Reporter Jutarnjeg u Japanu: Ni osam milijuna šintoističkih bogova nije spasilo Fukushimu, Otok dobre sudbine

ZAGREB - Napustiti Tokio relativno je lako. Puno je teže bilo objasniti najbližima da iz relativne sigurnosti velegrada odlazim u sjeveroistočna, potresom i tsunamijem poharana područja Honshua, najvećeg otoka japanskog arhipelaga. Mnogi moji poznanici širom svijeta šalju mi poruke da se sada ne bi usudili putovati ni u Tokio, a nekmoli u zlokobnu Fukushimu. Iako, ruku na srce, do prije tjedan, dva nitko nije ni čuo za taj grad, stanovništvom nešto veći od Splita.

Rekli su mi: Pazi se!

Ironijom sudbine, ili uslijed neke nedokučive kozmičke zafrkancije, grad je nazvan Fukushima, što bi se moglo prevesti kao “Otok dobre sudbine”. Izgleda da se baš svaki od osam milijuna bogova, koliko ih sjedi u šintoističkom panteonu, dobro proveo kad je svoje prste ispružio na taj nesretni grad.

Moj put vodi baš tuda - kroz Fukushimu. Bolje da nikome ništa ne kazujem. Hrvoje Slovenc iz New Yorka poručuje mi da se pazim. Shin Ayukawa je prestravljen. Ipak, Shin mi veli da će doći na jedan dan, dulje ne može, zbog posla.

Znao sam da je zračna luka u Sendaiju zatvorena, vlak je bio najbolja opcija.

Na žalost, ispostavilo se da nema izravnih linija, na odredište sam stigao uz dosta presjedanja.

Pokupio sam ranac, uvijek spreman za putovanja, ultralagano donje rublje za jednokratnu upotrebu, tvornički spakirano. Kozmetika je već u rancu, ubacujem dovoljne zalihe cigareta i par litara vode. Odjeću ću nakon puta svu baciti. Ranac teži tek par kilograma.

Čekajući vlak na stanici Tokio, Shin me zove i veli da je čuo da u Sendaiju ljudi hodaju u zaštitnim odijelima, ne izlažući golu kožu atmosferskim prilikama. Iako mi te informacije ne djeluju vjerodostojno, početak je putovanja obeshrabrujući. Put me vodi kroz nekoliko prefektura - Gunma, Ibaraki, Tochigi, Fukushima i Miyagi.

Japan drži cijene

Dolazak u Sendai. Ljudi ipak ne hodaju ulicama zakrabuljeni u gumirana odijela. Željeznička je stanica prepuna, a vidim ima i električne struje. Posljedice zemljotresa čine mi se minimalnima - razvaljena cesta ispred postaje jedan je od ožiljaka ucrtanih u taj grad.

Prvo idem u manga kissa, čitaonicu popularnih stripova, koja nudi i internet usluge. Mjesto je krcato, a među posjetiteljima nalazim i dva izgubljena lica s Poljske televizije.

Novinar Filip mi se žali da ne mogu pronaći sobu u hotelu, a ni s rentanjem automobila ne stoje bolje. Čak su htjeli iz Tokija doći taksijem, što bi vjerojatno probilo budžet kuće. Lokalnog se pomagača plaća u prosjeku oko 600 američkih dolara dnevno pa ne čudi da iz Japana uglavnom izvještavaju samo najjači svjetski mediji. Čak i u krizi, Japan drži svoje cijene.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA