Piše Gojko Drljača: svaki milijun financijskog duga više za Hrvatsku je težak uteg

Što zaključiti iz podatka da je hrvatski javni dug u 2020. godini narastao 12,1 posto odnosno za 35,3 milijarde kuna i dosegao 88,6% BDP-a?

Prvo treba voditi računa da je taj porast od oko 5,5 mlrd. dolara, baš kao i cijeli hrvatski javni dug od 53 mlrd. dolara, samo kap u nabujaloj bujici planetarnih dugova. Kako bi zaštitile nacionalne ekonomije, države su aktivirale različite fiskalne mjere koje su se približile razini od 12 tisuća mlrd. dolara ili oko 12% svjetskog BDP-a.

Pritom su deficiti javnih financija došli iznad razine od 9% BDP-a, a ukupni svjetski javni dug našao se na novoj, rekordnoj razini od 100 posto. Gledajući te razmjere, hrvatski ukupni javni dug i njegov udio u BDP-u ne čine se ni po čemu posebnima. Cijeli niz zemalja ima višu razinu zaduženosti i suočava se s jednakim ili težim strukturnim problemima.

Posebnu pažnju u široj, planetarnoj slici puno više zaslužuje eksplozija duga naprednih ekonomija. Njihovi javni dugovi u odnosu na ekonomski output nisu rasli tako brzo od 70-ih godina prošlog stoljeća ili između 1914. i 1945. Financijska kriza iz 2008. i ova izazvana pandemijom imaju u naprednim ekonomijama kad je u pitanju rast dugova dvostruko teže posljedice nego 2. svj. rat.

Ako to imamo na umu, na instinktivnoj razini trebali bismo shvatiti koliko je pred svijetom, stoga i Hrvatskom, izazovno i neizvjesno razdoblje. U toj neizvjesnosti svaki milijun duga više težak je uteg za našu ekonomiju, za koju se i domaći i strani analitičari slažu da ima niske potencijale realnog rasta.

Hrvatskoj s javnim dugom od "samo" 88,6 posto BDP-a sigurno će biti puno teže utrkivati se u svijetu u kojem je sedam velikih ekonomija (Kanada, Britanija, Brazil, Japan, Italija, Španjolska i Sjedinjene Države) zabilježilo deficite veće od 10 posto BDP-a i ukupne javne dugove veće od 100 posto BDP-a. Internacionalna utakmica za svaki komadić ukupnog planetarnog rasta bit će nesmiljena, pogotovo jer u njoj sve ravnopravnije sudjeluje puno zemalja u razvoju sa solidnijim perspektivama rasta od Hrvatske.

Apsurd je hrvatske ekonomske sudbine u tome što smo stara nacija s niskim potencijalom rasta kao da smo razvijeni, ali smo siromašni, među najsiromašnijima u Europi. U godinama koje dolaze velike su šanse da ćemo gledati kako nas po bogatstvu prestižu neke azijske zemlje, možda čak i afričke, a svaki postotni poen javnog duga činit će naše potencijale rasta još manjima.

U modernoj ekonomskoj misli popularno je reći da se na rast javnih dugova tijekom krize izazvane pandemijom ne trebamo osvrtati jer bi bilo puno opasnije ne činiti ništa. Međutim, mogu nam suvremeni ekonomisti, kao što su Jason Furman i Lawrence Summers, poručivati da je danas javno zaduživanje, u uvjetima niskih i negativnih realnih kamata, limitirano samim nebom, ali nekako se čini da će netko jednoga dana ipak ispostaviti račun za taj "besplatni ručak".

Teoretski jest moguće fiskalnim mjerama kroz perpetuirani deficit osigurati rast i kontrolirati razinu kamata prilagođenih za inflaciju do 2 posto BDP-a, ali ta priča čini se kao jako tanak led kroz koji možete propasti i potonuti na dno jezera s jako slabim znakovima bilo kakvog ekonomskog života.

Ukratko: nama je 35 milijardi i 88,6 posto puno previše.