugledni, ali i donekle kontroverzni paški svećenik, član središnjice Velikog križarskog bratstva i osobni prijatelj poglavnika Ante Pavelića, don Joso Felicinović.

Veliki čistunac

I četvrto, kao jedino muško u kući (živio je, kao dijete, zajedno sa svojom majkom i bakom) Živko je vrlo rano postao svojevrstan “anđeo čuvar” nad svojom majkom Josipom, i to u najdoslovnijem moralnom smislu - nadmašujući je, kao “mali križar”, tj. kao fanatizirani član katoličke mladeži, u pojmu časti. On nikako nije podržavao majčin kasniji odnos s njegovim nezakonitim ocem Ružićem (jednom ih je zatekao zajedno u maminoj kancelariji u Solani, nakon čega se silno naljutio), jednako kao što nije odobravao ni njezine veze, ovakve ili onakve, s nekim drugim muškarcima (među maminim je prijateljima, za vrijeme NDH, bio i partizanski suradnik Jure Grašo, inače službenik u paškoj Solani). Umjesto da njegova majka bude moralni autoritet nad njime, on je, iako još kao sićušni dječarac, bio moralni autoritet - čistunac nad čistuncima, kakav se teško može i zamisliti - nad njom. Paradoks kakav se teško može pojmiti.

don Joso Felicinović, duhovni učitelj don Živka Kustića u djetinjstvu u Pagu

I tako je Živko Kustić, odrastajući i razvijajući se na sasvim netipičan i unikatan način, već u svojim pučkoškolskim godinama izrastao u jednu od najvećih nada Katoličke crkve u Hrvata. Svatko onaj tko ga je promatrao izbliza - a jedan od njih bio je i njegov mentor don Joso Felicinović - mogao je biti gotovo siguran da će od njega prije ili kasnije postati nešto veliko, i to upravo u redovima Crkve. Živko je već 1942. (dakle, kada je imao 12 godina), kao vođa paških Malih križara, pokrenuo listić Križarski đak što ga je izdavao i uređivao u svojoj vlastitoj kućnoj produkciji. Naravno, u onoj najprimitivnijoj, šapirografiranoj tehnici, umnožavajući stranicu po stranicu pomoću običnog indigo-papira.

Polubrat prvoborac

U tome mu je nesebično pomagala njegova majka, kao “tajnica” i daktilografkinja u njegovoj improviziranoj kućnoj “redakciji”, podižući i na taj način dječakovu uzdrmanu samosvijest. Kustić mi je o tome rekao:

- Naklada tog mog listića iznosila je tridesetak primjeraka, tj. to je bio njegov maksimum. List sam izdavao i uređivao oko dvije godine, sve do pred kraj Drugoga svjetskog rata. Bio sam šmrkavac, balavi, ali sam na vrata svoje sobe stavio natpis “Glavni urednik”. Jer, to je bio moj životni san - da budem glavni urednik novina s vjerskim, katoličkim sadržajem!

A na sve se to, ubrzo, nadodao još jedan paradoks, vezan upravo za taj najraniji period Kustićeva života: sve je to on radio i svojski se trudio u ono isto vrijeme dok se na otoku Pagu kao opozicija vladajućem, ustaškom poretku (u NDH) razvijao partizanski, tzv. narodnooslobodilački pokret što ga je predvodio, kakve li ironije, njegov deset godina stariji polubrat Oren Ružić!

Oren je bio sin njegova biološkog oca Vinka Ružića, mladić s kojim on uopće nije kontaktirao niti razgovarao i s kojim se možda jedan jedini put u životu rukovao. “Mi smo se”, rekao mi je jednom Kustić, “ponašali kao neznanci, on je bio u šumi, a ja u Pagu, tako da jedan za drugoga jednostavno nismo postojali”. Ali eto, na čelu prve organizirane ustaničke (partizanske) skupine na Pagu, osnovane u travnju 1941., bio je upravo taj njegov “neznani” polubrat, Oren Ružić (u to vrijeme član SKOJ-a i zagrebački student), koji će već 1942. postati i sekretar Kotarskog komiteta KPH Pag-Rab, da bi proljeće 1945., uoči partizanskog oslobođenja otoka Paga, dočekao na vrlo istaknutoj i odgovornoj funkciji pomoćnika političkog komesara Komande područja za Kvarnersko otočje.

Gledano iz Kustićeva kuta, situacija u kojoj se nalazio mogla se činiti apsurdnom. Među katoličkom mladeži u Pagu on je bio apsolutno najveći autoritet, prije svega kao vođa Malih križara. A sada mu je njegov polubrat - mladić s kojim je pukim spletom okolnosti bio u (polu)rodbinskim odnosima - postao prvoborac br. 1 na cijelome otoku Pagu! I svi su se zbog toga jako čudili. “Stari Pažani”, rekao mi je Kustić, “još i sad (tj. u vrijeme kada mi je Kustić o tome pričao, op. aut.) kažu: ‘Prokleti stari Ružić, ima dva sina i obadva su glavni!’ Ja sam sigurno bio najistaknutiji katolik, a on, Oren, najistaknutiji partizan.”

Za jednoga od naših razgovora, negdje 2008. ili 2009., upitao sam Živka Kustića “što bi bilo kad bi bilo”, tj. kako bi se njegov život odvijao da ga je kojim slučajem njegov biološki otac Vinko Ružić zakonski priznao za sina i da su svi skupa - i njegova majka, i dotični Ružić i njegova djeca iz prvog braka, uključujući i Orena - nastavili živjeti zajedno. Njegov me odgovor, moram priznati, frapirao. Rekao mi je:

- Puno sam o tome razmišljao i na kraju došao do zaključka da bih u takvoj obitelji ja vjerojatno postao skojevac - kao što je bio i moj polubrat Oren! Bože me sačuvaj takve moje sudbine!

A sada ćemo se prebaciti u jedno sasvim drugo vrijeme, u prvu polovicu 1950-ih, kada je Živko Kustić marljivo i samoprijegorno studirao na KBF-u u Zagrebu i pripremao se za svoj (samo)zadani poziv svećenika (uz napomenu da je prvi semestar bogoslovije “odradio” u Splitu). Tada se počinje događati jedno novo “čudo”, nešto što Kustić u svojim ranijim godinama nije ni slutio, odnosno nešto o čemu zasigurno nije sanjao čak ni u svojim najstrašnijim (tada još dječačkim) noćnim morama.

Ali, sve je zapravo - kada se na to gleda s malo poveće distancije - ispalo sasvim logično, drugačije vrlo vjerojatno nije ni moglo biti. On, najveća “moralna vertikala” na otoku Pagu, koji je, kao dečkić, iz dana u dan bdio čak i nad ćudorednošću svoje vlastite majke, ne tolerirajući njezine čak ni prijateljske veze s pojedinim muškarcima, sada je, tijekom studija, a osobito u četvrtoj studijskoj godini (1952. - 1953.), došao, na svoje vlastito zaprepaštenje, do zaključka da će on sam, kad jednoga dana bude zaređen za svećenika, teško moći izdržati celibat, da ga tzv. žensko pitanje proganja, i to vrlo žestoko, već i sada, kao bogoslova, da on bez žene jednostavno više neće moći živjeti i da tu silnu napetost, u svojoj svakodnevnoj borbi s onim najnižim biološkim instinktima i strastima, on u doglednoj budućnosti sasvim sigurno više neće moći izdržati.

U to sam se i sam uvjerio kad sam čitao njegov intimni dnevnik, što mi ga je ljubazno stavio na raspolaganje. Dana 8. rujna 1952. (na početku četvrte godine studija) Kustić je sam sebi priznao da ga, kako je napisao, “hvata strah” od same pomisli da bi već dogodine (tj. 1953.) mogao biti ređen (a proganjaju ga ovakve strašne stvari, na koje dotad nije računao) te da zbog toga osjeća neodoljivu potrebu da napravi temeljitu “reviziju (svojih) ranijih odluka”.

Dva moguća puta

Uz ostalo, napisao je: “Tko mi jamči, da ću takvu napetost izdržati kroz više decenija? Sveti Pavao piše, da je ipak bolje pariti se, nego patiti od požude - a što ako sam ja takva narav, koja bi cijelog života imala patiti?...”

Kustić je, kako je to detaljno opisao u svom dnevniku, svestrano analizirao svoju situaciju i zaključio da su pred njim, u mjesecima i godinama što dolaze, dva moguća puta ili dvije moguće životne opcije.

Prva je da nastavi onako kako je i započeo, tj. da uredno završi školovanje (bogosloviju), zaredi se za svećenika (negdje na terenu matične, Zadarske nadbiskupije) i samim time se opredijeli za celibat.

A druga je, sasvim suprotna, da odustane od svog zacrtanog svećeničkog poziva i da se oženi. Tu je opciju nazvao sintagmom “kršćanski brak suzdržljivim i stidljivim spolnim životom”.

Ono u što je unaprijed bio siguran - bilo je da neće živjeti nemoralno, tj. promiskuitetnim životom (kao što to obično žive mladi), tj. da ni u svojoj mladosti neće mijenjati jednu ženu (djevojku) za drugom, samo da bi zadovoljio svoje strasti.

Tako je to bilo na početku četvrte godine studija. Međutim, negdje već pri njezinu kraju - tj. u prvoj polovici 1953., uoči (prisilnog) odlaska na služenje vojnog roka - Kustić je došao do definitivnog zaključka da će svećeničkom pozivu, koliko god mu to teško padalo, morati reći “zbogom” i da njemu, takvome kakvoga ga je Bog stvorio, više nema života bez žene. Drugim riječima - mogli bismo to i tako formulirati: došao je na svijet kao plod najobičnijega flerta (u maminoj kancelariji u paškoj Solani), i sad će zbog toga, nekom neumitnom čisto biološkom logikom, morati za to platiti račun i izvući odgovarajuće konzekvencije.

Jest, to je kapitulacija, pred Bogom naročito - ali to mu je bilo suđeno.

‘Ne kanim u svećenike’

Strahoviti lom i strahovita odluka - ali on je u sebi doista prelomio. Kad smo o toj temi razgovarali u proljeće 2010., povjerio mi je:

- Ja sam, iskreno rečeno, već puno prije (htio je reći: i prije odlaska u vojsku) bio svjestan toga da ne kanim postati svećenik. Dakle, još za vrijeme studija. Bilo mi je jasno da nemam zvanja za celibat. U Zagrebu je, na studiju, to sigurno bilo načeto, a onda mi je u vojsci i do kraja postalo jasno da se ne namjeravam vratiti u bogosloviju. No, iako sam znao da se neću vratiti na KBF, u vojsci sam se žestoko predstavljao kao bogoslov i stalno se prepirao s tamošnjim oficirima. Čak su me jedanput prozvali u vojnim novinama: ‘Ako Živko želi biti pop, nitko mu ne brani, ali među proleterima neka ne traži lovce!’

I tu sada dolazimo do samog vrhunca Živkove životne drame, koji se poklopio s njegovim odlaskom u vojsku - točnije rečeno, taj će se vrhunac dogoditi negdje pri kraju njegova služenja vojnog roka, u Nišu, u kasnu jesen 1954.

