Kako je propao Velesajam: Ima li spasa za Zagrebački Velesajam otkriva NEDJELJNI u specijalnom reportu

ZAGREB - Iznenadio se kad me je vidio. Nije očekivao novinara. Knjigu koju je praktički gutao, stavio je na drveni stol. Ispričao sam se na smetnji i zamolio ga, ako je moguće, da nam pokaže vodocrpilište. Nasmijao se, otvorio vrata spremišta na kojima je stajao natpis “Zabranjen ulaz nezaposlenima”. U samom spremištu dominirale su tri velike crpke za protok vode. Zoltan se brine o njima. Brine se i za cijevi kojih tamo ima napretek. I za tlak. I sve ostalo što je potrebno da vodocrpilište Zagrebačkog velesajma, koji za vlastite potrebe raspolaže sa 220 tisuća kubika vode, radi kako treba. Pojednostavljeno, ako Zagreb ostane bez vode, pitka voda teći će samo na Velesajmu.

Počeo mi je objašnjavati kako to zapravo funkcionira, koji su problemi, kako izgleda njegov radni dan, no mene je više zaintrigiralo nešto drugo knjiga koju je ovaj 61-godišnjak u radničkoj kuti ispustio kada smo stigli pred vrata Vodocrpilišta, gdje već 17 godina marljivo radi.

Na stolu su, osim odložene knjige, bili računalo i televizor. Na računalu je bio ispisan nekakav izvještaj, a televizor je bio ugašen.

Dok priča o svojstvima vode, polagano se primaknem stolu pa krajičkom oka bacim pogled na naslov knjige.

“ Jean Brun: Sokrat”

Molim?

Očekivao sam neko lako štivo, možda neke križaljke, da ne budem prost, erotske magazine. Ali Sokrat!? Gledam i ne vjerujem. Neka mi oproste svi mogući radnici svih mogućih vodocrpilišta na svijetu, ali bio sam u šoku.

- Čitate Sokrata - pitam Zoltana pomalo mucajući.

- Ne čitam. Uživam u tom štivu. Sokrat je osoba koja me posebno zaintrigirala. Jel’ znate kako je on umro - pitao je on mene.

- Otrovali su ga jer je, da tako kažem, previše znao - moje četverogodišnje studiranje filozofije ipak nije u potpunosti iščeznulo.

Zoltan Boroš (da, otac proslavljene hrvatske stolnotenisačice Tamare Boroš) samo se nasmijao. Brunov “Sokrat” treća je knjiga o tom grčkom filozofu koju je u dahu pročitao.

- Ima li neke poveznice između Velesajma i Sokrata - znatiželjno ga upitam.

- Sokrat je ovako mudrovao: ‘Tko je mudar, tko zna što je dobro - taj i djeluje dobro. Dobar je onaj koji zna.’ On je uvijek naglašavao da vođa bude onaj koji zna. Onaj koji ima iskustvo i kompetentnost. Neka te njegove misli budu poruka onima koji su sada na vodećim pozicijama Velesajma. Mislim da sam sve rekao - kaže mi.

Pozdravio sam se sa Zoltanom i ostavio ga da u vrijeme stanke nastavi čitati knjigu.

Na Zagrebački velesajam ionako nisam došao zbog Sokrata. Mučilo me nešto drugo.

Mučila me jedna brojka:

50,848.658 kuna.

Toliko danas iznosi dug Zagrebačkog velesajma. Da, toliko su u minusu. Složit ćete se, prilično težak uteg za nekoga tko ima 102 godine.

Obilazak biciklima

Imali mu spasa? Može li zabljesnuti nekadašnjim sjajem? Hoće li se obnoviti njegovi paviljoni ili će njegovi vlasnici dopustiti da u potpunosti propadne kako bi onda vrlo atraktivno zemljište prodali nekom vještom pregovaraču koji će, pod krinkom javno privatnog partnerstva, zabiti i posljednji čavao u lijesu Velesajma?

Tko je krivac za tako velik dug i imali li on opravdanja? Tko je sve trošio, a na kraju nije platio svoje račune? Što o svemu misle djeca Velesajma, ljudi koji praktički već više od 30 godina stanuju na adresi Avenija Dubrovnik 15?

Dok sam se vozio prema Zagrebačkom velesajmu, s Mosta slobode gledao sam prema tom nekadašnjem divu i ponosu naših naroda i narodnosti, a danas tek patuljku u gradskom mastodontu poznatijem kao Zagrebački holding.

Može li tko reći gdje je “put ka sreći” te nekadašnje zlatne koke Zagreba, koji je nekad, i ne tako davno, nosio naslov “jednog od najznačajnijih organizatora sajamskih priredbi u svijetu”. Odgovore na ta pitanja počeo sam tražiti od vrha. Jer znate kako kažu - riba smrdi od glave.

Od direktorice Velesajma Mirele Bartolec. Ukratko, lijepa, pametna i ambiciozna. Za početak našeg susreta i ekološki osviještena.

- Hoćemo li u obilazak biciklima? Tako je brže, rekreiramo se, što je zdavije i ne zagađujemo okoliš. Pa možemo putem i popričati - rekla je.

Oronuli paviljoni

Pristao sam bez oklijevanja. Iako mi je prije toga rekla da na Velesajmu ima 12 kilometara asfaltirane ceste. Nema veze. Bio je to u najmanju ruku posve simpatičan potez. Ona u štiklama, sakou i uskim hlačama na biciklu. Ja sam dobio bicikl bez prednjih kočnica, s razbijenim svjetlom, a i gume su bile praktički na felgama.

Nije joj lako disati. Ne zbog sparine ili napora, nego zbog tereta na leđima. Pedeset milijuna kuna minusa! Mediji ju razapinju, a novca nema ni za lijek. Na direktorsku stolicu sjela je prije 18 mjeseci. Nije se još ni smjestila, a već je bio otkazan Auto Show, a zatim je buknuo požar u paviljonu s namještajem.

- Sada, dok pedalirate, jel’ pomislite - što mi je ovo trebalo? Možete li ili, još bolje, znate li kako spasiti ovog diva na izdisaju - pitam je.

- Naravno, ne bih bila ovdje da to ne mislim. Trenutno nam je teško. Velesajam je predimenzioniran i u posljednjih desetak godina nadilazi sve svoje resurse i poslovanje. Ovo treba biti mjesto broj jedan u gradu. Mjesto noćnih izlazaka, festivala, sporta, izložbi, predstava i, naravno, sajmova punih ljudi i izlagača - govori mi, puna vjere u ono što radi, dok prolazimo pokraj poprilično oronulih betonskih paviljona na zapadnoj strani Velesajma.

Takvih je paviljona 40, a prostiru se na čak 561 tisuću četvornih metara, a samo izložbenog prostora ima 190.000 kvadrata. Veći su od Sigeta.

Kada su građeni, bili su namijenjeni tržištu Istoka i Zapada, od nekih 30 milijuna ljudi. Ne treba čovjeku puno da shvati da se cijeli Velesajam hitno mora rekonstruirati i optimizirati.

Stoga je i napravila studiju prema kojoj bi Velesajam u današnjoj situaciji vrlo dobro funkcionirao na samo 80 tisuća kvadrata zatvorenog prostora u kojima bi bila uklopljena i polivalentna dvorana od 15 tisuća kvadrata.

Komunalna naknada

- To bi bio prostor za sajamski biznis. Recimo paviljon 8, 9, 10, 10a i Kineski paviljon koji su povezani. Jednostavno, Velesajam mora biti pod egidom ‘više je manje’. Manje prostora i više događanja - kaže Mirela, koja priznaje da situacija nije laka, ali vjeruje da bi takav projekt mogao biti spasonosan za Velesajam.

- Holding je studiji dao zeleno svjetlo, održali smo nekoliko važnih razgovora s Gradskim uredom za strategijsko planiranje i mislim da su time napravljeni neki pozitvni pomaci.Nadam se da će se priča vrlo brzo zarolati - priča Milrela.

No, kako će riješiti gubitke? Kako je moguće da je Velesajam prije nekoliko godina poslovao u plusu, da je 2008. imao manjak od oko 7 milijuna kuna, a da je danas dužan k’o Grčka.

Dok joj postavljam to pitanje, skinula je smiješak s lica. Postala je ozbiljna.

Prolazimo pokraj Talijanskog paviljona, koji je zasigurno nekad bio jedan od najljepših, kad se naglo zaustavila.

- Gdje su gubici? Evo, samo za ovaj Talijanski paviljon koji nije u upotrebi već 3 godine za komunalnu naknadu godišnje moramo dati oko 300 tisuća kuna. A to nije jedini paviljon koji ne koristimo a za koji plaćamo naknadu. Za cijeli Velesajam ona godišnje iznosi oko 18 milijuna kuna. A dio prostora koristimo manje od šest mjeseci. Recimo, 2006.godine ta naknada je bila 6 milijuna kuna - govori mi uzrujano.

A to nisu jedini troškovi. Samo na amortizaciju izdvajaju 10 milijuna kuna. Na plaće zaposlenika oko 35 milijuna kuna. Samo ti fiksni troškovi iznose oko 55 posto ukupnih troškova. Auto Show je prije tri godine ostvariprihode od 18 milijuna kuna. Lani je otkazan.

Veliki minus na računu pogodio je Mirelu. Kad govori o tom minusu, glada u pod, imam osjećaj da joj je neugodno. Opravdava se tvrdeći da je takavom minusu uvelike pogodovala sveopća gospodarska kriza, da je gospodarstvo Hrvatske još u ozbiljnim problemima te da su se, shodno tome, u problemima našle i tvrtke koje su tradicionalno izlagale na Velesajmu.

Strategija razvoja

A u kakvoj se krizi nalazi gospodarstvo, ali i Velesajam, najbolje pokazuju podaci koji slijede.

Recimo, 1990. Velesajam je posjetilo oko 305 tisuća ljudi. Prije dvije godine samo je 60 tisuća posjetitelja bilo na sajmu. Zemalja sudionica 1990. je bilo 65, a 2009. gotovo upola manje - samo 33.

Broj izlagača 1996., godinu dana poslije rata, popeo se do 2586. Trinaest godina kasnije brojka je stala na 1294.

Među tadašnjim izlagačima bio je div “Đuro Đaković”, koji je izlagao u svojem paviljonu koji je 1961. projektirao arhitekt Begović. Pokraj paviljona su ostaci željezničke pruge kojom su se nekad dopremali proizvodi izlagača. Kako izgleda danas? Iskreno, čudi me da ga skupljači otpada već nisu založili kao staro željezo.

Na svakom su koraku kisoci u kojima se nekad prodavala hrana, a sada su prepušetni propadanju. I pruga i kiosci sada su stare uspomene na nekad sjajna vremena. Uz ogradu pokraj paviljona 35 još leži Limenko, limeno kazalište koje je Grad Zagreb dobio kao dar od Potsdama. Sustavno propada, a kada će biti montirano i gdje, ne zna ni dragi Bog. Nailazimo i na smjerokaze koji su nekad putnika namjernika upućivali prema raznim paviljonima. Savijeni su prema podu. Baš kao i Velesajam.

Osim ovih tužnih, sivih paviljona koji propadaju, 80 paviljona je popunjeno. Manji dio iznajmljuje se kao skladišne hale, a veći dio je pretvoren u objekte za rekreaciju, poput nogometnih, teniskih i košarkaških terena ili velikog fitness centra. No, sve to čini se u ovom ogromnom kompleksu poput mrvica.

- Svi važniji inozemni sajmovi rekonstruirali su se prije 7 godina. Mi smo to propustili učiniti. Na Velesajmu nije bilo investicija posljednjih 10-20 godina. Ono što radimo je samo održavanje i naravno da su nas drugi sajmovi i trgovački centri prestigli - rekla je Mirela rezignirano.

Tom smo se rečenicom oprostili za prvi dan obilaska. Tri sata prošlo je kao tren, pa smo se dogovorili da razgovor nastavimo sutradan.

No, ja sam ostao na biciklu. Tamo gdje je Mirela stala, nastavio je Darko Kovačić, tehnički direktor Velesajama. Iako ima umjetni kuk, nije mu teško sjesti na bicikl i provozati se sa mnom. Žao mu je kada prolazi pokraj otrcanih paviljona, svjestan je propadanja, a spas vidi jedino u vlasniku sajma - Gradu Zagrebu.

- Ako Grad ne želi da sve ovo propadne i ne ode u vjetar, mora što brže donijeti strategiju razvoja Velesajma. Velesajam je brend koji se dosad, barem u novije vrijeme, nije želio ili nije znao iskoristiti. I to je jedan od pokazatelja velike stagnacije ovog nekadašnjeg ponosa grada - kaže Kovačić, kojeg smo pokupili pokraj paviljona 25, u kojem je smješten odjel fizičko-tehničke zaštite.

Povijest paviljona

U prostorijama tog odjela još se može naići na sjajne primjere blistave povijesti. Poput vatrodojavnog sustava starog 50-ak godina. Brigu o tom odjelu vodi Drago Krajačić, 75-godišnjak koji je na Velesajmu već 35 godina. Na odjelu su ključevi svih paviljona, a 10-ak djelatnka brine se za sigurnost cijelog kompleksa.

- Najčešće patroliramo na biciklima jer je tako brže. Dnevno napravimo i po 20 kilometara. Noću idemo pješke - kaže mi Drago, kojeg smo na smjeni uhvatili s Ognjenom i Nenadom.

Svaki od 40 paviljona je poseban, ima svoju povijest, krije svoje tajne i anegdote. Jedan od onih nekad ponosnih, a danas zaboravljenih je svakako paviljon 29, mjesto okupljanja poslovnjaka iz nesvrstanih zemalja.

Kovačić je tamo štafetu predao Mladenu Suvajcu, koji je zaposlenik Velesajma već 31 godinu. Dok me Suhi, kako Suvajca zovu kolege, pokazuje skladišta u kojima su nekad izlagali Iran, Irak ili Sjeverna Koreja, u oči mi upada - lift.

Nije ga lako primijetiti jer je bio skriven iza željeznih konstrukcija. Priđem bliže i pročitam kako u njega može stati šest osoba.

- Jel’ radi - pitam Suhog.

- A ne. Radio je zapravo samo jednom. Napravljen je 60-ih, i to samo za jednu prigodu. Da se drug Tito ne bi morao na prvi kat penjati stepenicama, radnici Velesajma napravili su mu ovaj lift. On se prilikom te manifestacije njime odvezao gore, kratko je prošetao izložbenim prostorom i ponovno se spustio liftom. I to je bilo to. Takva su, valjda, vremena bila - kaže mi Suhi.

Da, takva su valjda nekad vremena bila.

- Čekajte, to nije sve. Dođite vidjeti ovo - poziva me Suhi pa me dovodi na kat paviljona u kojem je nekad stolovala Sjeverna Koreja.

Podigne s poda nekakav dlakavi tepih. Tepih je, naime, od svinjske dlake. Velesajam ih je kupio1971., iz Nizozemske su, a kvadrat je stajao 200 njemačkih maraka. Izgledaju kao novi.

- Žalim za vremenima ponosa i slave. Onda je bila čast raditi na Velesajmu. Danas ti se rugaju. Eto, tako je to danas - tužan je Suhi.

Pustio sam ga na miru jer je žurio na gablec. I meni je bilo dosta pedaliranja. Odgovore ću sutra na miru potražiti u Mirelinu uredu. Dogovor je bio u 9 sati.

Ovalni crni stol za sastanke, na direktorskom mjestu brojni papiri i fascikli, a iznad stola slika “Pas” Ljube Babića. Prilično raskošno. Nije direktorica to naručila, to je ostavština bivših direktora.

Odumiranje Velesajma

- Velesajam umire. Koji su razlozi? Jel’ jedan od razloga Holding - pitam je dok pijemo prvu jutarnju kavu.

Pitao sam je za Holding jer je Zagrebački velesajam jedan od njegovih 18 podružnica. Mnogi bivši rukovoditelji, ali i ekonomisti, smatraju da Velesajam nema što tražiti u sklopu Holdinga zajedno sa ZET-om, Čistoćom... Sve radove moraju naručivati preko javne nabave, što ih čini tromima.

- Ne! Zagrebački holding nije jedan od razloga tolikog minusa. Da nismo u njegovu sustavu, danas 240 zaposlenika Velesajma ne bi primalo plaću - kaže Mirela.

Dok mi zapravo ponavlja priču o gospodarskoj krizi i recesiji koja je pogodila Velesajam, koju zapravo iščitava s papira ispred sebe, osvrćem se po njezinu uredu. S izuzetkom Babićeva “Psa”, sve je bilo nekako sterilno. Standardno. Očekivano. Na komodi prekoputa njezina stola nalazi se i priznanje za odlično organiziran kongres svih članica Unije međunarodnih sajmova. No, tada primijetim jedan slatki detaljčić. Na vješalici visi press kartica “Eros 4 U”.

- Erotikom ste mislili spasiti Velesajam - pitam ju.

- Je li taj erotski sajam uspio, znat ćemo za dvije godine. Prvi je bio dobar, a imamo odlične najave i za ovu godinu. Na Velesajmu nema tabua i radit ćemo kako bismo se spasili - kaže.

SPECIJALNI REPORT U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU NEDJELJNOG JUTARNJEG