Legenda kakva je ova o Nikici Cukrovu sasvim se sigurno više neće ponoviti. Nova je epoha, životi vrhunskih i skupih sportaša više ne izmiču profesionalnoj stezi, svaki detalj je podređen savršenstvu. Kontrolira se krv, kompjutor mjeri i kakvoću sna, jelovnici su strogo propisani, sve je savršeno isplanirano. Bilo je neko drugo vrijeme, drukčije okolnosti i uvjeti pa je u njima i mogla nastati legenda o igraču na kojeg se pravila ponašanja nisu odnosila. Svijet po takvoj poročnoj naravi pamti Georgea Besta, Paula Gascoignea, Maradonu, Claudija Caniggiu, Socratesa i cijelu nogometnu Kolumbiju. Nikica Cukrov zvani Cuki nije šmrkao, nije ni prekomjerno pio, ali je bio miljenik noći i u njoj je rado sretao neke svoje poroke. On je čovjek kojeg je priroda učinila drukčijim. Imao je izdržljivost životinje, a i narav mu je bila ista, divlja, neukrotiva. Takav je bio na nogometnom terenu, ali i u životu izvan njega, gdje god bilo momentalno mjesto radnje - noćni barovi, podmorje u koje zaranja praktično cijelog života da se psihički regenerira, ratište na koje je otišao dragovoljno, bolesnička postelja gdje mu je karcinom pokušao stati na kraj.
“Bio sam pozitivni agresivac. Fizički me bog podario. Mogao sam nenormalno trčati, koliko god je trebalo. Jednom sam isključio onu pomičnu traku za trčanje jer više nije mogla podizati opterećenje. Prirodno sam takav. Imao sam nizak puls, 39 do 42 otkucaja u minuti, a kad bi se digao, za minutu bi pao i taj kratki period oporavka je u sportu bio izniman. Tako sam imao jako veliku količinu kisika u organizmu.”
To je bilo lice ili dnevno izdanje, a naličje je bilo u znaku noći.
Nije puno pio
“Živio sam netipično. Puno noći sam proveo vani i na trening sam znao doći direktno iz noći. To se, međutim, nije vidjelo jer bih na treningu bez obzira na neprospavanu noć bio fizički dominantan. Jednom je jedan suigrač izašao sa mnom vani. Ostali smo u Opatiji do, šta ja znam, četiri ili pet ujutro. To jutro bio je sprinterski trening u devet ujutro. Ja svaki sprint prvi. On me gleda i pita: ‘Pa kako možeš?’ Navečer ga zovem da opet idemo vani, no te je večeri odustao od izlazaka sa mnom, što je bilo pametno od njega jer bi u protivnom izdušio. Treneri su znali za moje izlaske i imao sam njihovo prešutno odobrenje jer sam na treninzima uvijek davao najviše. Samo mi je jednom prilikom trener Dragutin Spasojević u Rijeci rekao da ne vodim ‘malog’ vani, mislio je na Desnicu, jer nas je prije vidio u jednoj noći. Alkohola nisam puno pio. Piće ili dva. Jednom u dva ili tri mjeseca bih se tek opustio s alkoholom. A vino sam pio normalno nakon ručka. Tako sam živio i nitko mi nije radio probleme oko toga. Jedino večer prije utakmice nisam izlazio, nikad.”
A cigarete?
“Uf, pušio sam puno. Pušio sam isključivo originalni američki crveni Marlboro, ‘petica’ je bila oznaka. Nabavljao sam ga u Rijeci i kad bi mi nestalo cigareta, sjeo bih u Splitu u auto i otišao u Rijeku kupiti ih. Kad ne bi bilo te ‘petice’, ne bih pušio dva dana dok ne stigne. Nisam mogao ni jednu drugu cigaretu staviti u usta. Sad ima 13, 14 ili 15 godina da ne pušim. Dok sam igrao, pušio sam dvije kutije dnevno.”
Sada je u smiraju. Izgleda kao stari indijanski ratnik koji je prošao stotinu bitaka i nekoliko ratova pa mu život ne može donijeti ništa novo što već nije doživio. Prošlo je nekih devetnaest mjeseci od one teške operacije koja je trajala punih sedam sati. Karcinom mu je bio zahvatio limfni čvor na vratu.
“Zdravlje je sad dobro, hvala bogu. Svaka kontrola je prošla dobro: CT, nalazi krvi, sve je dobro”, kaže i kucne dva puta po stolu.
Od operacije je ostao veliki ožiljak na vratu koji zateže pa na lice izvlači laganu grimasu dok priča. Boli ipak više nema, bolest je pobijeđeni protivnik njegove prošlosti.
“Za sada sam kao novi. Profesor koji mi je napravio operaciju rekao mi je da je moje stanje dobro i da sam za novo ovakvo oboljenje rizičan jednako kao i svaki drugi čovjek koji prije i nije bolovao od te bolesti. Pojavu bolesti prihvatio sam normalno. To je tako, dopadne te i onda ideš vidjeti što se može učiniti. Ako ti bog dade da ozdraviš, dobro je, a ako ne, ništa, gotovo je. Dobar dio života sam prošao i bilo mi je u njemu zanimljivo, lipo sam živija. Stekao sam i familiju: dvije kćeri i dvoje unučadi. Čujte, nekad je bolje otići na brzinu nego da te kasnije uhvati bolest pa da doživiš agoniju u kojoj si na teret sebi i drugima. Tako sam razmišljao kad me uhvatilo, ali nisam se dao.”
Jede ono što uzgoji
Bolest pa ozdravljenje i onda neki novi život s drukčijim navikama. Urbani frajer pronašao se na ruralnoj sceni.
“Zet ima polje pa sam se našao u tome. Ima nešto maslina, 56, a sad ćemo još posaditi 130 novih. U tom polju sam zasadio i povrće, tako da znam što jedem jer mi je to nakon operacije važno. Moram jesti zdravo, pazim se. Zasadio sam sve živo povrće i jako ga puno jedem. Najzdravije, najbolje, a i ubijem vrijeme. Odem skoro svaki dan po dva ili tri sata. Sad su pripreme za masline. Sve smo izorali i sad ćemo napraviti rupe za njih. Do sada nikad nisam imao vezu s poljem. Prije sam bio vezan isključivo za more, ali kako me uhvatila ta bolest, novi život me odveo u polje. Imam priliku jesti takvu hranu i to je danas privilegij. Uz to najviše jedem piletinu i ribu. Osjećam se odlično. Nakon operacije sam izgubio 11 kilograma, a sad sam vratio četiri, pet kila. Jedino više ne mogu popiti alkohol jer organizam nakon zračenja to više ne podnosi. Znači, nema više rakije prije ručka ili večere i vina nakon. Pijem vodu i nakon ribe. Stavim tek kap vina, samo da malo zamuti.”
Zbog oporavka je Cuki u životu počeo nositi i odjevni predmet koji do tada nikad nije nosio - čarape.
“Počeo sam ih nositi tek kad sam se razbolio. Pao mi je imunitet, a ne smijem se razboljeti, tako da sam ih počeo navlačiti. Prije ih nikad nisam nosio. Sve zime sam išao u kratkim rukavima ispod lagane kožne jakne, a dolje ljetne mokasine bez čarapa. Tako bih i po snijegu išao. Nikad nisam bio ni prehlađen. I obavezno sam se tuširao ledenom vodom nakon treninga. Svi bi suigrači bježali od mene da ih ne poprskam. Takva je bila moja navika. To je zdravo. Pogledajte ljude koji se kupaju u moru cijele zime. Nitko od njih nema problema s prehladama. Sve je u glavi: ako kažeš da ti je ledeno - smrznut ćeš se, a ako si spreman na to, onda je to nešto normalno. Naravno da moraš imati i neke fizičke preduvjete za takav život, prvenstveno dobru cirkulaciju.”
Nikica Cukrov rođen je 1954. godine.
“Otac mi je Prvićanin, iz Šepurina, a mater Žirjanka, tako da sam vezan za otoke i more. Rođen sam u Šibeniku, ali sam stalno odlazio na otoke, tako da sam čisti bodul. Nije bilo puno bodula u nogometu, ja sam bio jedan od rijetkih. Uglavnom su ovdje u Dalmaciji u nogometu uspijevali vlaji. Ćaća je bio radnik u Remontnom brodogradilištu, a mater je bila domaćica. Klasična radnička obitelj. Iz takvih su obitelji i dolazili nogometaši. Rijetki su bili iz bogatijih obitelji, jedan na tisuću. Nogomet je bio sport radničkog staleža. U prvoj momčadi Šibenika debitirao sam sa 17 godina. To je bila strašna ekipa druge lige, igrači su bili sjajni, svi su mogli igrati i viši nivo takmičenja. U toj ekipi je bio i Ivan Ninić koji je otišao u Dinamo. Goran Jurišić je poslije igrao u Olimpiji, Dinamu i Hajduku. Bilo je tu odličnih igrača: Bakmaz, Lovrić, Aralica, Mikuličić… Igrao sam na svim pozicijama. Počeo sam na veznom, jedno vrijeme sam igrao desnog beka. Na kraju karijere, kad sam se vratio u Šibenik, igrao sam i libera. Tad je ispred mene igrao i mladi Slaven Bilić. Bio je pametan mladić koji je tad još učio nogomet. Kao iskusni igrač iza njega bio sam mu važan u tom sazrijevanju. Bio je poslušan. Govorio sam mu: ‘Slavene, ako budeš igrao tako da samo izbiješ, onda ćeš igrati po klubovima ovdje okolo, a ako naučiš iznositi loptu i znati dokle je iznositi, onda ćeš napredovati i možeš napraviti karijeru’. U to je vrijeme Slaven Bilić nosio moju torbu, kao što je poslije u Engleskoj njegovu nosio Rio Ferdinand. Takvi su bili odnosi starijih i mlađih igrača. Onda su se u Hajduku neki igrači ozlijedili i Bilića su pozvali u seniorsku momčad Hajduka. U toj ekipi Šibenika počeo je i Dejan Računica. Obojica su imali moju veliku protekciju jer sam vidio da mogu postati odlični. U Šibeniku smo igrali na ofsajde i linijskog suca bi ruka zaboljela od dizanja zastavice. Znali smo napraviti po 17 ili 18 ofsajd zamki u jednom poluvremenu. Takvu igru je još Ivić uveo u Hajduku i to je tad bilo nešto novo. Na taj način je Ivić osvojio i jedno prvenstvo Jugoslavije. Tad se nitko na to nije navikao.”
Cukrov je ipak bio Šibenikov igrač koji je imao najveći potencijal.
Strijelac u finalu
“U Hajduk sam trebao ići prije nego u Rijeku, ali se nismo dogovorili. Hajduk je moja ljubav, ali nisu bili spremni dati ono što sam tražio pa sam otišao u Rijeku koja je ispunila sve moje uvjete. Čujte, to nije bila lova kao danas, ali sam u ono vrijeme od te love mogao kupiti, recimo, desetak terena u Žaboriću. Stvarno sam proveo fantastičan period u Rijeci. U drugoj godini sam bio strijelac u finalu protiv Partizana u Rijeci. Pobijedili smo 2:1. To je bio strašan uspjeh. Rijeka je imala čudo od ekipe. Miloš Hrstić igrao je u reprezentaciji, Damir Desnica bio je čudo od igrača i danas bi igrao gdje god hoće u Europi, toliko je kvalitetan bio. Tu su još bili Sergio Makin, današnji direktor Rijeke Srećko Juričić, Zvjezdan Radin, ma da ne nabrajam… Stvarno je to bila iznimna ekipa. U to vrijeme se s Rijekom probiti pored velikih klubova, Zvezde, Partizana, Hajduka i Dinama, bilo je jako teško. Ipak smo bili puno manji klub i za osvojiti kup trebalo je bar dva od ta četiri velikana izbaciti. Igrao sam zadnjeg veznog i nekoliko puta me proglasilo igračem mjeseca u ligi. Sa zadnjeg veznog sam se ubacivao u napad. U Rijeci sam imao slobodu u igri prema naprijed, tako da nisam bio koncentriran samo na defanzivu. Išao sam naprijed, izvlačio loptu, proigravao druge, a i sam zabijao. U defanzivi bih čuvao igrače s brojem deset i uvijek su se hvatali za glavu kad bi ih ja čuvao jer bih bio uz njega kad bi oni imali loptu, a kad nisu, išao bih naprijed, a oni me nisu mogli pratiti. Nisu imali te navike ni trkačke sposobnosti.”
Nakon par sezona u Rijeci Cuki je ipak došao u klub za koji je navijao - Hajduk.
“U Hajduk ipak dolazim u zimskom prijelaznom periodu 1980. Tad je Tomislav Ivić bio trener, a Tito Kirigin predsjednik. I tu smo pod Perom Nadovezom osvojili kup 1983., iako nisam igrao to finale zbog ozljede. Period u Hajduku je bio fantastičan. Atmosfera s Poljuda se pamti cijeli život, pogotovo s onih s europskih utakmica.”
Bio je i reprezentativac, a neskromno smatra da je po kvaliteti trebao igrati i više.
“Došao sam iz male Rijeke u reprezentaciju i probiti se pored svih tih lobija bilo je jako teško. Uz to me pratio i ‘zao glas’. Imao sam dugu kosu, na prsima nosio veliki križ, noćario sam, Partija me nije zanimala pa zbog svega toga i nisam bio najpoželjniji igrač za reprezentaciju Jugoslavije. Odigrao sam 16 utakmica za Olimpijsku i 16 za A selekciju. Mogao sam igrati i puno više, ali sve te okolnosti su utjecale na broj utakmica koje sam odigrao.”
O totalnoj nogometnoj srčanosti Nikice Cukrova svjedoči i njegovo sjećanje s utakmice na kojoj je zaradio izuzetno tešku ozljedu.
“U prvoj utakmici protiv Basela slomilo mi je jagodičnu kost. Opalilo me laktom i sve je puklo. Bilo je to još u prvom poluvremenu, ali sam takav igrao cijelu utakmicu. Nakon operacije sam već za 14 dana igrao. U idućih sedam dana sam odigrao tri utakmice.”
Dok je igrao u Hajduku, Cuki se okušao i u ugostiteljskom biznisu, ali je brzo shvatio da to nije za njega.
“Uzeo sam jedan restoran u Vodicama u najam. Restoran je radio dobro, ali ne za mene. (Smijeh.) Htio sam se ubaciti u posao ugostiteljstva jer sam imao novca u to vrijeme. Čak sam i kupio jedan prostor u Šibeniku s namjerom da u njemu otvorim kafić, ali nakon lošeg iskustva s restoranom u Vodicama odustao sam i od kafića. Shvatio sam da je to posao u kojem moraš biti stalno prisutan kako bi biznis funkcionirao. Ako gazde nema, onda miševi kolo vode. Restoran je radio čudo, a lova bi se raspršila. Svi su tu bili potrošni: ja, moj voditelj Milo Kutlić Ćore, a onda i konobari. Svi su grabili, kako će onda uspjeti. Kapalo je dobro u taj bunar, ali nije ga bog mogao napuniti. Bio sam mlad i nisam imao potrebnu ozbiljnost za taj posao.”
Svijet pod morem
Četiri mjeseca nakon što je operiran, Cuki je skočio u more i otišao u dubinu. Ronjenje je za njega još jedna velika strast.
“Znao sam u ponoć doći iz Splita i odmah bih isplovio prema Žirju pa bi se bez spavanja lovilo dan i po. Ronio bih na deset metara, nije bilo potrebno ići dublje jer je bilo ribe u izobilju. U zaronu sam mogao biti dvije minute. Najviše sam tukao brancine, a najveći kojeg sam u životu ulovio je bio od četiri i pol kila. U to vrijeme su brancini dominirali, a sad je orada prisutnija. Sad je ribe manje. To je za mene jedan poseban odmor. Ta samoća u tom svijetu je nešto što me najviše obnavlja. Svijet pod morem je čudo koje me stalno vuče. I sad mi je u autu ronilačko odijelo.”
Kad se zaratilo, Nikica je odmah otišao u rat.
“Vojnu odoru obukao sam 25. 8. 1991. Bio sam dragovoljac u sklopu Vojne policije. Kasnije sam dragovoljno išao i u Oluju. Bilo je svakakvih stvari u toj vojsci, ali uspio sam taj period izbrisati iz glave i živjeti normalno.”
Jednako brzo kako se vratio ronjenju nakon bolesti, ponovno je počeo igrati i nogomet. Aktivan je u veteranima Hajduka. Dosta putuju i nastupaju. Ne ulijeće više žestoko “desetkama” kao nekad, polomio bi nekog svojstvenom agresijom, nije prikladno u tim godinama. Više se noću ne skita ni po barovima. Napokon živi sportski.