NOVA STRATEGIJA OBRAZOVANJA'Sustav ne valja, treba prepoloviti mjesta na fakultetima!'

Iako se kasni sa završetkom Strategije znanosti i obrazovanja, šef radne grupe za njenu izradu, savjetnik premijera za znanost Neven Budak najavljuje njen skori ulazak u Vladu i Sabor. U razgovoru analizira boljke školstva i znanosti te predlaže veće promjene, poput revizije bolonje i drastično smanjenje broja studijskih mjesta.

Zašto gospodarstvo nema više koristi od znanstvenika?

- Mislim da tu krivnja više leži u gospodarstvu nego u znanosti. Struktura gospodarstva nam je takva da većinu firmi čine manja ili srednja poduzeća, koja vode ljudi koji nisu educirani da bi mogli prepoznati koristi od inovacija. Neki istraživački instituti u velikim firmama su se ugasili ili izgubili na važnosti. Ipak, mislim da ima naznaka da situacija ide polako nabolje.

Kako potaknuti poduzetnike na akciju usmjerenu prema inovacijama?

- Austrija je nekoliko godina potrošila na edukaciju poduzetnika da prepoznaju korist koju imaju ako unaprijede svoju tehnologiju. S druge strane, ulaganje novca u znanost moralo bi biti honorirano poreznim olakšicama ne bi li se stvorio interes poduzetnika. To je problem Hrvatske. Ona ne izdvaja tako malo novca iz državnoga proračuna za znanost, no izdvaja malo novaca iz BDP-a upravo zato što gospodarstvo ulaže malo novca u znanost. A pokazuje se da one firme koje ulažu u inovacije uspijevaju.

Spominjete Austriju koja nam je opozitna po broju zaposlenih, no ni ona nema visok postotak visokoobrazovanih. Zašto se onda kod nas propagira rješenje problema nezaposlenosti povećanjem stope visokoobrazovanog stanovništva?

- S jedne stane visoki postotak visokoobrazovanih trebao bi jamčiti inovativnost društva, no tu imamo dva problema. Prvi je struktura visokoobrazovanih jer oni ne mogu biti u velikoj većini iz društveno-humanističkih znanosti, a da istovremeno imamo premalo onih iz područja tehnike, biotehnologije i biomedicine. Drugi problem je što sveučilišta mogu obrazovati veći broj visokoobrazovanih, no pitanje je gdje će se oni zaposliti ako gospodarstvo ne osigura radna mjesta.

Nije li nam se već dogodila negativna hiperprodukcija visokoobrazovanih?

- Hiperprodukcija postoji, jer nema dovoljno radnih mjesta, ali ne postoji s obzirom na poželjnu obrazovnu strukturu stanovništva. Pitanje određivanja upisnih kvota nije jednostavno regulirati trenutačnim stanjem na tržištu rada. Ako prema sadašnjem stanju na tržištu odredite upisne kvote, dok upisani diplomiraju za pet do sedam godina situacija se može promijeniti. Nekog kadra opet će nedostajati, nekog će biti previše. Ta mantra koja se često čuje da treba kvote regulirati prema tržištu rada ne stoji do kraja, posebice u našim sadašnjim okolnostima.

Kako onda riješiti problem neusklađenosti kvota s potrebama tržišta rada?

- U ovom trenutku vidim potrebu za reduciranjem broja studijskih programa. Hrvatska trenutačno ima 130 posto slobodnih upisnih mjesta za svaku generaciju završenih maturanata. Ne samo, dakle, da se svaki maturant može upisati na studij, nego još možemo 30 posto generacije uvesti izvana. Očito je da imamo previše studijskih mjesta. Kada bismo to sveli na 60 ili 70 posto generacije završenih srednjoškolaca, to bi još uvijek bilo sasvim dovoljno, pri čemu bismo kapacitete visokih učilišta mogli reducirati gotovo za polovicu, a ujedno koncentracijom kadrova poboljšati kvalitetu na održivim programima.

Kako to učiniti? Zna li se koji su studiji nepotrebni?

- Nacionalno vijeće za visoko obrazovanje izradilo je mrežu visokih učilišta. Ona doduše ne kaže koja trebaju opstati, a koja ne, već je to popis kriterija koje treba zadovoljiti studijski program da bi dobio dopusnicu i tako opstao. U sljedećem koraku novo Nacionalno vijeće trebalo bi inicirati postupak vrednovanja svih studijskih programa i onda bismo mogli znati što je suvišno od studija, a što nije.

Planirate reviziju bolonjskog procesa?

- Revizija bolonje je nužna. Bolonju treba provesti na način da se na razini preddiplomskog studija dobije kvalifikacija, što bi zapravo bio diplomski studij. Ono što se sada zove diplomski studij trebao bi biti magistarski.

To će biti vaš prijedlog?

- To je moje osobno mišljenje. Strategija govori o potrebi revizije bolonje jer ovako ne ispunjava zadaću. Opterećenje studenata nije usklađeno s bolonjskim načinom studiranja, jer da jest ne bi studiranje ponovo trajalo sedam godina - glavni cilj bolonje bio je da se studiranje skrati. Većina studenata morala bi biti u stanju petogodišnji studij završiti za pet godina. Ako ih većina ne završava, jesu li krivi programi jer su preteški, ili nešto nije u redu s načinom ispitivanja, ili je problem u nastojanju studenata da što dulje zadrže studentska prava u situaciji kada ne mogu dobiti posao. To sigurno za državu nije jeftino.

A koliko novca zahtijevaju promjene koje predlažete?

- Puno toga što strategija predviđa ne košta ništa, poput revizije bolonje. Dužnost je profesora da unapređuju studijske programe u sklopu svog radnog vremena, dakle, niti novi studijski programi ne bi trebali ništa koštati. Imamo razmjerno velika sredstva na raspolaganju iz strukturnih fondova, prema tome ne mislim da bi do 2020. trebalo biti problema oko financiranja svega ovoga što strategija predviđa. Nemale uštede mogu se ostvariti u samom sustavu i prekidu neracionalnog trošenja novca.

Otkud biste počeli?

- Imamo previše zaposlenih u obrazovnom sustavu, pa i u visokom obrazovanju imamo puno viškova. Ako imamo tako puno studijskih programa, onda imamo i višak profesora. I tu bi se dalo uštedjeti, kao i u raznim segmentima u cijelome sustavu.

Strategija zadaje ambiciozne ciljeve. Na primjer, govori o potrebi da Hrvatska postane svjetski kompetetivna u obrazovanju. Koliko je to realno s obzirom na produkte našeg školstva?

- Hrvatska stoji loše s ovakvim sustavom obrazovanja i znanosti, no ne i katastrofalno. Postoje realne mogućnosti da se kroz 15-ak godina stvari bitno promijene nabolje. Bilo bi nerealno očekivati da se popnemo na vrh ljestvice po obrazovnim i znanstvenim rezultatima, ali da se pomaknemo prema europskom prosjeku, to bi se već moglo postići.

Unatoč manjkovima u proračunu?

- Ulaganja nisu dostatna, no nisu niti mala.

Zašto smo onda loši po svjetskim kriterijima? Koja znanja nedostaju učenicima?

- Problem našeg obrazovnog sustava je što se ne bavi poticanjem cjelovitog holističkog razvoja osobe, što je svojim sadržajima i pristupima uvelike odvojen od stvarnosti, što nedostatno potiče razvoj viših kognitivnih procesa, kreativnosti, inovativnosti i sposobnosti rješavanja problema.

Što će se postići uvođenjem devetogodišnje škole? Dojam je da roditeljima i dalje nije jasno zašto bi djecu slali u školu godinu dana ranije?

- To je jedan od alata postizanja jednakih mogućnosti za sve u obrazovanju jer produljenje općeg obrazovanje vodi brisanju razlika kod učenika koje proistječu iz različitog kulturnog ili socijalnog okruženja.

Na koji bi način takve razlike mogla izbrisati jedna godina?

- Raniji polazak u školu i produljeno opće obrazovanje vode boljim rezultatima u odraslijoj dobi. Tu je i niz drugih argumenata, od toga da se kasnije napušta srednja škola, a i kad se radi o opredjeljivanju za srednje škole djeca su zrelija ako kreću ranije u školu.

Tko će raditi kurikularne reforme?

- Ne možemo zadržati postojeće programe u školama jer je očito da su rezultati loši. Kurikularna reforma ne može se ozbiljno napraviti za manje od dvije godine. Tek nakon toga možemo govoriti da ćemo biti spremni za postupno uvođenje u škole. Radi se o zahtjevnom projektu u koji moramo krenuti što prije. Istovremeno moramo krenuti u hitnu reviziju sadašnjih programa, moramo ih rasteretiti! Većinu onih koji će kreirati nove kurikulume trebaju činiti kvalitetni učitelji i nastavnici, uz suradnju ljudi sa sveučilišta.