NEPOZNATI PROJEKT SOKRAT Investicija od 2,5 milijarde eura koja Hrvatsku može izvući iz krize

Tko je ikada čuo za Ravno vrdovo? To je mala, pusta udolina na sjeveroistočnoj strani Dinare okrenutoj Bosni i Hercegovini. Prekrivena je oskudnim raslinjem, do nje nema cesta i putova ucrtanih na karte hrvatskih prometnica, nema naselja i crkve, ni potoka i šume. Tek dvije-tri pastirske kućice bez pastira i stoke.

Ravno vrdovo ne čini se važno baš ni po čemu. No, u njega bi se moglo uliti 20 milijuna litara vode i tako dobiti umjetno jezero površine nešto veće od 210 hektara. A budući da bi se to jezero nalazilo na nadmorskoj visini oko 600 metara većoj od visine na kojem je akumulacijsko jezero Peruća, u koje stane čak 565 milijuna litara vode, rijetka i sretna kombinacija tih dviju golemih planinskih “posuda” ima investicijski potencijal od gotovo 20 milijardi kuna i sposobnost da Hrvatsku izvuče iz aktualne ekonomske krize. Kako je to moguće? Tajnu nam je otkrio Ivica Jakić, a zove se projekt SOKRAT.

Ivica Jakić, diplomirani inženjer strojarstva iz Zagreba, dulje od 30 godina radi u Austriji i Švicarskoj na poslovima energetike i crne metalurgije. Prije nego što je pokrenuo vlastiti biznis u inozemstvu, u Hrvatskoj je bio angažiran na uvozu dijelova za nuklearnu elektranu Krško, kao sudski vještak radio je procjenu TE Plomin 2 i sudjelovao u brojnim drugim energetskim projektima. Zadnjih 12 godina konzultant je najveće švicarske energetske tvrtke Alpiq za proizvodnju i trgovinu električnom energijom na području jugoistočne Europe i Izraela, gdje se bavi organizacijom gradnje elektrana te tranzitom i trgovinom strujom.

Viškovi struje

U projektu SOKRAT, zasnovanom na dinarskom fenomenu Ravno vrdovo, Ivica Jakić je glavni konzultant za pojedine objekte složenog sustava, zadužen za privlačenje investitora, dok je nositelj i vlasnik projekta, razvoja i ishođenja svih potrebnih dozvola (developer) zagrebačko projektno poduzeće MCC, čiji je direktor diplomirani inženjer Zoran Burić.

Upravo su MCC-ovi inženjeri otkrili i shvatili izvanredan energetski potencijal Ravnog vrdova i pretočili ga u prve skice, izračune i dijagrame. A od tada se projekt neslućeno razgranao i raširio. Premda mu je težište na slivu rijeke Cetine, gdje će pojačati i podržati sustav vodenih tokova, akumulacija i elektrana koje tamo već postoje, područje SOKRAT-ova djelovanja nevjerojatno je široko. On zahvaća energetiku od juga Njemačke, preko cijele jugoistočne Europe, Balkana i Italije sve do plinskih nalazišta u istočnom Mediteranu ispred obale Izraela i Palestine!

Pritom, riječ je o obnovljivim izvorima energije koje će samo poduprijeti najčišća plinska termoelektrana, o domaćoj pameti i proizvodnji koja se neće zadržati samo na energetici nego će omogućiti i razvoj gradova i ekološke poljoprivrede u cetinskom kraju. Svi, naime, žele imati čiste i obnovljive vjetroparkove i solarne elektrane, ali one imaju nezgodnu “narav”...

Vjetar na širem području središnje i jugoistočne Europe, Alpa i Mediterana zapuše redovito predvečer, kada se Sunce sprema na počinak, pa tada punom snagom prorade i vjetroelektrane i počnu proizvoditi obilje “čiste” električne energije. Nevolja je, međutim, što u to vrijeme i ljudi odlaze na spavanje, gase televizore, štednjake, klime i svjetla, pa tu noćnu struju iz vjetroelektrana nema tko potrošiti. Istovremeno struju u dalekovode nabijaju i termoelektrane na ugljen i nuklearke koje daju bazni napon i koje svoju snagu ne mogu bitnije smanjivati. Tada viškove struje nekako treba pohraniti za doba dana kada se potrošnja opet povećava.

Postoji nekoliko načina za to, na primjer, punjenje automobilskih i stacionarnih akumulatora, tlačenje zraka u spremnike, proizvodnja vodika elektrolizom vode... no sve je to tek kap u moru potreba. Glavni masovni način je pumpanje vode na veću visinu u tzv. reverzibilnim ili pumpnim hidroelektranama, kakva kod nas postoji na južnim obroncima Velebita, iznad mjesta gdje se Zrmanja ulijeva u more.

Upravo takvu jednu hidroelektranu, ali triput jaču od one na Zrmanji, tvrtka MCC i Ivica Jakić zamislili su između jezera Peruća i Ravnog vrdova. Ona bi noću i danju skupljala i skladištila viškove električne energije iz vjetrenih i solarnih elektrana, pa i klasičnih ako zatreba, na širokom teritoriju jugoistočne Europe, pa i podmorskim kabelom iz Italije, tako što bi vodu iz Peruće kroz cijevi i tunele pumpala na 600 metara veću nadmorsku visinu u Ravno vrdovo. A kad potrošnja struje naraste, tu bi vodu ispuštala natrag u Peruću i proizvodila struju za trgovce i potrošače.

Čisto energetski gledano, ta operacija uopće nije pametna. Jasno je da se pumpanjem pa ponovnim ispuštanjem vode veliki dio proizvedene energije gubi. Tako će i RHE Vrdovo na godinu trošiti 2000 gigavatsati (GWh) struje, a proizvoditi oko 1600 GWH. Ali, ta operacija ima svoju ekonomsku i energetsku i logiku i računicu. Naime, noćna struja iz elektrana koje rade neprekidno i struja iz vršnih elektrana, koje se pale povremeno i prema potrebama, ne može imati istu cijenu. Ne može jednako stajati energija za kojom postoji ogromna potražnja i ona suvišna.

Zarada 50 milijuna eura

Tako će struja koju će Vrdovo trošiti stajati oko 42 eura po megavatsatu (MWh), a ona koju će vraćati u mrežu vrijedit će 84 eura. Ostvare li se na tržištu te prosječne cijene (a one u stvarnosti dosežu i puno veću razliku), operatori RHE Vrdovo mogu računati na čistu godišnju zaradu od oko 50 milijuna eura. I to samo od proizvodnje struje, ne računajući prihod od snage koju će rezervirati i čuvati za velike klasične elektrane. A da bi došao do te zarade, investitor će u gradnju pumpne HE Vrdovo trebati potrošiti čak 592 milijuna eura. Bez te i takvih investicija, međutim, nije moguće ostvarenje plana Europske unije da do 2020. godine 20 posto energije proizvodi iz obnovljivih (tj. neiscrpnih) izvora.

I u Hrvatskoj je već instalirano oko 400 megavata (MW) snage u vjetroelektranama, u koje je uloženo oko 580 milijuna eura, a moglo bi se sagraditi i do 800 MW, što je više od snage nuklearke Krško (696 MW). Ukupna instalirana snaga vjetroelektrana u Europi do 2020. doseći će 215.000 MW, a do 2030. godine 400.000 megavata. Bez pomoći reverzibilnih hidroelektrana, bez njihove pohrane viškova struje i bez njihovih pomoćnih usluga održavanja rezerve snage te regulacije napona i frekvencije, elektroenergetska mreža ne bi mogla primiti tolike vjetroelektrane na sebe niti bi sva njihova proizvodnja mogla biti iskorištena.

Zato se u čitavoj Europi nove pumpne HE planiraju i grade velikom brzinom, ali rijetke su zemlje koje raspolažu iskoristivim razlikama nadmorske visine i iskoristivom silom gravitacije, pa tako Njemačka traži tu vrstu usluga u Austriji i Švicarskoj, čak i u Norveškoj.

U Europi je trenutno u pogonu 170 pumpno-akumulacijskih HE, a planira se gradnja novih 60 na koje će se potrošiti 27 milijardi eura! Zato inženjer Jakić uopće ne sumnja da će se naći investitor i za Ravno vrdovo. No, ta će reverzibilna elektrana s čak tri turbine biti tek početak realizacije projekta SOKRAT. Nedaleko od nje, odmah pokraj brane HE Peruća, planira se i gradnja plinsko-parne kogeneracijske termoelektrane najnovije tehnologije i s najvišim stupnjem iskoristivosti, koja bi se hladila vodom iz jezera Peruća. Plin za tu elektranu dopremao bi se ili postojećim Croplinovim plinovodom od Dugopolja ili brodovima za prijevoz komprimiranog plina preko Splita.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg