Užasne slike otmica i ubojstava, stotina tisuća izbezumljenih izbjeglica i ratnih razaranja u Siriji i Libanonu stvorili su dojam da je južne i istočne obale Mediterana najbolje izbjegavati. Ali, i pojačale potrebu boljeg upoznavanja i razumijevanja aktera, njihovih odnosa i zbivanja na tom prostoru, a upravo tome, kao predsjednik Euro-mediteranskog foruma, posvetio se hrvatski fizičar i bivši pravaški političar dr. sc. Tonči Tadić, podrijetlom iz Staroga Grada na Hvaru.
Jedan od plodova tog njegova strastvenog angažmana je i briljantna studija ‘Arapsko proljeće u komparativnoj perspektivi’, koju je nedavno priredio i objavio konzorcij od čak stotinu istaknutih svjetskih think-tankova u sastavu dviju znanstveno-istraživačkih mreža, europskog EuroMeSCa i američkog Strategic Studies Networka, a dr. Tadić je jedan od 20-ak njezinih koautora. Uz sebe je imao i dvojicu suradnika, dr. Senada Bajramovića i Igora Tabaka.
Studija je fascinantni kompendij podataka i analiza političkog, ekonomskog i socijalnog stanja i problema Sjeverne Afrike i Levanta, s preporukama Europskoj uniji za vođenje politike na tom prostoru, ali i jasna poruka Hrvatskoj da i ona u tome mora preuzeti svoju ulogu i zadaće.
Kako to da se vaš Euro-mediteranski forum uključio u EuroMeSCo, i kako to da je primljen?
- EMEF je hrvatski think-tank, a Hrvatska je EuroMeSCu bila zanimljiva zato što je zemlja iz istočne Europe koja je prošla tranziciju. Sve nas je zanimalo koliko se hrvatska iskustva iz tranzicije mogu primijeniti za razumijevanje procesa u arapskom svijetu, pri čemu je Hrvatska i mediteranska zemlja, a osim toga je imala tranzicijsko iskustvo paralelno s ratom. Uz sve to, Hrvatska je jedina članica EU s autohtonom islamskom manjinom.
Zašto se Hrvatska udaljila od Mediterana, i politički i ekonomski, unatoč povijesti, tradiciji, obali, reklami da smo ‘Mediteran kakav je nekad bio’?
- Hrvatska se od Mediterana udaljila voljom svoje politike koja se fokusirala na Europsku uniju, zaboravljajući pritom da je ‘težina’ svake članice EU to veća što ona sama ima više diplomatskih i gospodarskih kontakata s prostorom izvan EU. Hrvatska u EU znači onoliko koliko služi kao most prema prostoru izvan Unije. U Hrvatskoj je taj prostor shvaćen isključivo kao naše neposredno istočno i jugoistočno susjedstvo. Međutim, Europska komisija želi od Hrvatske puno više. Jer mi smo mediteranska zemlja, od nas se očekuje bolje razumijevanje procesa i veći diplomatski angažman u mediteranskom prostoru. Zato je u Ministarstvu vanjskih poslova i u Uredu predsjednice nužan zaokret, s jačim naglaskom na Mediteran. Sve što se trenutačno zbiva na Mediteranu, nažalost, u Hrvatskoj se obrađuje kampanjski. EMEF je pokušao pokriti barem dio tog posla sudjelovanjem u EuroMeSCu.
Aktualna događanja, terorizam, izbjeglice i širenje sukoba, čini se, osobito ističu važnost boljeg upoznavanja Mediterana?
- EU je glavno izvozno tržište arapskog svijeta, a zemlje Mediterana i arapske zemlje su glavno izvorište nafte za EU. Postoji simbiotička veza EU s tim prostorom. Trgovina Europe i Sjeverne Afrike i Levanta nije prestajala ni u razdobljima najgorih ratova kršćanske Europe i islamskog svijeta. Uvijek je postojala potreba za suradnjom te dvije polovice Mediterana. To, s jedne strane, jest ili bi trebala biti prirodna sfera utjecaja EU, a s druge strane posve je prirodna razvojna veza tih zemalja s EU. To je bila i bit stvaranja Unije za Mediteran 2008., no ona se zbog niza razloga svela na projektni klub.
Kolika je razmjena Hrvatske s Mediteranom bez zemalja članica EU?
- Prije potresa koji je uzrokovalo Arapsko proljeće, Hrvatska je u mediteranski bazen izvozila oko 2,6 posto vrijednosti svog ukupnog izvoza. To je jako malo, osobito uzme li se u obzir da na tom prostoru živi stanovnika koliko i u pola EU, i, drugo, da se njegov gospodarski rast ni u krizi nije bitno usporio. Stope rasta nisu se smanjile u Turskoj, Alžiru, Maroku, Libanonu... čak ni u vrijeme recesije u EU. S druge strane, riječ je o prostoru s brzim porastom srednjega sloja koji želi kupovati europske proizvode. Nije nužno da Hrvatska na tom prostoru nastupi sama, ali može nastupati u partnerstvu s drugim članicama EU, koje od Hrvatske očekuju da ona bolje razumije taj prostor i da je u njemu više ‘doma’ nego, na primjer, neka skandinavska zemlja.
Danas nam Sjeverna Afrika i Bliski Istok izgledaju kao potpuni kaos, kao prostor opasan za život, za rad, za putovanja, gdje strancima režu glave. Ili je to kriva slika?
- Mediteran danas izgleda kaotično, no to je pogrešna predodžba. U Mauritaniji se nije dogodilo ništa važno, u Maroku, Jordanu i Libanonu je bilo smjena pojedinih ministara, u Alžiru se nije dogodilo doslovno ništa, u Libanon se, doduše, prelijeva kriza iz Sirije, u Turskoj je stanje destabilizirano zbog blizine sirijskog rata. U Egiptu su bile dvije promjene vlasti i u Tunisu je došlo do promjene režima, ali taj dojam opće nestabilnosti i kaosa ne stoji. Jedine dvije doista neuralgične točke, gdje se doista ratuje, su Sirija i Libija.
Mnogi zaboravljaju da u Libiji, i uz nastavak sukoba, funkcioniraju Libijska centralna banka i libijska naftna kompanija. Nafta mora teći, poslovi se moraju odvijati, investicije su poželjne, suradnja s EU je poželjna, to su rekli čelnici svih tih država i nakon Arapskog proljeća. No, EU mora naći nove modele suradnje s tim prostorom. Ova studija se u svojim zaključcima bavi upravo time što bi EU trebao učiniti.
Stječe se dojam da ni EU ne zna što bi s Mediteranom, da je paraliziran aktualnim događanjima?
- Iskreno rečeno, Unija za Mediteran je bila zadnja u cijeloj seriji modela koji su iz EU nuđeni tom prostoru. Ona je predstavljala napredak utoliko što je sve dovela za isti stol, to nije bio proces koji je EU privatizirao na način ‘mi smo razvijeni pa mi namećemo uvjete vašeg pristupa zajedničkom tržištu’, nego je bio zajednički vođen proces, s dva supredsjedatelja, to su bili francuski i egipatski predsjednici, sa zajedničkim tajništvom koje je činilo šest podtajnika, sa zajedničkim razvojnim inicijativama, s ciljem da se stvori zajednička zona slobodne trgovine i zajednički investicijski fondovi. Mislim da je to bio pravi pristup. Ali, do raspada sistema došlo je već pri prvom sukobu Palestinaca i Izraelaca u Gazi. I tada se cijela stvar zakomplicirala.
Gdje bi Hrvatska mogla pokazati inicijativu?
- Hrvatska je s ulaskom u EU stekla i sporazume o slobodnoj trgovini sa svim državama mediteranskog bazena. Na temelju tih sporazuma Hrvatska bi sa svakom tom zemljom trebala potpisati protokol o suradnji. Kod nekih zemalja, primjerice Alžira, takav je međudržavni sporazum uvjet za sudjelovanje na natječajima za velike infrastrukturne projekte. Kod nas je posve nepoznata činjenica da je Alžir 2013. ušao u investicijski program vrijedan 230 milijardi eura. Takav protokol Hrvatska mora potpisati i s Egiptom ako želi sudjelovati u gospodarskoj zoni uz Suez-2. Dakle, poslovi se odvijaju, financijski tokovi se vrte, investicije idu, euro-mediteranska tržišta funkcioniraju bez obzira na to što mi mislimo da je tamo opći kaos.
Studija je dosta kritična prema dosadašnjem odnosu Europe prema tom prostoru. Prigovara joj se da je financirala i podržavala diktatore te da je ‘ohrabrivala neoliberalne ekonomske politike koje su pogoršale ionako slabe ekonomije’?
- Da, tu smo bili prilično oštri. Libijski predstavnik u EuroMeSCu je u Parizu prije dvije godine kao loš pristup naveo nastojanje MMF-a da libijski državni proračun stabilizira smanjivanjem subvencija pustinjskim plemenima. Teško je Libiju, s toliko velikim prostorom, s tako malo stanovnika, s tako velikim utjecajem tradicije, s nepovezanošću i nerazvijenošću prostora u dubini Libijske pustinje tretirati na isti način i s istim mehanizmima kao da je riječ o visokorazvijenoj zemlji Zapadne Europe, i davati im klasične MMF-ovske savjete o balansiranju državnog proračuna. Potrebno je dobro poznavanje prostora, razumijevanje pozadine, kulturološke i političke, uz spoznaju da su oni svi zapravo tradicionalno vezani za Europu, da je taj prostor politički integriran s Europom od sredine 19. stoljeća, da stranke u tim zemljama imaju skoro stoljetnu tradiciju, ali da opet svaka od tih zemalja ima vlastiti politički razvoj. I da taj razvoj treba poštivati. Pogrešno je nametati im modele ustroja društva, kao i uvjetovati političku i gospodarsku suradnju s EU sveobuhvatnim reformama društva i države.
Za vašim proučavanjima Mediterana postoji potražnja u Europi, a u Hrvatskoj?
- U Hrvatskoj smo uvijek nastojali imati korektnu suradnju i informirati predsjednika Republike, Mesića i Josipovića, pa i sada smo Uredu predsjednice dostavili jednu studiju, a kao vanjski član saborskog Odbora za vanjsku politiku imao sam priliku sa svojim suradnicima Senadom Bajramovićem i Igorom Tabakom na posebnoj sjednici Odboru predstaviti studiju o Arapskom proljeću.
Što biste preporučili hrvatskoj političkoj i privrednoj eliti?
- Kao prvo, biti svjestan da je Hrvatska mediteranska zemlja. Drugo, biti svjestan da Hrvatska ima što ponuditi tom prostoru, zato što nije bila kolonijalna sila, što nastupamo bez fige u džepu, što nastupamo kao zemlja za koju dobro znaju da ima autohtonu islamsku manjinu koja je ovdje po svim pravima već 100 godina posve izjednačena s ostatkom stanovništva, zato što još imamo prilično dobar imidž naslijeđen iz vremena Pokreta nesvrstanih i zato što možemo bez većih problema poslužiti kao most prema EU. Misija Hrvatske treba biti da postane poveznica tog prostora s EU, kao takvi se trebamo ponuditi Bruxellesu. Prioritetni cilj nam je, naravno, mir i stabilnost prostora.
Vidite li vi kako se može okončati sirijska kriza?
- Jako nam je drago da je za Siriju u EuroMeSCu prihvaćen naš prijedlog iz 2013. da je najbolji put za suzbijanje ‘Islamske države’ suradnja Asadove vlade sa sirijskom oporbom, odnosno mirovna konferencija. Danas je očito da su te naše inicijative bile ispravne i da su propuštene dvije godine u stvaranju koliko-toliko koherentne koalicije protiv nadiranja ‘Islamske države’.