JAPAN - Put me nanio u Shiogamu, grad veličine Pule, koji je prije potresa bio poznat po ribarstvu. Zahvaljujući najobilnijem izlovu tune u cijelom Japanu, Shiogama je imala najveći broj sushi restorana “po glavi stanovnika”. Ime doslovce znači “kotao soli”, u slavu druge najveće gospodarske djelatnosti toga kraja - proizvodnje soli! Shiogama je istodobno u japanskom jeziku i naziv za praiskonski šintoistički ritual “otimanja” soli iz mora.
Potresna priča
Nakon tsunamija sol više ne treba otimati. Bogovi mora dobrano su zasolili taj primorski gradić. Kraj obale primjećujem bager kako ruje snježnobijelo blato, raščišćava teren pun bijele prašine. Želim vjerovati da je riječ o soli, a ne o vapnu.
Umjesto po sočnoj tuni ili šarenom festivalu soli, Shiogamu ću pamtiti po priči o kanadskom misionaru Andreu Lachapelleu. O njemu mi je kazivao prijatelj svećenik, kad sam mu otkrio kamo se spremam. Otac Andre uspio je preživjeti i potres i tsunami. A ubila ga je tuga.
Čovjek je uspio pobjeći pred stihijom. Umorni sedamdesetšestogodišnji starac noć je proveo u automobilu, negdje na otvorenom. Kada se ujutro vratio i vidio što je ostalo od grada, njegovo srce nije izdržalo, puklo je - reklo bi se. Otac Andre pao je pokošen srčanim udarom i tako se pridružio onima koje je more odnijelo sa sobom.
Košulja bez vlasnika
Slike su iste kao i u ostalim mjestima što sam ih posjetio na svom putu - potpuna destrukcija. Razvaljene su kuće pale na koljena, još uvijek natkrivene plavim krovištima. Odneseni zid jedne kuće otkriva pogled na prašnjavu sofu i bijele košulje koje vlasnik više nikada neće odjenuti. Volonteri po mjestu krče prolaz za smetlare.
Na jednom su zidiću spasioci postavili figurice sedam bogova sreće - Sichi Fukujin, koji na Novu godinu brodom doplove u grad donoseći sreću njegovim stanovnicima.
Travanj je tradicionalni početak godine u Japanu. Počinje škola, budi se život, pred vratima je ohanami - tradicionalni festival trešnjina cvijeta. Zamišljam kako ću se prvom zgodom zavaliti na travu ispod rascvale trešnje, s kartonom piva. Na radiju su baš objavili kako se ljudima iz nepogođenih krajeva predlaže da ne slave ohanami, iz poštovanja prema onima koji to ne mogu. Možda bih se trebao ponašati poput Churchilla i prestati slušati medije.
Nedostaju boje
Fotografirajući ruševnu kuću primjećujem ogledalo i plavo nebo što se u njemu zrcali. Ne mogu odoljeti da ne snimim sama sebe u zrcalu. Proteklih dana nisam ni primijetio da je nebo plavo. Cijelo sam vrijeme gledao pod noge, u prašinu i mulj. Nedostajale su mi boje, ovo me ogledalo podsjetilo da ipak pogledam “gore”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....