ŠTO BI RADILI DA NISU U POLITICI? Kolinda bi bila učiteljica, Milanović odvjetnik, a Jandroković bauštelac

Što bi radili, kakav bi život vodili, koliko bi zarađivali da nisu u politici? Po odgovor na to pitanje krenula je redakcija Spektra Slobodne Dalmacije u želji da otkrije kakav bi život vodili predsjednici, sadašnji i budući premijeri, zastupnici, gradonačelnici, ministri i načelnici da su se držali svoje izvorne profesije, i da su se uspjeli oduprijeti primamljivu zovu politike.

Kolinda Grabar-Kitarović bila bi, recimo, profesorica engleskog jezika u osnovnoj ili srednjoj školi. Večeri bi vjerojatno provodila u nekoj od gradskih škola stranih jezika podučavajući zainteresirane građane, mladež i umirovljenike španjolski jezik. U školi bi, s nešto nakupljenog staža, mogla zarađivati oko šest tisuća kuna. Nešto bi se moglo zaraditi i od davanja instrukcija, a dodatan izvor zarade mogli bi biti i prijevodi, na kojima se Kolinda Grabar-Kitarović okušala još u vrijeme studija.

Ipak, buduća hrvatska predsjednica odabrala je drukčiji put. Pristupila je Akademskoj zajednici HDZ-a i 1992. postala tajnica u međunarodnom odjelu Ministarstva znanosti i tehnologije, potom savjetnica, načelnica odjela, pa i ministrica u Ministarstvu vanjskih poslova. Odlaskom na veleposlaničko mjesto u SAD-u, a potom i u NATO, primanja su joj osjetno porasla. U NATO-u je zarađivala 150 tisuća kuna mjesečno. Od kojih se profesoru stranih jezika u Hrvatskoj, kada pogleda svoju plaću, može samo zavrtjeti u glavi.

Nakon što je završio Pravni fakultet, sadašnji hrvatski premijer Zoran Milanović karijeru je počeo graditi u Ministarstvu vanjskih poslova. Kao diplomat na zagrebačkoj adresi, mogao bi računati na plaću od desetak tisuća kuna. Kao diplomat s veleposlaničkim vjerodajnicama, primanja su mogla narasti i do 35 tisuća kuna. Da se odlučio otići iz diplomacije, mogao bi biti dobro plaćeni korporacijski odvjetnik, čija bruto satnica zna dosegnuti i 300 do 400 eura. Njegova skrivena želja, međutim, je da bude sveučilišni profesor, da uči i podučava mlade generacije. Ni tu ne bi zarađivao manje od plaće koju ima kao premijer. Trebao bi, doduše, početi od asistenta, pa se strpljivim i predanim radom penjati stepenicama akademskih zvanja. Kada bi nakon dvadesetak godina dogurao do statusa sveučilišnog profesora, možda i šefa koje katedre na Pravnom fakultetu, plaća bi mu bila oko 16 tisuća kuna. S honorarima od gostujućih predavanja, publiciranja knjiga i sudjelovanja na simpozijima, vjerojatno bi i premašila onu premijersku od 20.285 kuna.

Aktualna potpredsjednica Vlade Milanka Opačić završila je Fakultet političkih znanosti i odmah postala saborska zastupnica. Da se ne bavi politikom, posao bi tražila u području politologije, ne pretjerano atraktivnoj branši na recesiji poharanom tržištu rada. Ipak, uz malo sreće, mogla bi se okušati na nekom institutu društvene orijentacije, ili političkom PR-u. U oba slučaja plaća joj ne bi prelazila osam ili devet tisuća kuna. Kao potpredsjednica Vlade, njezina primanja iznose, prema podacima prijavljenima u imovinskoj kartici, 17.522 kuna.

Da nije predsjednik Sabora, Josip Leko bio bi penzioner. S napunjenih 66 godina, ovaj bi pravnik silom zakonskih odredbi okončao svoju profesionalnu karijeru.

Šef najjače oporbene stranke Tomislav Karamarko profesor je povijesti. Riječ je o zanimanju za koje ne postoji jagma na burzi rada, i koje uz najbolju sreću i solidan staž donosi nešto više od šest tisuća kuna mjesečno. Prije ulaska u politiku Karamarko je radio u državnom arhivu, gdje su, tvrde upućeni, s priličnim neodobravanjem na znanje primili njegovu odluku da se odluči za politiku. Karamarko je pokazivao osobine dobrog, strpljivog i pedantnog arhivista, i prilično je izvjesno da bi s početne plaće arhivista 1. stupnja od oko 6 tisuća kuna, skočio do zvanja arhivista specijalista, a moguće i arhivskog savjetnika, čija plaća doseže i desetak tisuća kuna. Ako bi pak dogurao do pozicije ravnatelja Hrvatskog državnog arhiva, mogao bi računati na koeficijent od 3,250 i neto plaću - ako se uračuna staž i osobni odbici - od oko 13 ili 14 tisuća kuna. Uglavnom, ipak nešto manju od 18.242 kune, koliko prima kao saborski zastupnik.

Njegov najbliži suradnik Milijan Brkić bi, da nije u politici, bio u policiji. Obnašao je dužnost zapovjednika specijalne policije, bio je vozač najpoznatijem hrvatskom oftalmologu prof. dr. Nikici Gabriću, potom i šef zagrebačkog centra Središnje obavještajne agencije, te zamjenik ravnatelja policije. Plaća mu je bila oko 13 tisuća kuna. Umjesto toga, odlučio se da kruh zarađuje kao glavni tajnik HDZ-a, moguće i ministar u budućoj vladi. A tu ga ipak čekaju primanja i do dvadesetak tisuća kuna.

Ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina bi, da nije završio u politici, kao završeni agronom možda pokušao reanimirati svoju posrnulu poljoprivrednu apoteku u Bukovlju pokraj Slavonskoga Broda. Teško je reći koliko bi Jakovina tamo zarađivao, budući da je, dok je apoteka još poslovala, ostao dužan državnom proračunu i Hrvatskim vodama 150 tisuća kuna. Agronom je i zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta, koji je, prije ulaska u HDZ, imao zavidnu karijeru u zadarskoj "Maraski": prvo je bio tehnolog, pa šef proizvodnje, na koncu i predsjednik Nadzornog odbora. Na rukovodećim pozicijama u toj tvrtki imao bi, nema nikakve sumnje, veću plaću i od ministarske i gradonačelničke.

Bivša HDZ-ova premijerka Jadranka Kosor, da se nije odlučila odazvati pozivu Franje Tuđmana i učlaniti u HDZ, mogla je ostati novinarka i urednica na Hrvatskom radiju specijalizirana za prognanička pitanja. Plaća bi joj, uza sav radni staž, mogla dosegnuti i do 13 ili 14 tisuća kuna. Tu negdje po statusu bio bi i SDP-ov potpredsjednik Sabora Nenad Stazić, koji je profesionalno također stasao na Hrvatskom radiju.

Bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova Gordan Jandroković imao bi nešto veći izbor. On je, naime, završio dva fakulteta, politologiju i građevinarstvo. Ipak, nikada se nije okušao na baušteli. Nakon završenog fakulteta zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova.

Dobar dio mladih SDP-ovih snaga svoj su profesionalni put, netom nakon završetka fakulteta, potpuno vezali uz politiku. Karijeri ministra obrta Gordana Marasa pritom su posebno pomogli poznanstva i veze koje je stekao u stranačkoj mladeži SDP-a. Tijekom mandata Račanove vlade bio je zaposlen u Hrvatskom olimpijskom centru Bjelolasica, potom je bio direkror "Maksima komunikacija" Račanova sina Ivana, a zatim i poslovni direktor SDP-a. Arsenu Bauku se, kao završenom profesoru matematike i informatike, nakon završenog studija smiješila nastavnička karijera ili u školi ili na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. No, on je ipak odabrao politiku.

Siniša Hajdaš Dončić je na početku godinu-dvije radio kao referent u "Regeneraciji - Zivtex", no brzo se uključio u administraciju Krapinsko-zagorske županije. Kao završeni ekonomist, prvo je bio pročelnik Ureda za gospodarstvo, potom ravnatelj Razvojne agencije, a zatim i župan. Kako je u međuvremenu magistrirao i doktorirao, ako bi ostao bez kruha u politici, mogao bi se bez većih problema posvetiti predavanjima na visokim poslovnim školama na sjeverozapadu zemlje.

Ministar zaštite okoliša Mihael Zmajlović također je završio ekonomiju. Na nezavisnoj listi mladih uključio se u lokalnu politiku u Jastrebarskom i 2001. postao direktor komunalne tvrtke, potom i gradonačelnik. Prvi zagrebački SDP-ovac Davor Bernardić bio je odličan student na PMF-u, gdje je završio studij fizike. Ipak, odlazak u školu ili rad na Institutu "Ruđer Bošković" za njega nije bila opcija. Učlanio se u SDP i s 28 godina postao saborskim zastupnikom, s 30 Bandićevim nasljednikom u zagrebačkoj organizaciji socijaldemokrata, a s 31 je došao na čelo skupštine Zagrebačkog holdinga.

Virus politike za Bernardića je, očito, bio presnažan. Kao uostalom i za golemu većinju njegovih kolega koji, kada se jednom okušaju u politici, teško iz nje izlaze. Rijetko se, iznimno rijetko, ljudi koji su jednom osjetili slast politike vraćaju u svoje matične profesije. Nekadašnji HSP-ovac, po obrazovanju atomski fizičar, Tonči Tadić jedan je od njih. Nakon razlaza s Antom Đapićem vratio se na Institut "Ruđer Bošković" i danas vodi hrvatski dio globalnog svjetskog projekta istraživanja fuzije. Bivša HSS-ova zastupnica Ljubica Lalić također se razišla s vrhom HSS-a, otvorila odvjetnički ured i vratila se svojoj struci. Dojučeračnji zamjenik predsjednika HDZ-a Drago Prgomet nikada nije ni prestao obavljati posao predstojnika Klinike za bolesti uga, grla i nosa na zagrebačkom Rebru. Ako nakon razlaza s HDZ-om potpuno odustane od politike, uvijek će ostati poznati i priznati liječnik.

Svi su to iznimke koje potvrđuju pravilo: politika je u Hrvata unosan posao i zbog materijalnog statusa, i zbog privilegija koje uz nju idu. Ma koliko svi političari odreda tvrdili suprotno, piše Slobodna Dalmacija .