Što mu se zapravo bilo dogodilo, malo mi je detaljnije ispričao Kustićev veliki suradnik i prijatelj, upravo ovih dana preminuli mons. Vladimir Stanković, i to ovim riječima:

- God. 1952. na 1953. došlo je do velikog zaoštravanja u odnosima Crkve i države. Teološki je fakultet bio izbačen iz sastava Sveučilišta u Zagrebu i mi bogoslovi nakon toga više nismo bili tretirani kao studenti koji imaju pravo na zdravstveno osiguranje, na odgodu služenja vojske, čak ni na najobičniju tramvajsku kartu... I onda su sve nas bogoslove kojima je došla vojna obveza onako naprasno pozvali, odnosno potjerali u vojsku. Ali i ne samo to. U vojsci je, osobito od 1953., počela kampanja, čija je naredba izdana u najvišim partijskim forumima u zemlji, da bogoslove, osobito one koji su prednjačili u vjeri, treba pošto-poto odvratiti od povratka na Teološki fakultet. To jest, odvratiti ih od njihova nauma da postanu svećenici. Postojale su dvije takve metode. Prva je bila tzv. ‘ideološko’ uvjeravanje - tj. pritisci na bogoslove da priznaju (i to onda javno potpišu) da su bili u zabludi, da su ih njihovi profesori krivo odgajali da budu protiv socijalizma i da se sada vraćaju na ispravni, marksistički put. A druga je metoda bila da su im - podmetali žene.

U slučaju Živka Kustića, kojega je baš u to vrijeme do samih ekstrema mučilo i proganjalo “žensko pitanje”, upotrijebljena je, naravno, metoda br. 2.

Živko je u vojsku otišao u ljeto 1953. Evo kako mi je to on sam opisao:

Don Živko u vojsci, prvi slijeva u gornjem redu. Ispod njega sjedi njegov najbolji drug Igor Borelli

- Poslali su me najprije u Kruševac, a zatim u Niš. U Nišu sam bio u Drugoj proleterskoj brigadi. Bilo nas je tamo nekoliko bogoslova, i mi smo stalno bili kod tamošnjega župnika, na pričesti. Kad god sam u Nišu imao slobodno, išao sam ‘u grad’, tj. u crkvu. Tamo je bio vrlo jak katolički centar jer je u Nišu živjelo puno Janjevaca i Slovenaca. Međutim, u vojsci je postupak prema nama, koji smo smatrani ‘popovcima’ ili ‘popovima’, bio izuzetno surov. Za nas su bile zadužene čitave ekipe oficira koje su radile na tome da se što manje studenata bogoslovije vrati po završetku služenja vojnog roka na taj studij. Pritisci su bili tako žestoki da je desetak mojih kolega ostalo u vojnom zatvoru...”

Kapetan KOS-a Kukoč

“Slučajem Živka Kustića” - da ga tako nazovemo - u JNA u Nišu posebno se bavio kapetan KOS-a Druge proleterske brigade, stanoviti Kukoč, inače Splićanin (bio je od Kustića stariji 15-20 godina). Budući da je, kao vojni obavještajac, imao uvid u sve Živkove najintimnije tajne (zacijelo je i on čitao njegov dnevnik), njemu su bile kristalno jasne dvije stvari. Prvo, da je Živko jedan od najvećih potencijala i aduta Katoličke crkve u Hrvata za blisku (tj. predstojeću) budućnost. A drugo, da je on, osobito u novije vrijeme, jako slab i totalno neotporan na žene - iako sve dotad nije imao ama baš nikakvih iskustava ni s jednom jedinom djevojkom. Zaključak što je iz svega toga proizlazio gotovo da se nametao sam od sebe: Živka treba što prije “spariti” s nekom ženskom, tu gdje jest, u vojsci, u Nišu, pa će Crkva zahvaljujući tom njegovu “sparivanju”, i toj njegovoj kompromitaciji, takoreći preko noći ostati bez jednoga od svojih potencijalno najjačih “bojovnika” u vremenu koje dolazi.

Za realizaciju tog cilja izabrana je 25-godišnja ili 26-godišnja (ili tu negdje: bila je, sasvim sigurno, dvije ili tri godine starija od Živka) članica SKJ Marica Radenković, žena koja će već početkom 1955. postati njegovom suprugom!

Kao i sam Živko Kustić, i Marica je Radenković imala vrlo neobično, pa i nesretno djetinjstvo i mladalački život. Rano je ostala bez oba roditelja, tako da ju je odgajala baka koja je živjela u susjednoj kući. Najprije je radila kao bolničarka u vojnoj bolnici u Nišu, onda su je premjestili u upravu Doma JNA (tamo je radila na blagajni, ali je i pjevala, i to izvanredno, na pojedinim vojnim manifestacijama), a na kraju je prala veš u vojnom ekonomatu. Tada je i primljena u Partiju, a, po Živkovim riječima, “nekog je vraga radila i u sindikatu”.

Kao “mjesto radnje” izabran je, u planovima i projekcijama niškoga KOS-a, vešeraj u vojnom ekonomatu Druge proleterske brigade; u njemu je, naime, Marica trebala odraditi svoju povjerenu joj misiju, tj. uhvatiti Živka na prepad, zavesti ga i time ga jednom za sva vremena odvratiti od Boga i Crkve. On mi je to opisao ovim riječima:

- Više im je vrijedilo da se ja ne vratim u bogosloviju, nego da me strpaju u zatvor. Međutim, shvatili su, s druge strane, da sam ja ipak jedan ‘ljenjivac’ koji sa ženama nikada nije imao posla, pa je žensku gotovo ‘na silu’ trebalo dovesti u moju blizinu, budući da ja sam to neću biti u stanju napraviti. Marica je dobila zadatak da me privuče, a mene su čak zbog toga bili premjestili iz kasarne u vojnu ekonomiju da se, kao slučajno, susretnemo u praonici veša kamo je ona redovito dolazila...

Intervenirao Duh Sveti

Najviše detalja o tom, po mnogo čemu “sudbonosnom”, događaju don Živko mi je ispričao nekoliko dana, ili možda tjedana, nakon smrti svoje supruge Marice rođ. Radenković (s kojom je provodio posljednje godine svog života u staračkom domu), u razgovoru što smo ga, upravo u Klaićevoj, vodili 14. listopada 2010. Tada mi je, uz ostalo, otkrio da je i sama Marica tih dana bila u jednoj velikoj krizi jer je prije nego što se, po zadatku, upoznala i zbližila s njime bila, kako mi je rekao, “zaručnica jednog majora”. Tome je još dodao: “Dvije godine je bila u zarukama, a te su zaruke baš malo prije toga bile propale!”

Međutim, sada, posve neočekivano, dolazi do jednoga novog, možda i najvećeg preokreta, iako je plan KOS-a, što se tiče uspostavljanja veze Živko Kustić - Marica Radenković, u svojoj osnovi uspio. Uspio je, naime, utoliko što se među njima dvoma uistinu dogodilo “ono nešto” i što se Živko po završetku služenja vojnog roka i povratku u Zagreb, početkom 1955., doista, kao što je to bilo i zamišljeno, ispisao s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta (tj. nije se vratio na nj), nego je, nakon što je jedan semestar studirao čistu filozofiju, na Filozofskom fakultetu, upisao, u jesen 1955., PMF (i to Matematičko-fizički odsjek, smjer matematika i fizika), koji se tada još nalazio na Marulićevu trgu. Ali neke se bitne stvari ipak nisu dogodile onako kako su to KOS-ovi stratezi i obavještajci prvotno bili isplanirali.

Teološkim rječnikom rečeno, intervenirao je Duh Sveti, i to baš onda kad je to bilo najpotrebnije. Njegova je intervencija bila dvostruka.

Prvo, plan se sastojao u tome da se Živko - onako najprizemnije rečeno - “prokurva” s Maricom, da ga se na taj način jednom zauvijek osramoti te da se unaprijed čak i teorijski spriječi svaka mogućnost da bi on, kao čovjek koji živi promiskuitetno, danas-sutra mogao postati svećenik. Međutim, dogodilo se nešto bitno drugačije od toga: Živko i Marica su se jedno u drugo vatreno zaljubili, odmah čim su se prvi put vidjeli, malo popričali i upoznali (kao što se to obično kaže: planula je ljubav na prvi pogled), a onda su ubrzo potom donijeli i, u biti, prilično radikalnu odluku da će se vjenčati - što se dogodilo već 30. siječnja 1955. u Nišu (tada su, zapravo, obavili zaruke ili tzv. civilno vjenčanje), da bi već u studenome te iste godine imali i svoje prvo dijete.

zaručnička fotografija Marice i Živka

Kako mi je sam Kustić to ispričao, kapetan KOS-a u Nišu Kukoč bio je relativno nezadovoljan ishodom cijele “operacije”:

- Zezao me - rekao mi je - nakon što sam donio odluku da ću se ženiti. Govorio je: ‘Pa jesi li ti lud da se ženiš s prvom curom koju si upoznao! Zašto bi se ti sada ženio? Jesi li ti, čovječe, normalan da se ženiš?’ Bio je dosta neugodan, nije krio da je bio u planu neki posve drugačiji scenarij...

A drugo, bilo je - i za samu Crkvu u Hrvata - jako važno da Živko Kustić, nakon teologije, studira malo i matematiku i fiziku, na PMF-u Zagrebu (završio je ukupno šest semestara), što je, usput rečeno, bila njegova stara, nikad prežaljena dječačka ljubav (knjiga na kojoj je, i to još u kinderbetu, naučio sricati prva slova bila je “Gibanja i sile” zagrebačkog prirodoslovca i astronoma Otona Kučere). Samo je, naime, jedan briljantan matematički um, poput Kustića, mogao, sredinom 1970-ih, osmisliti i zagrebačkom nadbiskupu i predsjedniku BKJ Franji Kuhariću predložiti i “nacrtati” - i to u onome najkritičnijem trenutku novije hrvatske (i šire) povijesti, kada se sve prelamalo - veliki jubilejski projekt (ili pokret) Crkve u Hrvata, poznat pod imenom “Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (1975. - 1984.), koji je u svojoj srži - što je također jedan od najvećih i još nerazjašnjenih misterija naše suvremene historije - bio, zapravo, jedna vrlo složena i sofisticirana matematička operacija (o čemu ću nešto više reći jednom drugom prigodom).

Na kraju ovoga članka još samo nekoliko zanimljivijih detalja, vezanih za (budući) zajednički život Živka Kustića i Marice Radenković u Zagrebu - u mjesecima i godinama što su uslijedile neposredno nakon Živkova povratka iz JNA.

Iz razgovora s Kustićem od 14. listopada 2010. zaključio sam da je distanciranje Marice Radenković od njezinih šefova i nalogodavaca iz KOS-a i SKJ bio ipak jedan malo dulji proces koji se jednim dijelom odvijao i u samome Zagrebu kamo se Marica nedugo nakon vjenčanja sa Živkom bila preselila. Kustić mi je, naime, rekao:

- Kad je Marica došla u Zagreb (a došla je, definitivno, negdje u ožujku, najkasnije u travnju 1955., op. aut.), nju su pozivali u Vojnu komandu Zagreba gdje su joj davali direktive kako će sa mnom postupati. No, ona ih je lijepo poslala, onako niški, u vražju mater. Rekla im je: ‘Ja njega volim, ja sam sada njegova i nemojte me više nikada zvati!’ I mi smo se onda našli na ulici, bez stana, bez ičega...

Pomogli isusovci

Drugo, crkveno vjenčanje Živka Kustića i njegove Marice (nakon zaruka ili civilnog vjenčanja, odrađenog još u Nišu) obavljeno je u rimokatoličkoj crkvi Sv. Petra u Vlaškoj, u Zagrebu, 28. travnja 1955. Iako je Marica po svojoj vjeri bila pravoslavna, njih su se dvoje odmah na vjenčanju zajedno upisali - kako mi je to Kustić rekao - “u katolički registar”.

