Na nedavno održanom “Prvenstvu u roštiljanju” na zagrebačkom Bundeku nagradu za fair play osvojila je ekipa simpatičnih Istrana - Mijo i Loreta Šiljeg te Zorana i Danijel Turković. Oni su nedavno pobijedili na natjecanju u pripremanju najboljeg roštilja u Umagu, gdje i žive.
Dva para spaja dugogodišnje prijateljstvo, kao i nezaboravno iskustvo krstarenja Costa Concordijom. Na natjecanje tko će pripremiti najbolji roštilj prijavili su se zbog istog razloga zbog kojeg su otišli na krstarenje - vole se družiti, isprobavati nove stvari. Bili su jedina ekipa koja je imala ženskog kapetana - vodila ih je Zorana Turković, koja kroz smijeh kaže da na zagrebačkom natjecanju nisu pobijedili jer nisu znali što je - lungić.
Redovita druženja
- Mi smo s mora, kako bismo mi znali kako se priprema lungić? Trebalo ga je pripremiti u komadu, a mi smo ga istukli i usitnili da ga lakše ispečemo. Koristili smo maslinovo ulje, lovor, sol - začine koje mi znamo. Sucima se to nije svidjelo. Došli smo na Bundek zabaviti se, najesti publiku i nešto im pokloniti. Donijeli smo svima čokote vinove loze, a ljudi su to prihvatili s oduševljenjem - kaže Zorana Turković.
Prijatelji redovito odlaze na druženja. Vole ples, hranu i zabavu, zajedno putuju svijetom... Brali su borovnice u Gorskom kotaru, letjeli balonom u Turskoj, uživali na turneji po vinskim podrumima…Tako su otišli i na Costa Concordiju. Te godine, priznaju, nisu imali dovoljno novca za skijanje, pa su odlučili odabrati nešto jeftinije - krstarenje. Kažu da su odmah shvatili da to nije za njih.
- Zatvoren si na brodu, ograničen... Čini nam se da je krstarenje idealno za ljude starije od 65 godina - kojima je u redu da se u 16 sati svakoga dana kreće iz luke, dakle posjet gradu je gotov, i onda se dolazi na brod i karta. Prostor jest velik, ali ga se obiđe u sat vremena. Sve ono što ispočetka zvuči dobro - primjerice, zabave na koje dolazi mađioničar, što je super za djecu, na kraju ispadne prenapuhano. U spa centru smo bili jednom. Dosadno. Nije to bilo za nas - kažu svi četvero uglas. Sjede na terasi kuće Turkovićevih u Umagu, piju vino, razgovaraju.
Tanjuri letjeli zrakom
Pokazuju slike s krstarenja, kojeg se sjećaju kao da je bilo jučer. U svakom gradu odlazili su na utrke - negdje su trčali, ali uglavnom su promatrali. Barcelona, Rim, Palermo... To jest bilo zabavno, priznaju, ali sam boravak na brodu nije. Već su bili odlučili da iskustvo krstarenja neće ponavljati, a onda je došla večer 13. siječnja 2012. Djeca su htjela ostati u sobama jer nisu bila raspoložena za večeru s roditeljima, ali su ih namamili vaučerima za Coca-Colu.
- Čuvali smo te vaučere za zadnje dane, pa smo im obećali da će ih te večeri sve moći iskoristiti jer je sljedeći dan krstarenje završavalo. Zato su došli - inače bi ostali u sobama, a one su završile pod vodom. Sjećam se da smo jeli rižoto sa šafranom i tjesteninu s divljači. Hrana je bila izvrsna, ali nismo bili pojeli ni par zalogaja kad se brod nagnuo, tanjuri poletjeli zrakom, nestalo struje... Nastala je potpuna panika - prepričavaju Mijo, Loreta, Zorana i Danijel.
Gotovo tisuću ljudi, koji su tada bili na večeri, u panici je potrčalo prema vratima. Nije bilo šanse da kroz dvoja vrata normalno izađe toliki broj ljudi i nastao je potpuni kaos. Istranima je jedan konobar otvorio sporedna vrata, pa su pobjegli na krov. Stajali su pokraj bazena i čekali daljnje upute. Nitko im nije rekao da napuste brod, no kad su vidjeli da je posada pobjegla, shvatili su da trebaju otići.
- Ljudi nisu znali gdje trebaju ići, nije bilo pojaseva za spašavanje... Ušli smo u brod za spašavanje, pa se iskrcali, pa ukrcali... Bio je to potpuni kaos, nitko nije znao što treba raditi. Jedva su nas spustili jer je bilo puno stijena. Naš brod je bio predzadnji, a spustili su nas jedan putnik i kuhar. Osoblje koje je posluživalo hranu ostalo je na brodu do zadnjeg trena, to nas je iznenadilo. Čim smo došli do kopna, zvala sam sina koji je student u Zagrebu da mu javim da smo dobro - sjeća se Zorana.
Oporavak od traume
Nakon što su se iskrcali, uspjeli su organizirati prijevoz do Genove, gdje im je bio automobil. Odmah su se odvezli doma. Nisu imali dokumente, ni novac - na svu sreću, račun za autocestu došao im je na kućnu adresu. Nakon toga su se i roditelji i djeca nekoliko dana oporavljali od traume koju su doživjeli. No, ona nije uništila njihov avanturistički duh. - Ipak, znamo da na krstarenje više nećemo ići. Osim ako možda jednom ne odlučimo krstariti svijetom - kaže simpatična četvorka kroz smijeh.