Nije volio Sanadera. Pričao je da radi za državu, a ne za njega

ZAGREB - Šimonović je sposoban, ambiciozan, obrazovan. Šimonović je u stanju biti jako blizak svakoj vlasti ali uvijek izbjegne njezin smrtonosan stisak. Šimonović je, jednostavno, možda jedini političar u Hrvatskoj koji prezire stranke ali ih svejedno do kraja iskoristi, opisao je ministra pravosuđa jedan hrvatski političar tri dana nakon što je Šimović, za javnost iznebuha, imenovan pomoćnikom glavnog tajnika UN-a za ljudska prava.

Drugi, bolji život

Šimonović je cijelu operaciju, nakon što je britanskom The Economistu vidio oglas za posao, proveo u nezamislivoj konspiraciji. Javio je, istina, predsjedniku Josipoviću, svom najboljem prijatelju.

Hrvatski ministar pravosuđa, jedan strani diplomat rekao je da mu on izgleda kao da je utekao sa castinga za starijeg dvojnika Harryja Pottera, bit će, dakle, najviše rangirani Hrvat ikad u hijerarhiji UN-a. U formalnom smislu smjestio se više i od svog dugogodišnjeg mentora akademika Eugena Pusića koji je svojedobno bio savjetnik glavnog tajnika. Navodno je otac Vesne Pusić, u znanstvenoj karijeri, imao presudan utjecaj na mladog i ambicioznog Šimonovića.

Upućeni tvrde da je i na nagovor akademika Pusića, dugogodišnjeg profesora na Pravnom fakuletetu, Šimonović odabrao temu svog doktorata: nešto o samoupravnom socijalizmu ili samoupravljanju. U svim dostupnim internetskim bazama podataka nema ni traga od njegovog doktorata.

Naravno, zlobnici iz akademske zajednice često su sa stanovitim podsmjehom znali isticati ovaj detalj iz ministrove znanstvene biografije. Ulaskom u hrvatsku diplomaciju 1992. Ivan Šimonović započinje svoj drugi, bolji, život. Istodobno je angažiran i na Pravnom fakultetu. Vrijedno je, zajedno s predsjednikom Josipovićem, u ime države odradio poslove oko suda u Haagu. Sredinom 1996., u vrijeme najveće političke snage HDZ-a, imenovan je zamjenikom ministra vanjskih poslova Mate Granića.

Čuvaj se stranačke politike

Potpuno predan poslu, gotovo sitničav, sklon svakom detalju, bio je idealan diplomat. Još je ranije shvatio da je bolje raditi svoj posao ako se čuva stranačke politike.

Nakon nekih iscrpljujućih Šimonovićevih pregovora s bivšim predsjednikom SR Jugoslavije Milanom Milutinovićem ovaj je, potpuno izluđen, ispod glasa prosiktao Mati Graniću, tadašnjem Šimonovićevom šefu: “Čuj Mate, ne šalji mi, bre, više ovog jezuita!”

“Jezuit”, s karakterističnim nazalnim glasom, 1997. odlazi za šefa Misije RH pri UN-u. U šest godina mandata, naslijedio je još jednu diplomatsku zvijezdu bivšeg novinara Vladimira Drobnjaka. U mramornim hodnicima UN-ove palače na East Riveru Šimonović se ćuti kao da je oduvijek bio tamo. Njujorški zrak visoke diplomacije daleko je ugodniji od dvorskih spletki HDZ-a na Zrinjevcu. Zadnju godinu mandata u UN-u imenovan je predsjednikom Gospodarskog i socijalnog vijeća UN-a.

Kada je 2008., nakon ubojstva Ive Pukanića, Ivo Sanader pozvao Šimonovića u Vladu umjesto nekompetentne ministrice Ane Lovrin bio je to stanoviti brak iz interesa. Šef HDZ-a bio je potpuno izbezumljen svime što se događalo u tom resoru a Europska unija to mu je redovito nabijala na nos.

Sanader je dovodeći Šimonovića žrtvovao dio kontrole nad pravosuđem a novi minstar prvi je put odustao od starog pravila da drži distancu od stranačke politike.

Neki od njegovih dugogodišnjih suradnika kažu da nije trpio Sanadera. Kad bi mu netko rekao da, zapravo, sada radi za njega lakonski bi odgovorio da on kao ministar ipak radi za bolju Hrvatsku. Činjenica jest da nije vjerovao HDZ-u i da je, svakako, po svom svjetonazoru bliži SDP-u ali javno to nikad nije pokazao. Kada je imao ozbiljne razgovore, koji nisu u vezi s poslom, znao je gasiti mobitel. Da ga “oni ne čuju.”

Uspjeh ili bijeg

Odlazak Šimovića u UN mogao bi biti najveći uspjeh ali istodobno i veliki problem. Dio javnosti i političara doživljava to kao bijeg od odgovornosti. Povratak u ugodu New Yorka. “Siguran sam da ga ne bi izabrali u UN da nije u CV imao mjesto ministra pravosuđa”, objašnjava jedan ugledni hrvatski oporbeni političar. “Zato sam sklon vjerovati da njegov odlazak nije tek slučajno iskorištena prilika koja se ukazala već dugo planirani postupak.”