NIKOLINA SESAR

ISPOVIJEST NAŠE PRVE NEURO- KIRURGINJE 'Slon dođe u dućan malih kristalnih figura, želi izvaditi jednu malešnu figuru i ništa pritom ne razbiti. Ja sam taj - slon'

Što je neurokirurg? Evo priče: Slon dođe u dućan malih kristalnih figura... želi izvaditi jednu malešnu figuru i ništa pritom ne razbiti. Ja sam taj - slon. Sve je to nevjerojatno. Tko zna kako će izgledati operacija mozga za 100 godina? Ja ne znam
 Sandra Šimunović/EPH

Tek ove, 2016. godine dobili smo liječnicu, specijalisticu - koja operira mozak. Riječ neurokirurginja nije se upotrebljavala, svi neurokirurzi bili su muškarci. Pojavila se plava, visoka, mršava, školovana, ambiciozna mlada dama i otvorila vrata koja su dosad bila zaključana. Doduše, i prve neurokirurginje u svijetu pojavile su se tek 1984., prije 32 godine. Bile su to dvije mlade gospođe u Europi i jedna u Americi. U čemu je stvar? Zašto tek sada? Doktorica Nikolina Sesar odmah je spremno odbila intervju, rekla je: “Hvala, ali - to je tek početak”. Nakon razgovora s predstojnikom Klinike za neurokirurgiju zagrebačke bolnice Sestre milosrdnice, prof. dr. Krešimirom Rotimom dobio sam dopuštenje... Doktora Rotima su u studenom prošle godine pacijenti javno ocijenili ocjenom pet, od mogućih pet. Jedan je od sedam najboljih hrvatskih neurokirurga: Sajko, Paladino, Rotim, Chudy, Čerina, Mrak, Stančić... Naravno, ima ih još. Od danas je tu i - Nikolina Sesar. Zvana Niksa.

- Hoćete li šećer u kavu?

Malo, da. Molim.

- Mama nam je doktorica, naučila nas je - bez šećera. Ima nas četvero djece. Moja blizanka Ana, šest godina mlađi brat Ante, 12 godina mlađa sestrica Marija i ja.

Stan vam je iznimno uredan...

- Moj muž Vedran i ja ne stignemo napraviti nered. Radimo. Jedino vikendom zovemo ‘ekipu’, ako nisam u bolnici. Sve nove godine slave se ovdje. Odmah na početku moram vam reći da žene u medicini nisu nikakvo čudo. To što sam položila ispit iz specijalizacije neurokirurgije nije vijest za novine. Svake godine ga u Hrvatskoj položi jedan ili dva liječnika. To je tako.

Ali, vi ste prva žena...

- Ja sam pozitivno diskriminirana. Da nisam žena - ove priče ne bi bilo. Shvaćate? To bi trebalo biti normalno.

Kad ustajete?

- U šest ujutro.

Ušli ste u najzahtjevniju disciplinu medicine...

- Znam. A znala sam i prije. Nisam uopće razmišljala o novcu, vremenu, inozemstvu, privatnoj praksi. Moja obiteljska himna je ‘nije u šoldima sve’. Razmišljala sam o tome što me zanima, u čemu mogu biti dobra i korisna. Želim potrošiti svoj život, svoje vrijeme na - obitelj i na neurokirurgiju. Mozak me privlači. Koga taj čudesni mozak ne zanima?

Zašto žene ne idu u neurokirurgiju?

- Žene se boje. Lakše ih je slomiti. Nemaju samopouzdanja. Imaju čudne metode. Ne znaju stati jedna iza druge, što muškarci znaju.

Diplomirali ste medicinu prije 10 godina. Znali ste da ćete učiti još 10 godina?

- Jesam. Znala sam da ću biti kirurginja. No, nisam još izrekla riječ - neurokirurgija. Polako sam počela shvaćati, upoznala neurokirurgiju. Htjela sam biti bolja od mnogih. Inače, nema smisla. Vjerujte, volim neurokirurgiju. Gledat će me, promatrati mikroskopom, ocjenjivati, hvaliti i napadati.

Imate li prakse?

- Nemam uopće prakse. Sada sam na nultoj točki. Nakon 26 godina školovanja i učenja. Napravila sam puno operacija, uz starijeg kolegu. Ja jesam već samostalna, ali zakonski tek nakon ovog specijalističkog ispita. Specijalizant je uvijek u operacijskoj sali, nešto pomogne, puno gleda, nešto zapita. Prošli tjedan imala sam ispitnu operaciju. Moj šef, profesor Rotim, zna što mogu i što znam. Dao mi je zadatak. Ja sam ga savršeno obavila. Sada sam neurokirurginja.

Ispitna operacija?

- Da. Tumor na mozgu. Bilo je jako dobro. Jedva sam čekala tu operaciju. Prava pacijentica, prava bolest, prava obiteljska tragedija. I ja - pravi doktor. Uspjela sam. Pacijentica je živa i zdrava. Čak sam je i slikala da je ne zaboravim.

Mozak je lijep?

- Ružičaste je boje. Meni je lijep. Mozak je središte - svega.

Kako počnete operaciju? Maknete prvo kalotu lubanje?

- Da. Važno je odlučiti gdje ući, kako doći do mozga. S koje strane... Kad to radimo, onda smo u općoj kirurgiji: otvaramo kožu, pa potkožu, kost... to sve još nije neurokirurgija. Mi mlađi to ponavljamo stotine puta, radimo, pomažemo. Zatim počinje neurokirurška operacija. Mičemo ovojnicu i dolazimo do mozga. Mozak je roskast. Pulsira, kao da diše. Čudesan prizor. Ulazimo u centar ljudskog života. Tada vladamo dvama životima, pacijentovim i vlastitim. To je fantastično. Nema natrag. Moram uspjeti.

Znate puno o mozgu?

- Znamo puno, ali ne znamo sve. Mi, neurokirurzi. Nitko ne zna toliko koliko mi znamo. A, opet, ima još tajni. Rekao je jedan neurokirurg - kao kad tražiš zrno graška u pudingu. Moraš naći to zrno, tumor, a ne smiješ ‘razbrčkati’ puding. Ima još jedna zgodna metafora: slon dođe u dućan malih kristalnih figura... želi izvaditi jednu malešnu figuru i ništa pritom ne razbiti. Ja sam taj - slon. Sve je to nevjerojatno. Tko zna kako će izgledati operacija mozga za 100 godina? Ja ne znam.

Operirate i kralježnicu?

- Da. To je ista stvar, dio istog sustava. Ipak, drugačija je patologija jer se radi puno više oko kostiju. Problemi kralježnice vezani su, najčešće, uz herniju diska. Tu nije sve tako sitno. No, imamo i tumore u kralježnici, to je operacija slična onoj na mozgu. Neurokirurzi su, spram općih kirurga i ginekologa, nevjerojatno precizni i zapravo - neinvazivni. Nismo agresivni. Pazimo. Jako pazimo.

Koliko ljudi umre tijekom operacije?

- Postoje planirane i neplanirane operacije. Pri tim elektivnim, dakle planiranim operacijama smrtnost je iznimno mala. To vam garantiram. Veći dio su takve, elektivne operacije. Hitne su kad netko dođe na Božić, u četiri ujutro, nakon što je, na primjer, imao prometnu nesreću. To jest riskantno, jer čovjek može umrijeti i zbog niza razloga koji su se dogodili u toj nezgodi. To jest strašno. Nekoć se tako operiralo... ajmo pokušati... Danas više nije tako. Imamo puno veća očekivanja. Elektivne operacije u načelu završavaju uspjehom.

Radite razlike među pacijentima? Mlađi... stariji...?

- Joooj. Etička su pitanja u tom poslu strašna. Ipak, meni - omiljena. Koga? Kada? Kako? Možda zato što je Hrvatska katolička zemlja? Život se pokušava održati po svaku cijenu. Španjolska, Italija... Možda to i nije uvijek dobro. Francuzi, a radila sam tamo osam mjeseci, brutalniji su od nas. Velike su razlike po zemljama Europe. Ne postoje napisana čvrsta etička pravila. Čovjek je mrtav tek kad nema nikakvih strujnih protoka u mozgu, niti kroz jednu i najmanju žilicu u mozgu... dakle, taj čovjek više nije živ. Ali, što je s onim koji još ima te male protoke? Liječnici znaju. Ja, najmanji pravi liječnik u službi, znam da više nije živ... To je samo tijelo sa srcem... koje i dalje radi. Te osobe više nema. Ali, ona je i dalje na aparatima...

Neurokirurgija je specijalizacija u kojoj treba najmanje liječnika?

- Točno. I ne treba nas više. Ima nas, u cijeloj Hrvatskoj, samo oko 80. Pa, nemaju svi tumor na mozgu. A gotovo svi imaju pokvaren neki interni organ. Ja mislim da je neurokirurga u Hrvatskoj dovoljno. Osim ako se Hrvatska ne oporavi demografski.

Ima li još žena koje žele postati neurokirurginje?

- Dvije kod nas u Vinogradskoj, dvije u Rijeci i tri na Rebru u Zagrebu. Osam nas je ukupno. Sedam još uči i očekuje specijalističke ispite... Sjajne žene.

Vi ste probili led?

- To vi kažete... Ali, činjenica je, profesor Rotim je imao neku intuiciju. On me primio i dao mi šansu. Bez njega - niš’ od mene.

Što radite prije operacije?

- Budim se u šest ujutro. U sedam dođem u našu bolnicu. Rano. Htjela bih da dan traje barem 35 sati... Propustila sam mnogo obiteljskih ugodnih trenutaka. Ali, Bože moj, liječnica sam.

Rođeni ste u Zadru?

- Samo rođena. Vrtić, škola, fakultet - Zagreb. Tata je iz Zagreba.

Blizankinja?

- Da, Ana. Rođene smo istovremeno. Ana je potpuno drugačija od mene. Prevoditeljica je. Ima dvije tvrtke. Glavna se zove ‘Studio Niksa’, po meni. Vrlo je uspješna. Ana ima dvoje djece. Više se divim njoj nego sebi.

Ana nije željela biti liječnica?

- Nikada. Nikako. Ante je inženjer, mala sestra studira. Ne medicinu.

Sretna i velika obitelj.

- Jako.

Tko slika?

- Svi slikamo. Čak i mama. Najmlađa, Marija, i ja smo najbolje. A od nas dvije - ona je bolja. Slike na zidovima su naša djela.

Što je EANS?

- European Association of Neurosurgical Societies. Nisam ja jedina koja je prošla ispite na EANS-u. Obrazovala sam se u inozemstvu nakon diplome.

Govorite jezike?

- Da. Talijanski od djetinjstva. Živjela sam u Italiji. Engleski, naravno, pa tko bi bio doktor a da ne zna engleski? Francuski znam jer sam tamo muku mučila radeći osam mjeseci. Bila sam u Španjolskoj, Portugalu i Brazilu po nekoliko mjeseci. To su bila moja studentska putovanja. Jako sam znatiželjna. Bila sam i u Africi, vidjela kako ljudi žive. Obožavam Zagreb, muža, prijatelje, mamu i tatu, sestre i brata, stan i stvari koje imam, a nisam znala da ih drugi ljudi - nemaju.

U Africi?

- I u Brazilu. Mi nismo bili bogati, ali imala sam sve. U Brazilu je još veća sirotinja nego u Africi. Putovanja su me naučila životu, stvarnom životu ljudi.

Bavili ste se i ronjenjem?

- Moj tata je zaljubljen u more. On je inženjer brodogradnje. Imamo brod u Zadru, tata ga je sam ‘sklepao’. Cijeli život se bavi brodovima. Zadnju lipu koju imamo dajemo za brod. Mom je starom brod sve. Brod je život. Svako ljeto jedrimo. Ranije smo bili najbolji brod, sada smo najgori brod. Moj tata zna prava skrivena mjesta na Jadranu. Ide za nama Bill Gates sa svojim brodurinom... Zanimljivo je kako ti bogataši žele vidjeti onu pravu, rustikalnu srž, sjesti na običan kamen, jesti običnu i najfiniju ribu... Mi to imamo. Hrvatska je sretna zemlja. Dakle, da, ronila sam iz hobija. Ali, nisam nikada bila liječnica ronilačkog saveza.

Imate lijepu plavu kosu...

- U srednjoj školi sam imala i narančastu. I crvenu. Ovo je moja prava boja.

Jeste li na Facebooku?

- Jesam. Užasna sam. Previše vremena gubim. Ali, ne gledam televiziju. Poneki film... Ovim pitanjem ste otkrili da - nisam savršena...

Velika je odgovornost biti neurokirurginja?

- Znam. U tome je moja snaga. Nikad neću reći: ‘Ma, to ćemo mi lako...’. U neurokirurgiji ništa nije lako. Život ovisi o mojim rukama i znanju. Odgovornost je enormna. Treba biti ponizan. U najmanju, čak rutinsku operaciju krenuti - oprezno. Mi radimo procjenu balansa između rizika operacije i rizika prirodnog tijeka bolesti.

Tko odlučuje: operacija da ili ne?

- Sam pacijent i njegova obitelj. Mi iznosimo činjenice i predlažemo. No, često nas pacijenti pitaju: što biste vi, doktore, da ste na mom mjestu? Onda mi odlučimo. Najgore je gledati kako plače rodbina. Kad majka plače za djetetom... prije operacije.

Zbližite se s pacijentom?

- Ne smijem. A htjela bih. Moram biti u nekom ‘zvonu’, izolirana, profesionalna. Kad ne bih bila - plakala bih svaki dan.

Imate li pravo na pogrešku?

- Neurokirurzi su ljudi. Nismo savršeni. Postoji greška i postoji komplikacija. Komplikaciju se može očekivati. Grešku ne. Naša pogreška može upropastiti obitelj. Ali, još sam premlada... Pitajte me to za nekoliko godina...

Naša neurokirurgija je izvrsna?

- Apsolutno jest. Neki pacijenti odlaze van. Skupljaju donacije, odu u Ameriku, Englesku, Francusku... To je zaista nepotrebno. Naša neurokirurgija je savršena. Fantastično smo školovani. Pučanstvo nije ni svjesno na koliko smo mi visokom nivou. Da vidite našu salu, naše dvije sale u Vinogradskoj... Izgledaju kao space shuttle. Bila sam u nekoliko operacijskih sala u svijetu - nijedna nije tako dobra kao naša u Vinogradskoj. Imamo svu moguću današnju tehnologiju. I izvrsne liječnike.

Dosta je naših mladih liječnika otišlo u inozemstvo...

- Je. Ali, ja isto tako znam i neke koji su se vratili. Razočarani. U redu, odlaze i dobit će veću plaću. Je li u tome smisao liječničke profesije? Nije. Uvjeti rada? Pa što? Uvijek te netko negdje potkopava. Postoji jal u zemlji i vani. Naravno, bit će mi teško. Ne podnosim nepravdu, ne volim kad jači uništava slabijeg. Ja sam direktan tip: odmah se posvađam. Odmah kažem - car je gol, ako je gol. Znam, to je glupo. Nepromišljena sam. Nisam ljubazna forme radi. Nisam umjetna. Mi baš ne poštujemo pravila, život tu nije uvijek fer, mulja se, ima korupcije, veza... ima toga kod nas više nego vani. Ali, to nisu prioriteti u životu liječnika. Čovjek je u središtu svega.

Naš zdravstveni sustav je dobar?

- Vozi me danas taksist u bolnicu na Rebru, išla sam po neki potpis, gužva je velika i on veli: ‘Kakva je to gužva kao da se nešto dijeli besplatno’. Ja mu kažem: ‘Pa i dijeli se besplatno’. On pita što? Ja mu kažem: ‘Zdravlje’. Ne želim ga sada uvrijediti, ali - on me nije shvatio. Mi ništa ne zarađujemo. Mi trošimo lovu koju nam država daje, pomažemo ljudima da bolje žive. Bez liječnika nema dobrog života. Dođe usred noći na hitnu pijanac, tuče ženu, razbije njoj i sebi nos... Ja se probudim i jurim u hitnu ambulantu, a i još pet drugih specijalista: psihijatar, anesteziolog, kirurg, otorinac i oftalmolog. I onda mi taj pijanac pljune u lice, viče na mene. Mi mu spašavamo život. I za mjesec dana on se napije i opet dođe. Noću... naravno. O tome novine nikada ne pišu.

Hoće li ikada biti moguća transplantacija mozga?

- Ufff... teško pitanje. Za sada je to tehnički nemoguće, a da ne spominjem etičko pitanje koje zalazi u sfere koje su iznad medicine i iznad znanosti. Mozak - to smo mi. Kako ga zamijeniti? Ako vam ne radi glava, ništa vam ne radi. Ako je glava dobro, sve će biti dobro. Mozak je - čovjek. Mozak je duša. Mozak je ljubav.

Biste li operirali mamu ili tatu? Kad bi trebalo...

- Mmmmmmm... ne znam. Bilo bi mi drago da ih operira netko bolji od mene. Jednom sam operirala prijatelja... Uspjelo je, ali ne bih više. Emocije suviše obuzmu. Dakle, roditelji, braća, supružnici, rođaci - ne. Ne ja.

Kako se odmarate?

- Hodam po Sljemenu. I jedva čekam da ujutro opet odem u bolnicu...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 09:12