Josip Paladino: Godišnje obavim više od 450 velikih operacija...a još uvijek stojim na ulaznim vratima velike tajne koja se zove - mozak

S uglednim neurokirurgom nalazim se na njegovu radnom mjestu, u KBC Rebro . Prof. dr. Josip Paladino prvi je u nizu od pedesetak značajnih ljudi s kojima sam odlučio, za Jutarnji list, napraviti intervju. Već prvom rečenicom pokazuje , za naše prilike, neuobičajenu skromnost.

Paladino: Zašto baš ja? Kako ja spadam u 50 protagonista javnog života u Hrvatskoj?

Silobrčić: Bavite se dramatičnom i drastičnom kirurškom disciplinom, operirate mozak. U tome ste najbolji u Hrvatskoj. Vaše je područje granično, između života i smrti. Zato.

Paladino: Dobro, shvaćam vaš kriterij. Imate pravo, neurokirurgija je neugodna grana posla u medicini. Nema puno mogućnosti za popravak, a ni prava na pogreške. U KBC-u Rebro sam već 33 godine. Od mog početka do danas promijenili su se ciljevi. Tada, 1978., cilj je bio da pacijent preživi neurokiruršku operaciju. Smrtnost je bila velika, a dijagnostika loša. Snalazili smo se tijekom same operacije. Tada nismo mogli pouzdano unaprijed znati gdje je, na primjer, tumor u mozgu. Uskoro, u devetom i desetom desetljeću prošlog stoljeća, cilj operacije bitno se promijenio, nije više samo da pacijent ostane živ, nego i napraviti što manje neurološke štete ulaskom u mozak. Da bi se došlo do tumora koji je dva, tri centimetra ispod mozgovne kore, morate proći kroz tu koru koja je - zdrava. U njoj su živčane stanice koje određuju volite li čitati Coelha ili slušati Brahmsa, sviđa li vam se vlastita žena i znate li imena vaše djece. Kako uspjeti da pacijent tijekom operacije ne izgubi govornu motoriku, pokretanje lijeve ili desne ruke... U sljedećoj fazi, a ta je danas, težimo potpunoj restituciji ili očuvanju svih najfinijih značajki osobnosti pacijenta.

Silobrčić: Uspijevate li?

Paladino: Da, uspijevamo. Lani smo napravili 2360 intervencija u našoj klinici.

Silobrčić: To je više od šest operacija dnevno...

Paladino: Da, u prosjeku šest i pol operacija dnevno, računajući 365 dana u godini. Od toga smo imali 32 exitusa (smrti), od kojih su 21 bili pacijenti s teškim traumama koji su došli nakon nesreća na ulici. Dakle, samo 11 pacijenata je otišlo tijekom planirane operacije. To je manje od 0,5 posto operiranih.

Silobrčić: Jesu li svi neurokirurzi muškarci?

Paladino: Kod nas na klinici, stecajem okolnosti, da. Svih 11 neurokirurga su muškarci.

Silobrčić: Zašto žene nisu neurokirurzi?

Paladino: Nije da nisu uopće. Ima ih, na primjer, u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu. Mi smo specifični jer su se kod nas donedavno neurokirurške operacije obavljale cijelog dana, 24 sata redovitog programa. Neurološke operacije su nepredvidive, često traju dulje od očekivanog vremena. Malo je liječnica koje žele biti neurokirurzi u našoj klinici. Mi, neurokirurzi, nismo na dobrom glasu glede opuštenog načina življenja. Nemamo puno slobodnih dana ni slobodnog vremena. U središtu pažnje je potreba pomaganja bolesniku. Stoga žene, koje su ujedno i majke, imaju djecu i obitelj, nemaju mogućnosti raditi na taj naporan način. To je logično. No, u posljednje se vrijeme na zagrebačkom Medicinskom fakultetu vidi povećanje broja studentica pa će, moguće, biti i više žena neurokirurga. Žene svakako mogu biti izvrsni neurokirurzi.

Silobrčić: Osobno operirate najteže slučajeve, s obzirom na to da ste iskusni predstojnik, dakle lider neurokirurgije u KBC-u Rebro?

Paladino: Operiram u prvom redu one pacijente koji baš traže da ih ja operiram. Poštujemo želju bolesnika. Nikad nisam odbio niti jednog pacijenta. Uz to, moja je dužnost, kao šefa Neurokirurgije, preuzeti najteže operativne zahvate. Lani sam imao oko 460 velikih operacija.

Silobrčić: Više od jedne dnevno?

Paladino: Naravno. Koliko god treba.

Silobrčić: Imate li dobar tim?

Paladino: U klinici imamo 11 kirurga, od kojih devetorica operiraju, a dvojica se bave radiokirurgijom i kliničkim radom. Svi su izvrsni. Na ovoj klinici obavili smo prošle godine, kako sam vam već kazao, 2360 neurokirurških operacija i još 350 Gamma-knife zahvata, dakle ukupno više od 2700 operacija.

Silobrčić: Koliko je neurokirurga operatera u Hrvatskoj?

Paladino: Imamo 76 neurokirurga, članova Neurokirurškog društva.

Silobrčić: Broj operacija raste, pretpostavljam.

Paladino: Da, naravno, zbog bolje informiranosti mogućih pacijenata, savršenije dijagnostike i povećanja broja magnetskih rezonanci u svim gradovima Hrvatske. Bolesti se sada brže i točnije dijagnosticiraju. No, samo 34 posto bolesnika naše klinike iz Zagrebačke je županije, a 16 posto njih dolazi izvan granica Hrvatske. Na dobrom smo glasu.

Silobrčić: Vi ste studirali u Zagrebu i SAD-u?

Paladino: Da, dio edukacije u Los Angelesu, no puno više u Njemačkoj, u Hannoveru i Mainzu, te u Švicarskoj, u Zürichu, ranije.

Silobrčić: Ali, ostali ste raditi u Hrvatskoj. Odlazak hrvatskih ‘liječničkih mozgova’ u inozemstvo je prilično velik.

Paladino: Kada je počeo Domovinski rat, moj stric, liječnik, bio je suvlasnik jedne privatne bolnice u Palm Springsu u Americi pa mi je ponudio da dođem raditi kod njega. Zahvalio sam se na toj ljubaznoj ponudi jer sam shvatio da nikad neću biti potrebniji Hrvatskoj nego u tim teškim trenucima. Nisam požalio. Nikad nisam bio korisniji kao kirurg kao u tom razdoblju Domovinskog rata. Sva ulaganja u moju edukaciju bila su tada najbolje iskorištena. Uvjeti su bili zaista teški. Pomagao sam općim kirurzima i, naravno, obavljao operacije iz svoje specijalnosti. Dakle, nisam otišao u inozemstvo jer sam Hrvat, volim svoju obitelj i svoju zemlju, moja je obveza bila ostati ovdje.

Silobrčić: Motivi danas?

Paladino: Isti su, s tim da treba dalje razvijati našu bolnicu i, naravno, sada imam obitelj. Sa 50 godina dobio sam prvog sina, pa zatim još dvojicu. Imam sjajnu suprugu i ta tri divna dječaka, zovu se Juraj, Luka i Joško. Možda sam u inozemstvu mogao bolje riješiti neke materijalne probleme, ali ja stvarno volim Hrvatsku. Supruga mi je arhitektica. Rođena je, kao i ja, u Splitu. Njena je obitelj iz Splita, podrijetlom s Korčule. Obitelj je danas glavni motiv mog života.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista