EKSKLUZIVNI INTERVJU

Svećenik i teolog Anton Šuljić: 'Papa je pokazao da je čovjek i da ima svoje granice'

 Davor Pongračić / CROPIX

S don Antonom Šuljićem, svećenikom, teologom i urednikom u izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost, razgovarali smo o odluci pape Benedikta XVI. da se odrekne papinske službe.

Odluka Benedikta XVI. izazvala je nevjericu, ali su se potom čuli glasovi da je taj potez na neki način bilo i moguće predvidjeti, kako zbog rasprava unutar Crkve o opciji umirovljenja rimskog biskupa, tako i zbog činjenice da je Ratzinger najavio takvu mogućnost?

- Koliko god da je iznenađujuća, ova odluka pape Benedikta XVI. zapravo je logičan nastavak njegove teologije koja je silno vrednovala racionalnost vjere. Racionalnost vjere, uz temeljnu naslonjenost na Objavu, uključuje vrednovanje svih najpozitivnijih ljudskih resursa, računa s granicama ljudske prirode i oslanja se na odgovornost. Utoliko bih ovu Papinu odluku mogao smatrati i izrazom njegove najdublje i najosobnije vjere. Kao vjernik, odgovoran Bogu i Crkvi, sada smatra da svoju službu više ne može vršiti na zadovoljavajući način i svome Bogu i svojoj braći jasno kaže da on tu granicu apsolutno respektira te da je njegova odluka, ma koliko bila iznenađujuća, ipak logična posljedica čitavog njegova života.

Nije li zanimljivo da je upravo Papa koji je inzistirao na vjernosti crkvenoj tradiciji povukao potez koji tu tradiciju redefinira?

- Ovaj Papa snažno se zauzimao za kontinuitet crkvenoga nauka i discipline. Promatra li se Papina odluka kao izraz diskontinuiteta, tada valja jasno reći da ona to može biti samo formalno s obzirom na to da zapravo nema uporišta u Papinoj teologiji, u njegovim izjavama, ali ni u crkvenome pravu.

Štoviše, ovaj čin diskontinuiteta naslonjen je na već doživljeno u Crkvi (premda su prijašnja dva odreknuća bila povijesno i crkveno uvjetovana), ali je i posve racionalan te utemeljen na naravnome i na crkvenome pravu. Prema tome, on tradiciju na svoj način i potvrđuje i redefinira.

Zadanost od Boga

Kao redefiniran diskontinuitet ovaj je čin snažna poruka prije svega samoj Crkvi. Naime, Benedikt XVI. jasno poručuje da su i crkvene službe samo službe - da, dakle, imaju služiti čovjeku, svijetu i samoj Crkvi - i da ih čovjek, s jedne strane, kvalitetno može vršiti ako je u zadovoljavajućoj fizičkoj, duhovnoj i psihičkoj kondiciji, a s druge strane, da ih idolatrijski ne valja glorificirati i divinizirati. Papa na svoj način kaže da granice koje su nam zadane biologijom valja poštovati i resprektirati kao izraz zadanosti od samoga Boga te da je u njihovu prepoznavanju sadržan i određeni oblik religioznosti pa i kulta. Kao da ovim činom ponovno izvlači poruke mistika i svetaca: Samo je Bog sve u svemu!, a čovjek je toliko velik koliko se prepoznaje kao Božji stvor, njegov suradnik i biće njegove osobite ljubavi.

Neminovna je usporedba ove situacije s onom u kojoj je bio teško bolesni papa Ivan Pavao II. koji je, pak, odlučio ostati na papinskoj stolici. Kako protumačiti te dvije različite odluke?

- Zaista je riječ o dva različita svjedočanstva, ali i, da stvorimo izraz, vjeronazora. Naime, dok je Ivan Pavao II. starošću i bolešću, pa i umiranjem, svjedočio o istinama vjere koje proizlaze iz Kristova križa, iz njegove muke i smrti, dotle je Benedikt XVI. poslao racionalnu poruku koja je upućena ljudskome umu i ljudskoj racionalnosti. A vjera u sebi sadrži obje te svoje komplementarne značajke.

Poljski biskup Tadeusz Pieronek izjavio je da Papina odluka može biti poruka svjetovnim političarima koji se po svaku cijenu drže vlasti. Slažete li se s njim?

- Da, može biti, ali ja bih se klonio svake didaktičnosti. Pametni ljudi shvate i prihvate ono što vrijedi - ako, naravno, imaju uvjeta i volje za to. Mislim da ova Papina gesta ima snagu kojoj ne treba dodatna didaskalija.

Značajne posljedice

U kojoj mjeri ova Papina odluka mijenja situaciju za buduće rimske biskupe i način na koji će obnašati svoju službu?

- Može, ali i ne mora imati posljedice na odluku nekog budućeg pape. Ipak, budući da je jedinstvena u novovjekoj povijesti Crkve, vjerojatno je da će utjecati na stavove samih papa, ali i na očekivanja vjernika i opće Crkve. Ovog će Papu povijest možda više pamtiti po ovoj gesti, nego po njegovoj grandioznoj teologiji. No, tako je to. Katkad su geste više od svega nauka. Tako je poljubac papuča patrijarha Atenagore I. papu Pavla VI. učinio jednim od najvećih ekumenista.

Neki sada tvrde da bi Papino odustajanje od službe moglo dodatno uzdrmati Katoličku crkvu koja se, prema njima, već nalazi u krizi. Kako to komentirate?

- Ne komentiram to uopće. Kad je riječ o krizi, onda valja reći da je kriza permanentno stanje čovjeka i svijeta pa je naravno da je i sama Crkva u krizi. Loše bi bilo kad ne bi bila u krizi. To bi značilo da je monolitna i totalitarna tvorevina. Sve što živi u krizi je. A kriza, već prema grčkome izvorniku, naznačuje novost mogućnosti, prilike i perspektive - ako ih se želi vidjeti i iskoristiti. Novi papa bit će izabran da na te izazove, u zajednici s cijelom Crkvom, daje odgovore i nudi moguća rješenja. No, nikad nećemo moći imati sva rješenja i nikad nam neće biti sve tako posloženo da bismo mogli mirno ležati. Crkva sebe smatra putnicom i sugovornicom u ovome svijetu. Ako svijet prolazi kroz scile i haribde, i Crkva s njime prolazi tim istim putem. Samo, ona pred sobom ima svoga učitelja i Gospodina. I to je ta njezina najvažnija poruka.

Možemo li već sada odrediti neke temeljne značajke kratkog pontifikata ovoga Pape?

- Papu Benedikta XVI. povijest će vjerojatno pamtiti kao prelaznoga, odnosno kao onoga koji je došao nakon karizmatskoga Ivana Pavla II., što mu nije bila olakotna okolnost. Nadalje, njegovo inzistiranje na racionalnosti vjere gotovo da ga je zavadilo s islamom, što se, međutim, pokazalo i kao dobar most za međureligijski dijalog. Sjetimo se samo Regensburga i odmah nakon njega molitve u istanbulskoj džamiji. Povijesni posjet Engleskoj i Kubi možda će tek u budućnosti dobiti svoje pravo mjesto, a teškoće koje je imao u reorganiziranju Rimske kurije, kao i tzv. Vatileaks te osobito rješavanje problema sa svećeničkom pedofilijom bit će druga strana tezulje. Mi u Hrvatskoj sasvim sigurno ćemo ga pamtiti po povijesnome posjetu našoj domovini i njegovu zauzimanju za našu europsku orijentaciju. No, onako na prvu - povijest će ga možda pamtiti baš po ovoj posljednjoj gesti odreknuća.

Nema praznine

Sada, naravno, slijede razne kalkulacije o izboru novog pape. Kako vi, kao svećenik, doživljavate ta razdoblja kada je stolica Svetog Petra ‘sede vacante’?

- Moram priznati da me to nimalo ne uznemiruje niti ostavlja bilo kakav dojam ‘praznine’. Crkva jesu ljudi i crkveni službenici pokazuju sve značajke ljudskoga, ali ona je više od toga. Barem to tako vide vjernici.

Koji su glavni izazovi s kojima će se susresti novi papa?

- Glavni izazovi novog pape bit će prije svega stabiliziranje unutarcrkvenih razlika s obzirom na multikulturalnost, disciplinu i različitu povijesnu zadanost pojedinih mjesnih i kontinentalnih Crkava. Nije realno govoriti o novome koncilu, ali već na vrata kuca potreba premišljanja nekih tradicija koje katkada guše izvornost evanđeoske poruke.

Izazovi za Crkvu

Ovo vrijeme vapi za evanđeoskim radikalizmom u njegovoj biblijskoj čistoći pa ako se poklopi s temeljnim idejama budućega pape, možda možemo i u tom pogledu očekivati strukturalne promjene - ako ih Rimska kurija ne blokira. A nju će i budući papa morati barem pokušati reformirati. U odnosu prema svijetu Crkva će sigurno imati problema s napadima na svoj nauk jer suvremeni svijet prihvaća liberalistički koncept u gotovo svim sferama osobnog i javnog života.

Bioetička pitanja i dalje će biti važna, a pojavit će se vjerojatno i pitanja odnosa prema stvorenom svijetu (problem vode, hrane, nafte), ali će Crkva biti suodgovorna i za rješavanje prenapučenosti svijeta s jedne i depopulacije s druge strane.

Uvjeren sam da će se temeljni problem suvremenog svijeta - etika i moral na svim područjima, od gospodarstva do kulture, od javnog djelovanja u politici do osobnih razina - još više naći u području zauzimanja i djelovanja budućeg pape. To će, naravno, biti i poligon za sporenja.

Očekujem da budući papa bude čovjek evanđeoskoga humanizma, odlučne blagosti i snažne strpljivosti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. rujan 2024 08:24