Jelena Veljača: Svakodnevna silovanja - bolna i ponižavajuća

Mlada dama Kirsten Stewart, poznatija kao Bella iz megapopularnih tinejdžerskih filmova Sumrak, Mladi Mjesec i onaj treći, napravila je ovih dana svoj prvi ozbiljniji faux pas prilikom razgovora za ženski časopis Elle te si tako osigurala mjesto u svim tabloidima na nekoliko tjedana i puno, puno klikova na svoje ime na pretraživaču Google.

Ako je ijedan borac za političku korektnost živio u neznanju tko je ljepuškasta (i prokleto mlada) Stewart, stvar se svakako promijenila pa je starleta tako zauvijek upisana na Crnu listu puritanskog svjetskog rječnika. Što je to Bella učinila tako krivo? Na originalno novinarsko pitanje kako se nosi s teretom “belosvecke” slave, odgovorila je kako joj i ne prija baš najbolje te kako se ponekad osjeća kao silovana žena.

Primjerice, kad je fotografi prate 24 sata na dan, kad joj se guraju u lice, slikaju ispod suknje, trče za njom, jedva čekaju da padne na ulici, posklizne se na koru od banane, zaplače, dobije menstruaciju a ima bijele hlače, kupuje test za trudnoću, sazna da je dečko vara s dadiljom svoje sestre ili nešto slično. Svojom izjavom izazvala je urlike raznih ispravljivača krive Drine i lingvista iz fotelja. Kako se samo usuđuje uspoređivati silovanje s neželjenim fotografiranjem, zavikali su. Zna li uopće mlada Stewart definiciju silovanja?! Stewart, očito, NIJE silovana. Ona spada u drugu kategoriju . Ona je žena koja bi malo dala, a malo ne bi. Malo bi se slikala za naslovnice napućenih usana pozivajući na seks, a malo se ne bi slikala kad, primjerice, u PMS-ičnom stanju kupuje hamburger.

Nemoš bit jeben i pošten, rekao bi joj moj tata.

A internet je eksplodirao tražeći ispriku. Stewart se pokorila zahtjevima uvrijeđene javnosti, skrušeno tvrdeći da je gadno pogriješila s izborom riječi. Jadna moja Kirsten, to ti je tako kad se rodiš u doba blockbustera i interneta, koje je u stanju sve tvoje fotografije u roku od keks podastrijeti cijelom svijetu i istim putem od tebe učiniti brand poput NesCafea. Taj isti svijet traži nešto i zauzvrat. Pjesničke slobode ukidaju se, metafore više nemaju smisla. Ne možeš reći da se osjećaš silovanom.

Odmah u tri emisije nastupe četiri stručnjaka koji pomoću tvojih medicinskih kartona tvrde kako je očito da ti nisi doslovno silovana, prema tome, ne smiješ se tako ni osjećati, jer se ne možeš tako osjećati, jer samo ona žena koja je doslovno silovana (ako je sud tako odlučio, naravno, jer postoji i kategorija polusilovanja, posebice popularna u Gospiću) zna koji je to osjećaj, prema tome, ta riječ pripada samo njima i nije za široku upotrebu.

To je, primjerice, kao da netko napiše: crna si, dušo moja, poput mračne, opasne noći, a tvoj osmijeh je poput bisernog mjeseca iznad Kenije. Ne bi išlo. Pjesnika bi njegov izdavač natjerao da potraži drugu riječ. Uzalud bi pjesnik negodovao: - Ali ja želim upotrijebiti riječ crno! - A-a, vrtio bi glavom nezainteresirani urednik misleći samo na svoj skori odmor na Karibima, crno je vrlo nepopularna riječ. - Možda da pokušaš s: afroamerički?

- Afroamerički si tamna, dušo moja, poput mračne, opasne...

- STOP!

Pjesnik bi zastao i pogledao zbunjeno urednika. Urednik bi nervozno uzdahnuo. Taj debil od literate nikad neće naučiti. Baš SVE mu se mora nacrtati.

- Mislim da neće ići s pridjevom opasna... Razumiješ, to izaziva neželjene asocijacije. Ne želiš valjda reći da su Afroamerikanci opasni?

- Naravno da ne! Htio sam reći da sam se osjećao potpuno predan prirodi tu večer usred Afrike, i da nije bilo rasvjete, i da sam čuo životinje u daljini...

- Krasno. Pokušaj onda s pridjevom SIGURNO.

- Molim? Ne mogu upotrijebiti pridjev sigurno!

- Zašto ne? Dobro zvuči.

- Ali nisam se osjećao SIGURNO! Osjećao sam se nesigurno!

- Ali to svakako ne želiš priznati. Ne možeš zamisliti što bi udruge za rasnu jednakost učinile izdavačkoj kući.

- Ali ja aludiram na početak ljubavi, koji je uvijek nesiguran i opasan...

- Dragi, jesi li ti svjestan koliko je teško u ovo vrijeme prodavati pjesme?

- O, Bože, dobro. Afroamerički si tamna, dušo moja, poput sigurne noći, a tvoji biseri....

