NAJBOGATIJI TURČIN ULAŽE U HRVATSKU 'Zašto sam svojih 80 milijuna eura dao Sunčici Lalić'

Turska je nepredvidljiva zemlja. Odavno više nije “bolesnik s Bospora”, ekonomski je narasla, stasala do gospodarskog rasta koji se vrti oko 4 posto u vremenima kada bilo kakav plus ostale europske zemlje sanjaju i priželjkuju. A ljudska snaga od 77 milijuna superiorna je na europskoj razini, u tolikoj mjeri da je toliko velika Turska, koja spaja i razdvaja dva kontinenta, sa svojim i svjetovnim i islamskim karakterom, država koja postaje ponovno nova velika sila. Diplomatski i ekonomski ovo je njezino desetljeće; u međunarodnim odnosima zato jer je neizbježna kod bilo kojeg bliskoistočnog pitanja i zna se da bi za velike zemlje zahvaćene arapskim proljećem najbolje bilo da se u novoj eri ustroje prema prinicipu kako je to napravila Turska, a ekonomski zato jer je Turska ušla u top-20 najjačih ekonomija svijeta.

Odnosno, bivši bolesnik danas je u G20 grupi dvadeset industrijskih najrazvijenijih država svijeta.

Novo doba donijelo je nove turske ekonomske igrače na svjetskoj sceni. Turski su biznismeni postali ulagači, proširili svoje poslove debelo izvan granica svoje velike i moćne zemlje i krenuli sa svojim kapitalom po svijetu. Jedan od njih je i čovjek koji je među prvima prepoznao energetiku kao nišu u kojoj želi stvarati biznis, i danas je jedan od najbogatijih Turaka, čije se bogatstvo procjenjuje na milijardu dolara, Ünal Aysal, koji u dobi od 73 godine izgleda ne možda baš kao mladić, ali svakako koje desetljeće mlađi od realnih godina koje nosi. U sklopu njegove Unit grupe dvadesetak je kompanija i bave se uglavnom energetikom. Investirao je i radio po svim dijelovima istočne Europe, arapskog svijeta, Bliskog istoka.

Zaljubljen u Splićanku

Sunčica Lalić i Dragan Jurilj doveli su ga i u Hrvatsku. Vrpcu je na otvorenju projekta elektrane u Babinoj Gredi presjekao predsjednik Ivo Josipović, a Alkin Yaman, jedan od glavnih ljudi za provedbu ovog projekta zaljubio se pritom, ne samo u Hrvatsku, nego i u jednu Splićanku pa je spoj sretnih okolnosti i za turskog investitora i njihove hrvatske partnere učinio da Babina Greda na mapi Unit grupe postane lokacija s novom zastavicom na karti Europe u kojoj imaju svoje projekte. Neće to biti posljednji, to su mi već najavili, ali novi veliki projekt koji se tek sprema zasad je poslovna tajna. Znat će se uskoro.

Tursko-nizozemska korporacija Unit Investment ima 40 godina iskustva u energetici, a u svojemu projektnom portfelju posjeduje 2000 MW energije, uključujući i termoelektrane i hidroelektrane na području Turske, Europe i Bliskog istoka. Osim 50 milijuna eura uloženih u pogon, investitor će uložiti dodatnih 30 milijuna eura u izgradnju 12 hektara staklenika, hladnjače od 3500 četvornih metara i paletirnice koja će iskorištavati 50 posto toplinske energije nastale od proizvodnje električne energije u kogeneracijskom pogonu. Tako to zvuči kada se stručno piše o elektranama.

No, turski milijarder koji je iza svega ovoga, puno je jednostavniji u objašnjavanju svojih poslovnih strasti. Isto tako, uživa u životu na zapadu Europe, jer tamo ima svoj mir i red, a s druge stane, voli tursku opuštenost, rastezljivo vrijeme, činjenicu da postoji red u kaosu. Opušten i sam, ali precizan u poslu, Ünal Aysal kombinacija je dvaju svjetova u kojima je sazrio.

- Zato je s njime lako raditi. Ima nepogrešive radare za poslovne prilike i nikada mu ne treba puno objašnjavati. Sve odmah shvati i uvijek postavlja prava pitanja. To je čovjek koji je puno toga prošao i koji točno zna osjetiti posao. To mu je u krvi - govori mi jedan njegov poslovni suradnik dok ispijamo tursku kavu, pravu, gorku, jaku kavu, prije odlaska na intervju.

Točan kao sat

Ünal Aysal točan je poput švicarskoga sata; možda i zato što je studirao u Švicarskoj, a kasnije u životu dijelio adrese između zapadne Europe i Istanbula, gdje danas, na 13. katu - očito nije praznovjeran - shopping i rezidencijalnog centra Akmerkez ima svoj ured s kojega puca pogled na suncem okupani Istanbul. U daljini džamije, do kojih moderne ceste i tuneli sijeku put. Oko Aysalovog radnog stola svugdje brodovi, jedrenjaci. Strastveni morepolovac, voli jahtom ploviti, zaklonjen blaženom anonimnosti za nekoga s njegovim financijskim portfeljom, kada se odmara preko ljeta. Treba li dodati da je bio i kod nas, da voli otoke, često dolazi i uživa u klimi, znamenitostima i moru. Pokazuje mi i dio povijesti; odlikovanja koja je dobio od Turske, spomen kojega je njegov djed, koji je bio turski general, dobio još davno, kada je Turska kao vojna sila gospodarila dobrim dijelom južne Europe. “On je bio vojnik, ja biznismen. Vidite kako se stvari generacijski mijenjaju. On je zarađivao oružjem, a ja osmijehom.”

I točno; ono što je nekada pokoravala turska sablja, sada financijski drži turski kapital.

U uredu svira klasična glazba, dovoljno diskretno da ne ometa razgovor, a opet dovoljno čujno da bude jasno kako turski milijunaš ima istančani glazbeni ukus. Glazba, brodovi i sport njegove su strasti. Namještaj je u punom drvetu, u smeđim tonovima, stol za kojim sjedimo i razgovaramo stakleni, na njemu čeka mirišljavi kapučino s čokoladnim mrvicama posutim po njemu.

U Istanbulu politika je tema dana; bili su lokalni izbori, potvrdili su premoć stranke premijera Erdogana, ali je i osmero ljudi poginulo, nestajalo je struje pri prebrojavanju glasova i cijela je ta izborna operacija stranim promatračima uvelike djelovala vrlo suspektno. No, kako su izbori završili s jasnim pobjednikom, tako je krenula i odmazda vladajućih iz Stranke pravde i napretka pa je toga dana Twitter u Turskoj zabranjen, počeo se voditi rat oko društvenih mreža, no sve je to trivijalno za poslovni svijet koji se odavno odmaknuo od uskih turskih pitanja koja se provlače s obje strane Bospora.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg