MAČKA U VELJAČI

Jelena Veljača: Pokazivanje svog mesa je nudizam. Ali igranje s tuđim, to je naprosto pornografija

ZAGREB - Domaću političku situaciju pratim kao voajer najgore vrste, ljigavi erotoman koji će se uz nedjeljni ručak u Okrugljaku snebivati nad pornofilima koji javno priznaju svoju slabost, no tu će istu večer, kad ukućani izmole i legnu, upaliti kompjutor i samo-malo-onako-usput-pogledati.

Ne naljivanja radi, nego iz čiste znatiželje, naravno. Al napaljenje uvijek slijedi. Ma što napaljenje, napalm bomba.

Tako se ja, primjerice, pravim fina i nevina kad se poglašnjava Dnevnik, prevrćem očima kad se debatira i glasno prelazim na drugu temu. Glumim gljivu dok mi muž strasno prepričava događaje iz Sabora.

No čak ni mene nije uspjela zaobići krležijanska atmosfera smrti, koja se u pravom darkerskom kičastom stilu obavila oko nekada elokventno vladajućih. Kraj, kraj je, baby, pjeva u mojoj ekspresionističkoj viziji Tajči, s križem oko mliječnih katoličkih grudi, dok karavane prolaze proscenijem prema Remetincu.

A ključni dokaz da je doista kraj došao je u obliku Sanaderove bombastične najave da piše - knjigu. Kunem se, skoro sam mlincima poprskala ekran svog kompjutora kad sam, pročitavši taj naslov na ekranu, prasnula u iskreni smijeh.

Sve ću otkriti! S pravim imenima! O, Bože, nismo li to već... čuli? Samo u jednom puno drukčijem miljeu. Kraj, kraj je, baby, i to definitivan, rekla sam Ivinoj slici na ekranu.

Naime, u posljednje vrijeme vrijedi zlatno pravilo - kad netko od javnih osoba u Hrvatskoj najavi knjigu, zna se da je dotični u priličnoj banani. Ili izbačen iz stana ili iz stranke. Ispovjedna proza nikada nije bila popularna kao danas.

Predložila bih Crkvi da smanji porez nama agnosticima a uvede daktilografe na mjesta za ispovijedi.

Danas je skribomanija uzela maha, pa svi pišu, nemilice, brzinski, poput kokainskih ovisnika, isprva oprezno, a kasnije sve dekoncentriranije, samo za brzi fiks pažnje i malo love. Od ridikuloznog popa do bivšeg šefa države, od Dine Bubičića, do četvrte žene onog jednog koji je prvo bio s prvom pa sa drugom pa s trećom (a i treća je napisala knjigu), svi pišu, s pravim imenima, svi s(v)e otkrivaju, seksaju se na maksimirskom stadionu, u Saboru, ševe klubove ili cijelu državu u glavu, nebitno.

Bitno da nije fikcija, ni slučajno, sve je to istina, sve su to otkrića, ključevi, čista Agatha Christie, samo s puno manje stila i čaja u kasno popodne.

Neki potpuno lud i amibciozan urednik jeftinog tabloida mogao bi napraviti pravu križaljku sa zvučnim imenima, akterima raznih biodrama, od Grubnićeve Ispričat ću vam priču, do Sanaderove Ispričat ću vam SF dramu, ali, primjećujem, čak i oni posustaju, mudro se upitavši, koga briga?! Iako su povijest uvijek pisali pobjednici, prava je istina da su gubitničke priče bile daleko bolje - no stvari su se, izgleda, promijenile. Ili je toliko gubitnika na hrvatskom tržištu da više ni jedan nije dovoljno zanimljiv?

Nekidan sam ostala bez vina u ključnom trenutku između predaje teksta s kojim kasnim već deset dana i smrti, te sam uskočila u pidžami u auto i našla se u roku keks u najbližem non-stop dućanu, licem u lice s - vampirom? Transvestitom? Lošom šalom?

Tom nekom dečku curila je na naslovnici knjige krv iz usnice, pa iako sam pokušavala shvatiti implicira li možda ta fotografija da je u pitanju priručnik za spašavanje golog života u pustinji nakon ugriza zmije otrovnice, ili pak vodič kroz vampirološku literaturu za tinejdžere, NE.

U pitanju je bila knjiga. KNJIGA. Istina, uz ovu su stajali ženski higijenski ulošci i šumeće tablete s okusom Babića koje se ubacuju u vodu da bi adolescenti mislili da piju vino i imali hrabrosti poljubiti svoju prvu simpatiju. Kasnije, u sigurnosti svog stana, ali s blagim strahom od vampira, razmišljala sam o tome što uopće čini knjigu, i pretjerujem li možda u osudi.

Moji liberalniji prijatelji koji vole proturječiti svima i svačemu, tvrdili su mi za nedavnom večerom kako je ipak činjenica da se takva proza prodaje, bolje od svega. Jedan osobito uporan provokator (možemo ga u nastavku teksta zvati i Mojim Urednikom), tvrdio je da je sve to pitanje potražnje. Činjenica je da su se Nives i Vlatka prodale bolje od mnogih veličina! Htjela sam mu odgovoriti da se puno bolje prodaje i Zara od Azzedina Alaie, ali ulovio me neki čudan osjećaj da ću vrijeđati Zaru, pa sam se zaustavila.

Druga frendica bila je malo blaža: Ispovjedna proza postoji otkad ima svijeta i vijeka. Po meni, bitno je da je... iskrena. No, po meni bilo bi bitno samo da je dobro napisana, jer u tom slučaju mogu progutati i vremenske putnike, dječake čarobnjake, vještice, hermafrodite i Međuzemlja.

Ali, blagi Bože književnosti, zaštiti nas od informativnih sadržaja o prožvakanim aferama bilo koje vrste, neka se time bave institucije, što pravne, što medicinske!

Sjećam se kad me moj drugi dragi urednik nagovarao da dovršim roman, koji sam započela davnih dana kad sam u lebdećem stanju između insomnije, duboke depresije i opiranja konstantnom živčanom slomu utjehu nalazila u stavljanju tijeka svojih misli na papir.

- Ovo je dobro - tvrdio je on, a ja sam se - usrala.

- Zašto se bojiš? - pitao me.

- Jer je to - o meni - rekla sam uplašeno.

Znam da zvuči ludo, pa već godinama tu pred vama razotkrivam svoje dileme o bitnim i površnim stvarima, ali, doista, nikada mi nije palo na pamet igrati na kartu razbacivanja tuđim imenima i dobivanja medijske pozornosti otkrivanjem kraj koga sam se probudila a nisam smjela, kome se ne diže. A nije da ne znam slične stvari.

Nego me mama, jednostavno, naučila pukom osjećaju srama. Jedno je, ipak, biti nudist, i pokazivati svoje meso, no drugo je, posve drugo, p(r)okazivati tuđe. Takvo nešto se doista zove pornografija.

Jesam li pristala pretvoriti svoje crne misli u roman? Radim na tome. No ako se ta priča ikada i desi, mirno će moći spavati baš svi oko mene. A ja? Ah, ionako bolujem od insomnije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 20:22