- STOP!

- Što je sad?

- Možda da pokušaš pridjev tamna zamijeniti s pridjevom svijetla?

- Ti se šališ, zar ne?

- Samo pokušaj, za Boga miloga! Vi umjetnici ste tako nemogući za komunikaciju!

- Ti mi ozbiljno predlažeš da napišem: afroamerički si svijetla, dušo moja, poput sigurne noći?

- Da, to je dobro. Osim što ne vidim zašto bismo uopće morali spominjati Afriku u toj pjesmi. Ljubav je ionako univerzalna, zar ne?

Tako je nekako predstavnik za medije koji zastupa mladu Stewart predložio da, umjesto doista nekorektne riječi silovanje, Stewart preformulira svoju izjavu u: “...ponekad se osjećam zlostavljano...” To je, doduše, bilo u petak. Tko zna, možda je do nedjelje njezina izjava zvučala: “Ponekad se osjećam uzbuđeno kada fotografi trče za mnom i pokušavaju uloviti šmrklju u mojem nosu ili celulit na mojem bedru”.

No, meni se osobno baš sviđa ona prva, spontana varijanta sa silovanjem. Nazovite me zaostalom, primitivnom pripadnicom stare škole koju su u srednjoj školi naučili da se Baudelairea i ekipu prilično treba cijeniti. I ne samo to. Veliki sam ljubitelj metafora, usporedbi, aliteracija, metonimija i mnogih drugih pjesničkih figura, a povrh svega, ljubitelj sam osobne slobode svakoga čovjeka, pa i onog tko je, ponavljam, prokleto mlad poput Kirsten pa možda brzopleto kaže da se često osjeća silovanom. A možda simpatiziram s njom jer ju razumijem.

Svakodnevna silovanja su nešto što je u nas postalo uobičajena pojava: pritom, naravno, ne mislim na ono najgore, doslovno značenje te riječi. Ne želim umanjiti strahotu takve nesreće, dapače, ali doista postoji cijeli jedan vrlo teško definiran dijapazon sitnih događaja koji mogu natjerati ženu da se osjeća molestiranom i da se, poput žrtve silovanja, povlači u sebe, osjećajući se krivom i poniženom te odbija govoriti o tome. Stavimo na stranu Stewart, jer ona ipak odrasta u specifičnoj atmosferi stvaranja Supernove (za koju uvijek postoji opasnost da pregori). Što je sa smrtnicama?

Jasno, zlostavljane smo kad nam netko zabije šaku u lice, no kako se to točno, gospodo internet-lingvisti, zove onaj osjećaj nasilne penetracije kad vam se netko unese u lice jer ste se pogrešno parkirali? Kad vam šef zaprijeti otkazom ako odete na obećani dječji rođendan? Kad vas kolega bez prestanka odmjerava od glave do pete, pa u suzama svako jutro sputavate svoje grudi, da ne bi - izazivale? Moja prijateljica, kao frizerka, trpi paušalne, naoko bezazlene dodire od mušterija. Da ih optuži za seksualno zlostavljanje? Samo bi joj skinuli od plaće.

Druga, glumica, već mjesecima uspješno glumi da ne primjećuje isto paušalnu ruku gospodina redatelja na svom bedru. Smije li žena reći da se osjeća silovanom ako joj se, kao što se meni dogodilo, na putu do kafića u ponoć u centru Zagreba prepriječi automobil i krene nasilno nagovaranje u stilu “daj da te malo povezem, maco”. Nisam ušla, nitko me nije skinuo do gola, no te dvije minute koje sam provela zatočena između zgrade i bijesnog sportskog kabrioleta imale su dovoljno jak efekt da ukucam riječ zlostavljanje na pretraživaču kad sam došla kući.

Kako sam se osjećala nakon što je ljubazni ponuđivač vožnje ipak odustao? Noge su mi bile odsječene, želudac u grlu, suze u očima. Okrenula sam se da pogledam je li netko svjedočio mojoj sramoti. Je li taj incident dovoljan da uspuhana dotrčim prijama i kažem: osjećam se silovano! O Bože, radije bih poginula od svoje vlastite ruke nego poželjela uvrijediti ženu koja je doslovno silovanje zaista doživjela takvom usporedbom! Kako se Helena osjećala kad joj je bivši dečko provalio u povijest internet stranica? Zlostavljano.

Kako sam se ja osjećala kad me bivši ginekolog potapšao po guzi, čisto da se “smirim”? Zlostavljano. I nabrajajući primjere, shvaćam samo jedno: kad bih morala (i mogla) birati između puritanstva i svakodnevnih silovanja koja su u ovoj državi dio folklora i kulture, izabrala bih, majke mi, ovo prvo. Jer ova svakodnevna, metaforička, ona su ta koja vode k doslovnima.

I ako djevojke poput devetnaestogodišnje Stewart ne smiju reći NE fotografiranju svog bedra kad one to ne žele, a DA kad žele, kako da onda svi oko nas, i žene i muškarci, nauče da kasnije, i u životu, i u seksu, vrijede točno ta pravila?