KOMENTAR JUTARNJEG

Rektor Bjeliš u sedam godina nije napravio ništa, a promjene su nužne

Vlada je prošlog tjedna odlučila smanjiti visoke plaće rektorima sveučilišta, čime će se uštedjeti pet milijuna kuna za najbolje mlade ljude u sustavu znanosti

Prošli je tjedan cijela Hrvatska saznala ono što je većini dotad bilo nepoznato - da su rektori njenih sveučilišta bili plaćeni više od premijera i ministara. Prigoda za otkrivanje te informacije bila je Vladina odluka da im te, za hrvatske standarde izuzetno velikodušne plaće, značajno smanji. Kao posljedica, kažu, uštedjet će se pet milijuna kuna za najbolje mlade ljude u sustavu znanosti.

Među najglasnijim protivnicima tog poteza najčešći je prigovor da se radi o demagogiji, jer je ušteda premala da bi načinila bilo kakav značajan pomak. Ni sam ne smatram da je ušteda ovdje glavni ili čak bitan motiv. Protivnici dalje zaključuju da se radi o inatu ili osveti Vlade rektorima zbog njihove neposlušnosti i nekooperacije s Vladom i resornim ministarstvom. Čak i s ovom konstatacijom mogu se djelomično složiti - no za razliku od njih, ne smatram da je osveta za nekooperaciju nužno loša stvar. Evo zašto.

U zemljama razvijene znanosti, rektor ili ekvivalentna funkcija (npr. vice-chancellor) je liderska i menadžerska pozicija velikih ovlasti i velike odgovornosti za načinjeno i nenačinjeno. Rektori imaju ovlast donositi izvršne odluke o organizaciji i financijama sveučilišta te o kadroviranju na najvišoj razini - oni postavljaju šefove sveučilišnih odjela, osnivaju nove odjele, reorganiziraju i zatvaraju postojeće. Oni preuzimaju odgovornost za reputaciju sveučilišta (uključujući rangiranja na svjetskim listama), za skandale koji uključuju nastavnike ili studente. Čak i u situacijama gdje nisu osobno odgovorni, postoji odgovornost po položaju, kao i obaveza intervencije u cilju saniranja štete i sankcioniranja odgovornih.

Što od toga rade naši rektori? Skoro pa ništa. Za reputaciju sveučilišta ih nije briga - ako ga nema na nekoj rang-listi, postoje “objektivni” razlozi zašto ga nema, a ako slučajno i privremeno dospije tamo, to sebi pribrajaju u zasluge makar nisu ništa pridonijeli tome. Umjesto da imaju ovlasti donositi samostalne odluke i odgovarati za njihove posljedice, oni predsjedavaju senatom sveučilišta u kojem sjede dekani fakulteta koji su ga i izabrali, a same dekane su izabrali njihovi fakulteti.

Naravno da ovakva cirkularna definicija odgovornosti iznjedruje rektore koji su akademski populisti - umjesto da pogoduju najboljima, oni redovito povlađuju najvećem broju zaposlenika na (objektivno lošem) sveučilištu. Kao rezultat, inzistiranje na izvrsnosti i akademskoj čestitosti po objektivnim standardima ne samo da nije prioritet nego je otvoreno nepoželjno. Sve to rezultira činjenicom da hrvatski rektori nisu nikakvi vrhunski lideri ni menadžeri koji su na tu poziciju došli da implementiraju svoju viziju, i kojima mandat ovisi o tome koliko su uspješni u tome.

Jedan od najflagrantnijih primjera posvemašnje neodgovornosti za neučinjeno je zagrebački rektor Bjeliš. U njegovu izbornom programu za rektora iz 2006., koji je dostupan na webu, naći ćete takva obećanja kao što su: dovršavanje pravne integracije sveučilišta do 2007. i paralelna funkcionalna integracija; do 2010. dosegnuti razinu mobilnosti (studenata i nastavnika) zemalja koje su postale članice Europske unije 2004. godine; racionalizacija sustava preddiplomskih i diplomskih studijskih programa… Sve bolno potrebne promjene. Što je od toga postigao? Ništa - ne samo u zadanom vremenskom okviru nego do današnjeg dana. Ne samo to, nego se rektor Bjeliš danas ponaša kao osoba kojoj takva obećanja više ne padaju na pamet. I kako je “sankcioniran” za tu rukovet neuspjeha i ambicija bez pokrića? Odgovor je poznat - drugim rektorskim mandatom.

I zato - postoji jako dobar razlog zašto hrvatskim rektorima smanjiti plaće: jednostavno ne vrijede onoliko koliko su bili plaćeni dosad. Splitski rektor Pavić je u cijelom argumentu protiv smanjenja plaće povukao najsmješniji i najdemagoškiji argument: da će smanjenje plaća destimulirati - najbolje - ljude da se natječu za rektora. Jao, rektore Pavić, vi - zaista - mislite da je na temelju onoga što ste vi i kolega vam Bjeliš načinili u dosadašnjim predugim mandatima najbolje što Hrvatska ima? Što će se dogoditi sad kad su vam smanjili plaću? Hoće li vas preoteti Harvard, Cambridge ili barem Beč, sad kada smatrate da ste u Hrvatskoj podcijenjeni?

Hrvatski rektori su u stvarnosti sivi birokrati, osobe kojima je mahom dosadila njihova primarna znanstvena i nastavna djelatnost, kojima su glavni motivi za ostanak na funkciji (ponekad dulje nego što im zakon dopušta) velika plaća, objektivno malena odgovornost prema onome tko ih plaća, te visok položaj u ceremonijalnoj hijerarhiji. Nema objektivnog razloga da se ljude s takvim opisom posla plati bitno više od sveučilišnih profesora - sve dok im se opis posla ne promijeni.Argument koji se redovito poteže u ovakvim sukobima je pitanje autonomije sveučilišta - koju hrvatski rektori, naročito rektor najvećeg sveučilišta, navodno brane svim silama. Međutim, autonomija na način na koju je oni zamišljaju ne postoji u zemljama razvijene znanosti, uključujući i zemlje koje su prve uvele i definirale autonomiju sveučilišta. Jer rektori poput Bjeliša ili zaboravljaju ili (vjerojatnije) prikladno ignoriraju činjenicu da njihovo sveučilište NEMA autonomiju u jednom ključnom pogledu: ne zarađuje samo novac koji troši, nego ovisi o vanjskom financiranju.

To financiranje u Hrvatskoj je gotovo u cijelosti iz državnog proračuna. Naravno, za raspodjelu novca iz proračuna odgovorna je trenutna vlast, i svaka odgovorna vlast ima i pravo i dužnost dobro paziti kome novac daje i za što, što država time dobiva, te modificirati tu raspodjelu ako postojeća ne daje optimalne rezultate. Hrvatski rektori - i mnogi u akademskoj zajednici - shvaćaju autonomiju sveučilišta na način koji državi negira to pravo i posljedično je onemogućuje u provođenju svojih dužnosti. Oni žele da siromašna Hrvatska za znanost izdvaja jednaki postotak proračuna kao i zemlje razvijene znanosti, a istovremeno ne žele preurediti svoja sveučilišta u nešto što racionalno troši ta sredstva na način kako to čine ona u zemljama razvijene znanosti. Odbijaju i samu pomisao da im se država miješa u način na koji oni taj novac troše ili da sankcionira situaciju u kojoj je vlast nezadovoljna rezultatima trošenja tog novca. U svim zemljama razvijene znanosti, uključujući one u kojima sam radio, država je i te kako za vratom sveučilištima provjeravajući sustavno, na svim razinama, kako se novac troši, i vukući poteze koji mogu primorati ta ista sveučilišta da zatvore cijele odjele i promijene vodstvo ako rezultati provjera pokažu negativne rezultate.

Bottom line je da u svijetu razvijene znanosti vrijedi pravilo: ako onaj tko vas plaća (kao osobu ili kao instituciju) nije zadovoljan onime što za to dobiva, ima pravo izraziti to nezadovoljstvo smanjenjem ili uskraćivanjem tog plaćanja. Svi mi koji radimo u zemljama razvijene znanosti to jako dobro znamo. U Hrvatskoj, nemoguća situacija stvorena inzistiranjem na nakaradnoj interpretaciji pojma “autonomija sveučilišta” dovela je Vladu u situaciju u kojoj svoje nezadovoljstvo trošenjem državnog novca može iskazivati samo ovakvim malim, simboličnim i djelomično demagoški opravdanim činovima. Međutim, dobro je znati da nezadovoljstvo postoji. Hrvatska akademska zajednica zajedno sa svojim rektorima samu je sebe ustrojila na način da ima vrlo malo racionalnih razloga za povećanje njenog financiranja, a nimalo za rektore koji koštaju više od ministara i premijera.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 04:57