A treće, svakako ne najmanje važno, sve se ovo - kao što to u Crkvi u Hrvata u ovakvim izvanrednim situacijama obično biva - odvijalo pod budnom, iako istodobno prema van posve nevidljivom “paskom” zagrebačkih isusovaca (među kojima je osobito važnu ulogu odigrao Kustićev duhovnik, tj. ispovjednik s bogoslovije pater Josip Egon Scheibel, kasnije spiker na Radio Vatikanu). Njihov bi se doprinos ovoj priči mogao raščlaniti u tri točke.

Živko Kustić s don Antom Bakovićem i Vladimirom Pavlinićem

Prvo, isusovci su prvi pristupili u pomoć Živku i Marici da se, u vrijeme i nakon njihova vjenčanja, egzistencijalno snađu, i to najprije tako što su im pomogli da blagoslove svoj (crkveni) brak, a zatim i na taj način što su im, preko župnika u Remetama, osigurali majušni stančić, zapravo adaptiranu staju, u Gračanima, na sjevernoj periferiji Zagreba. Samoj je pak Marici, zahvaljujući intervenciji Kustićeva tetka, liječnika Fabijanića, nađen posao bolničarke u bolnici u Zajčevoj (nakon što je, preko veze Ivana Lazića iz hrvatske Vjerske komisije, kraće vrijeme radila u tvornici olovnih proizvoda na Savskoj cesti).

- Mi smo, tj. Marica i ja - rekao mi je Kustić o tim prvim mjesecima njihova zajedničkog života - bili mladi i ludi. Takoreći na ulici, nemaš ništa. Kontracepcija ne postoji, djeca se rađaju, samo rađaj i rađaj... Marica radi u bolnici, ja studiram i pravim djecu ko mitraljez. Petero djece sam napravio...

Partijska knjižica

Drugo, pater Scheibel je uspio uvjeriti Živka i Maricu da i nakon svog vjenčanja i početka zajedničkog života ne unište Maričinu partijsku knjižicu (a što su oni zamalo već bili učinili), nego, kako ne bi ispali sumnjivi, i dalje “igraju igru”, uz ostalo i na taj način što će Marica i dalje uredno dolaziti na partijske sastanke u bolnici u Zajčevoj, gdje je bila zaposlena, i na njima aktivno sudjelovati.

Svečano paljenje Maričine partijske knjižice obavljeno je, na ritualan način, tek nekoliko godina kasnije, kad je Kustić (od svibnja 1958.) već bio grkokatolički svećenik u župi Mrzlo Polje na Žumberku.

I treće, upravo je pater Scheibel negdje potkraj 1957. (kad je Kustić, nakon završenih šest semestara studija matematike i fizike već bio blizu diplome na PMF-u) napravio novu veliku intervenciju u njegov život, nagovorivši ga da se treba, i to što prije, vratiti svojoj Majci Crkvi, i to usprkos činjenici da mu je u tom trenutku već i treće dijete bilo na putu. Po kanonskom pravu Katoličke crkve i odgovarajućim “paragrafima” u Vatikanu, ta se kombinacija mogla provesti u djelo samo u grkokatoličkoj varijanti, iako je Kustić u svojoj duši bio i ostao (i svi koji smo ga poznavali, znamo ga kao takvoga) - rimokatolik. (I to rimokatolik, rekao bih, na “entu” potenciju.)

- Kad je križevački biskup Gabrijel Bukatko - rekao mi je Kustić - upitao moju Maricu slaže li se s tim da ja ipak na kraju idem za svećenika, kratko mu je odgovorila: ‘Samo ga zaredite, i tako je ljut što nije pop!’

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 09:30