PIŠE INOSLAV BEŠKER Odlazak velikoga hrvatskog katoličkog novinara

U Zagrebu je jučer u 84. godini umro veliki hrvatski novinar, dugogodišnji predani suradnik ovih novina, grkokatolički svećenik kir Živko Ante Kustić, poznatiji kao don Živko, ili „don Jure“.

Iako rođen u Splitu, Kustić je djetinjstvo proveo na Pagu, gdje ga je mati Josipa (Bepina) Kustić samohrana dizala i odgajala, uz pomoć duboko pobožne bake Ane. Poslije je objašnjavao da mu je „majka davala ponos i važnost, a sadržaj duše, čitavu svijest - baka, s kojom je stalno bio do polaska u školu“.

Njegov biološki otac Vinko Ružić, Splićanin, nije ga nikada javno priznao, kao ni očev bračni sin, Živkov mlađi polubrat Oren Ružić, komunistički čelnik. Ružićevo očinstvo je dokazano i priznato na sudu.

Očinsku figuru našao je u don Josi Felicinoviću, župniku paškome i kanoniku Zadarske nadbiskupije, sociologu i piscu, koji mu je potkraj drugoga svjetskog rata ovako objasnio političko stanje: “na vlasti je krvnik, a u šumi krvavi bezbožnik” .

Kustićev društveni angažman ostao je svih posljednjih 70 godina obilježen tom rečenicom, uvjerenjem da je njegova kršćanska dužnost pozicionirati se tako da ne popusti ni „crnom vragu“ (tj. fašistima, koje je na Pagu doživio i kao nacionalne zatornike), ni „crvenom vragu“, tj. komunistima.

Ta linija ga je izvrgavala vehementnim napadima, kako slijeva (i ja sam s njime višekratno polemizirao, što nije narušilo naše kolegijalne i, mogao bih reći, zapravo prijateljske odnose), i zdesna (dovoljno je bilo vidjeti kako ga npr. Tomislav Jonjić napada kao plaćenika koji izvrće činjenice samo da bi napakostio ustašama).

Istinabog, ni Kustić nije bio nježan kao polemičar, te se znao i splitski narugati, ali i ujesti za dušu, ne zato što bi bio zao, nego što bi ga povukla „vis polemica“.

U Zagrebu je studirao teologiju. Za služenja vojnog roka u Nišu, 1953. zaljubio se u tri godine stariju Maricu Radenković, bolničarku, te se njome civilno oženio 1955., još za boravka u Nišu, kao bogoslov, nakon četvrte (od šest) godine studija, napustivši planove da se zaredi za svećenika. Naprosto mu nije palo na pamet da nekome drugome učini isto što je njegov biološki otac učinio njegovoj majci. Izbor mu je bio pošten, iako težak. Da nije drugoga, valjalo ga je poštovati zbog toga.

Vrativši se u Zagreb odrekao se nade da će biti svećenik. A nije u tadašnjim društvenim uvjetima pomišljao ni na novinarstvo, iako je za drugoga svjetskog rata uređivao, izdavao i raznosio svoj novinarski uradak, pod naslovom Križarski đak (koji je njegova mati tipkala u više kopija, preko indiga, radeći kao knjigovođa u Paškoj solani još kao 9-godišnjak bio je vođa malih križara).

Po povratku u Zagreb bračni par Kustić otišao je u podstanare, ona se zaposlila u bolnici, a on je apsolvirao matematiku i fiziku (naučio je čitati s pet godina, zahvaljujući knjizi Otona Kučere 'Gibanje i sile'), te je počeo raditi honorarno kao nastavnik.

Tadašnji zagrebački nadbiskup koadjutor dr. Franjo Šeper se dosjetio da je za Katoličku crkvu šteta izgubiti tako pametna mladića, pa mu je 1957. njegov ispovjednik pater Scheibel predložio da se ipak zaredi, ali po grkokatoličkom obredu, po kojemu se, kao i u pravoslavlju, za svećenike mogu zarediti oženjeni muškarci (ali se, jednom zaređeni, ne smiju ženiti, kao ni u rimokatolika).

Stoga se Živko Kustić vratio na studij teologije, posebno je studirao istočni obred, te se i crkveno vjenčao u zagrebačkoj Crkvi sv. Petra, a onda je zaređen za grkokatoličkog svećenika Križevačke eparhije 4. svibnja 1958. Kasnije je napredovao u hijerarhiji do najvišeg stupnja za svećenika, postavši protojerej stavrofor, s pripadajućom titulom kir, istovrijednom s titulom monsignor u rimokatoličkom obredu.

Raspoređen je prvo u žumberačku grkokatoličku parohiju Mrzlo Polje, pa u Sošice, a susjed preko brda bio mu je rimokatolički župnik Franjo Kuharić, otkada je datiralo njihovo prijateljstvo.

Zagrebački nadbiskup kardinal bl. Alojzije Stepinac, koji je bio konfiniran u nedalekome Krašiću, poručio mu je preko svoga župnika da je proučio njegov slučaj i da mu čestita.

Za Drugoga vatikanskog koncila pokrenut je u Zagrebu bilten Glas s Koncila, koji je kasnije postao dvotjednik pa (od 1985.) tjednik Glas Koncila. Kustić je u njemu angažiran 1963., prvo kao suradnik, pa kao urednik, a od 1972. do 1993. i kao glavni urednik.

To je bilo doba kada je Glas Koncila bio najuspješniji i najpopularniji, profilirajući se u jedino sustavno oporbeno glasilo u Hrvatskoj, a ne zapuštajući osnovnu funkciju unutarcrkvene informacije. Pod Kustićevim vodstvom pokrenute su vjeronaučne olimpijade, a don Luka Depolo je 1974. pokrenuo Mali Koncil (MAK) za djecu.

I kao glavni urednik je Kustić nastavio pisati svoju kolumnu Pismo seoskog župnika (potpisanu: don Jure), u kojoj je s humorističnim i katkad satiričnim žalcem, na tragu Guareschija i njegova don Camilla propitivao odnos društva spram Katoličke crkve, „zaradivši“ dvije zabrane broja. Kao glavni urednik pisao je nepotpisani Komentar, zapravo uvodnik, mnogo odmjereniji jer je, za razliku od kolumne, involvirao i svih pet nadbiskupija koje su tada bile suizdavači Glasa Koncila.

Za boravka u Njemačkoj uspio je naći donaciju za osnivanje Informativne katoličke agencije (IKA), koju je pokrenuo 1993., te je bio i njezin prvi glavni urednik, do 1999..

U toj agenciji Kustić je postavio standarde, primjenjujući strogu neutralno faktografsku formu agencijskog novinarstva, te ograničivši njezin sadržaj isključivo na religijske vijesti.

Tu je dužnost napustio tek kada fizički nije mogao izdržati puni novinarski radni dan, jer je već tada bio težak srčani bolesnik, pa je na kraju trajao sa sedmorim srčanim premosnicama poslije triju operacija na otvorenu srcu.

Kada se posve povukao od posla i kada se sa svojom suprugom Maricom odselio u Dom za starije osobe u Klaićevoj ulici (gdje je, dokle god je mogao, služio i kao kapelan), prihvatio je poziv osnivača Jutarnjeg lista Nina Pavića da preuzme dnevnu kolumnističku rubriku Jutarnja propovijed, u kojoj je kombinirao uobičajenu dnevnu homiliju uz zadani pasus Evanđelja s komentarima aktualnog trenutka - upravo ono što je na svojim jutarnjim misama u Domu sv. Marte uveo kao praksu papa Frane.

Tako je Kustić inaugurirao u Hrvatskoj suvremeni stil katoličke komunikacije godinama prije negoli je zaživio u Vatikanu. Njegova predanost tom zadatku bila je tolika da je diktirao kolumnu, samo tračkom glasa, s bolesničke postelje u Intenzivnoj njezi samo dan poslije još jedne operacije na srcu.

Odrekao se toga, teška srca, kada zaista više nije mogao - ostavivši prazninu koja u našim novinama (još) nije popunjena (moram priznati da je i meni bio lakši posao dok sam znao da don Živko drži „drugi bok“).

Živko Kustić bio je odan svojoj Crkvi bez rezerve, ali upravo zbog odanosti nije prestao misliti svojom glavom niti je prihvaćao zdravo za gotovo ono što bi odlučio netko hijerarhijski bolje pozicioniran od njega. Zauzimao se bezrezervno za ekumenizam; tvrdio je da hrvatstvo nije rezervat katolika, da jednako tako dobar (ili loš) Hrvat može biti i musliman, i evangelik, i ateist, da je važno da je „čovjek na hrvatski način“ Nije bio oduševljen vjeronaukom u školi, pa je objavio i ovo: „Vjeronauk je opterećen razmjernim neuspjehom. Radije bih da se u škole uvelo obavezno poznavanje religije kao elementa kulture tako da svako dijete zna što je kršćanstvo, budizam, islam.“

Svoj svećenički pogled na nacionalistički ekstremizam u jednom je intervjuu ilustrirao ovako: „Svojedobno sam u Australiji doživio da me ljudi, koji su se predstavili kao ustaški odbor, zatraže da održim misu za Poglavnika. Rekao sam im, tamo gdje taj pokojnik jest, nije Poglavnik, a ako vas zanimaju njegovi grijesi, mogu služiti misu za grešnu dušu pokojnog Ante. Nisam htio služiti misu za Poglavnika.“

Bio je član Hrvatskoga novinarskog društva, u jednom mandatu i njegov potpredsjednik.

Dok sam još bio član tog društva, dvaput sam predlagao don Živka za nagradu za životno djelo, ali to mu je bilo uskraćeno, vjerujem: zbog ideološke uskogrudnosti. U mnogo čemu nismo bili suglasni, ali mu je teško bilo osporiti novinarsku predanost i kvalitetu.

Ostavio je za sobom četvoro od petoro djece, četrnaestoro unučadi, praunučad, a i više knjiga. U njima je popularnim stilom tretirao biblijske, vjerske, crkvenopovijesne i nacionalne teme. Glavna djela: Velike religije svijeta (1974), Mali ključ Biblije (1974), Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata (1976), Bog za odrasle (1985), Hrvatska: mit ili misterij (1995). Jedini roman u njegovu opusu bili su Zaljubljeni robovi (1973), znatnim dijelom autobiografskog karaktera.