ISTINA OŠKOLOVANJU U HRVATSKOJ Kakoorganizirati nastavu u školi na 10 lokacija s 90 učitelja i 692 učenika?

Netko tko nije bio tu ne može shvatiti ovaj naš cirkus. Meni je trebalo nekoliko godina da sve to povežem - kaže Saša Kolombo, ravnatelj drniške Osnovne škole Antuna Mihanovića Petropoljskog, kojem je prije desetak dana, igrom slučaja na njegov 44. rođendan, počeo treći ravnateljski mandat. Ovo mu je deseta godina na čelu iste škole, no ne jedne, nego njih deset.

Uz matičnu školu ravnatelj je još devet područnih seoskih škola u tri općine, od Čavoglava na jednoj do Radonića II. na drugoj strani, prema Šibeniku. Škole su raspoređene na oko 850 kilometara i svaki drugi njihov đak je putnik. Svakodnevno djecu u školu voze 12 autobusa koji na dan ukupno prijeđu više od 900 kilometara.

- Po organizaciji dolazaka učenika i nastavnika, kao i tijeka nastave, vjerojatno smo jedna od najkompleksnijih škola u državi - veli Kolombo.

Da ravnatelj želi obići svih deset škola u istome danu, a pritom se vraćati u svoj ravnateljski ured u gradu pršuta, morao bi prevaliti 200 kilometara.

U centralnoj u Drnišu je 436 učenika, u tri manje ih je u prosjeku po 80, a u svakoj od malih škola - s izuzetkom one u Siveriću - je manje od po pet učenika.

Jedna škola, ona u Radonićima II., radi za jednu učenicu.

Kamena škola

Devetogodišnja Tonka Krečak pohađa kamenu školu sagrađenu 1965., na čijem je katu nekad živio učitelj. Danas je kat i dobar dio prizemlja škole prazan, a jedina učionica grije se na strujnu peć. Lani je u razredu s njom sjedilo još dvoje učenika, no roditelji su ih prebacili u šibenske škole. Tonka je tako ostala sama s učiteljicom Anitom Rudan. Malenoj, jasno, fali društvo vršnjaka, no voli školu i nema niti jedan izostanak s nastave. Svećenik joj dolazi održati sat vjeronauka, doputuje i jedna učiteljica stranog jezika...

- Prije 20 godina, kad sam tu počela raditi, imala sam 16 učenika, i to je jedino što mi fali, fali mi djece - kaže učiteljica. Naravno da je u strahu od gašenja škole u mjestašcu od jedva dvjesto stanovnika, gdje joj je jedina kolegica na poslu spremačica Vesela Stričan. Vesela se smije i kaže da je isto godište kao i škola.

Učiteljica živi u prvoj kući do škole, a spremačica dvije dalje. Čitav taj kraj je pust, stanovnici gravitiraju prema gradu, a za djecu poput Tonke, ali i one starije, nema sadržaja. U samom Drnišu, koji ima oko 2000 stanovnika, je Pučko otvoreno učilište, nekoliko sportskih društava i obrta, podosta kafića od kojih su najposjećeniji Woodstock i gradska kavana, koji omeđuju glavni trg. Tu je hotel, glazbena i srednja škola, dvije crkve i nogometno igralište.

Jedan đak u razredu

U ostalim malim školama u okolici Drniša čak je devet razreda sa po jednim đakom. A kroz svih deset škola, veli Saša Kolombo, u njegovu periodu protrčalo oko 200 prosvjetara. Zadržali su se kratko i otišli, što vlastitom voljom, što po sili zakona.

- Mi smo vam kao pekara - kaže ravnatelj.

Organizirati nastavu za 90-ak nastavnika (ukupno je 120 djelatnika) i 692 učenika na toliko lokacija u najblažu ruku je vraški zadatak. Nema svaka škola svoje učitelje, već gotovo svi putuju. Kad obave nastavu u jednom selu, jure u drugo. Imaju pola sata vremena i zato je uvjet da bi radili u školi (poput one u Drinovcima do kuda ne postoji javni prijevoz) da učitelji imaju vlastite automobile. Nitko se ne na taj uvjet ne buni jer znaju da su u istom balonu, tvrdi ravnatelj.

Od Drniša do najbliže školske zgrade istoga imena je osam kilometara. Ta je mala škola u Pakovu Selu. Preklani je imala jednog učenika, sada ih je četvero. Do najudaljenije škole, one u Radonićima II., je 30-ak kilometara.

Na nekih 20-ak kilometara od Drniša je područna škola Radnonić I. s tri učenika, dvostruko bliže do Drniša je područna škola Pokrovnik s troje đaka, jednog više ima škola Čavoglave. Nastava u svih šest malih škola je od prvog do četvrtog razreda. Tri veće škole od prvog do osmog razreda su u Gradacu, Oklaju i Drinovcima.

Svaka od tih škola ima svoju priču, a posebna je ona o školi u Siveriću. Tu su dvije učiteljice za 19 đaka u katnici od oko 1300 kvadrata. Škola oko koje je nekoliko kuća solidno je uređena, no djeluje sablasno, prvenstveno zbog praznog prvog kata, dugačkog praznog hodnika i poluprazna dva razreda.

- Nekada je to bila samostalna osmogodišnja škola, sada je četverogodišnja i većina djece putuje do nje - kaže učiteljica Daniela Begonja. Rodom je s Pelješca, a tu je udana i u školi radi već punih sedam godina. Što će biti dalje s ovo školom, kao i s onom za jednu učenicu, nitko ne zna. Mještani svugdje ponavljaju isto - ako ugasiš školu, ugasio si mjesto. Pa opet, mnogi su odlučili djecu ispisati i prepustiti ih organiziranom prijevozu u udaljenije, ali punije šibenske škole.

- Biste li vi svoje dijete pustili da sjedi samo u razredu? Ja ne bih, možda zato što sam prije rata i sam sjedio u razredu s njih pet i to mi je bilo premalo. Djeca se u školi trebaju družiti - teorija je jednog Drnišana.

Jedna smjena

Svih deset škola s istim nazivom rade u jednoj smjeni, izuzev drniške škole koja ima međusmjenu od 11.30 sati za dva razreda. U njima su samo djeca iz Drniša, jer bi drukčije to bilo, kažu u školi, organizacijski nemoguće izvesti zbog prijevoza djece iz udaljenijih sela. Iz istog razloga, nastava u dijelu škola počinje u 7.30, a u ostalima u 8 sati.

Da stvar bude dinamičnija, osim što je 50 posto učenika putnika koje do kuća u okolnim selima razvozi 12 autobusa (Kolombo vjeruje da time probija državni rekord), i 90 posto učitelja su putnici do radnoga mjesta. Najgore prolaze oni koji se voze iz 107 kilometara udaljenog Zadra i oni iz Splita (75 km). Ravnatelj brzo računa. Splićani koji rade u drniškoj školi mjesečno prevale 3450 kilometara od kuće do posla.

Ovakvim tempom za pet godina novi auto bacaš u smeće, zaključuje Kolombo, također putnik sa šibenskom adresom stanovanja čija je mjesečna ruta “sitnih” 1500 km.

Škola nije oduvijek funkcionirala na deset lokacija. Velike područne škole nekada su bile samostalne. Bilo ih je pet. Početkom devedesetih došlo je do prestrojavanja školske mreže, a paralelno i do pada broja djece.

- Kad sam postao ravnatelj, i ja sam bio nabrijan na potrebu uštede, racionalizacije i čega sve ne. Onda upoznaš te ljude i shvatiš koliko selu znači škola - kaže.

Dok vozimo cestom prema Drinovcima, pokazuje nam suprotan primjer. Obnovljenu lijepu školsku zgradicu prije tri godine ugasili su roditelji, postupno ispisujući djecu. Naprosto su se odlučili za drugu školu.

- Može država ići đonom prema malim školama, ali bolje je pustiti ih da se prirodno ugase. U deset godina, koliko sam tu, izgubio sam gotovo 300 učenika - kaže Kolombo. Pitam ga isplatili se držati ih sve otvorenima i kako bi se moglo drukčije organizirati. U odgovoru je brz: - Da ja određujem, dao bih svim školama određeni rok da se organizacijski preustroje. Naglo ih zatvarati ili gasiti radna mjesta sigurno nije dobro.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista