Znali smo da nas čeka teška životna priča... Što bismo drugo trebali očekivati u domu obitelji koja je prošli tjedan iz Banovine dobila zahtjev da mirno napusti stan na Pujankama, piše Gabrijela Radanović za Slobodnu Dalmaciju.
Međutim, nismo očekivali da će nam nakon izlaska iz zgrade u kojoj žive, trebati vremena kako bismo se pribrali. Jer njihov život i ovaj vani, na suncu i zraku, djeluju kao dva svemira. Kao mrkla tama i sunčani dan, a vani je bio baš takav, sunčani ljetni dan.
Nismo slušali naricanja te obitelji, ni zapomaganja, već surove birokratske činjenice zbog kojih stopostotni invalid po sili zakona mora izaći iz gradskog stana. Jer, red je red.
- Cijeloga života sam se nadao da ću u Slobodnoj izaći samo u osmrtnici. Nikada mi nije palo na pamet u medije iznositi neku od svojih svakodnevnih bitki, a sada me prozivaju zbog vršenja pritiska preko novinara – frustriran je Boris Rakić, 34-godišnjak koji je stopostotni invalid s dijagnozom spinalne mišićne atrofije drugog stupnja.
Za pomoć se obratio gradskim vijećnicima, a ubrzo je njegova priča izašla iz njihovih krugova i došla do medija.
Mora iseliti iz stana. On, njegova majka i očuh. Tvrde da gradska uprava godinama zavlači njegovu obitelj. Više puta su, vele, bili uvjeravani kako mogu nesmetano koristiti stan na koji Grad nije niti upisan kao vlasnik. Riječ je o društvenoj imovini s kojom je raspolagao "Brodosplit", ali se nekako izgubila u stečajnoj masi i postala "ničija zemlja".
Posljednje 24 godine bila je "njihova". Taj vlažni (ničiji) stan - smješten između dvije šupe u podrumu zgrade na Pujankama - trenutačno je jedino dom u kojem Boris Rakić može živjeti. Nemaju alternativu. Uostalom, veli kako su mu iz Banovine sami to priznali kada su mu poručili da iseli.
Rok od 90 dana
- Dali su nam rok od 90 dana da iselimo zato što je turistička sezona i svjesni su da ne možemo tako lako naći stan. Dakle, oni u svom dopisu priznaju da mi nemamo gdje! Zašto bi mi davali dodatno vrijeme da nađem stan, ako imamo te puste nekretnine koje spominju? - pita se Rakić.
Postoji lista čekanja brojnih koji žive u neadekvatnim uvjetima. Svjestan je toga jer su i sami bili dio sličnog popisa. Nakon nekoliko godina čekanja i mijenjanja redoslijednog broja na prioritetnoj listi, 1999. godine uselili su u 59 metara četvornih podrumskog stana. Dodijeljen im je odlukom Fonda za stambene poslove SDŽ i Komisije za stambene poslove tadašnjeg gradskog poglavarstva. Raširili su papire po stolu u blagovaoni i pokazuju dokumentaciju.
Prije ulaska u podrumski stan na Pujankama doživjeli su nekoliko neuspjelih pokušaja useljavanja gradskih stanova u kojem su bili ilegalni stanari, čak i kriminalce koji su ih otjerali prijetnjama smrću, letom s drugog kata u Tršćanskoj ulici. Takva su vremena bila, pričaju... A ni danas nisu puno bolja.
- Prije nego što nam je ovaj stan dodijeljen promijenili smo šest gazda i teško ih je bilo naći jer nitko nije htio primiti obitelj s invalidnim djetetom u stan. Tada, dok sam bio lagan kao perce, jedva smo mogli nalaziti te stanove. Danas je gotovo nemoguće – uspoređuje naš sugovornik te pojašnjava kako adekvatan stan za njega mora sadržavati dvije spavaće sobe, prostran wc i ulaz u zgradu mora biti ravan, kao i pristup liftu.
- Neka bilo tko od čitatelja ode na oglasnik i neka postavi filtre i pokuša naći takav stan. Sve i da su na nama te nekretnine - koje je Maja Đerek pobrojala -bile naše jedan kroz jedan i da ih sada sve prodamo, ne bismo si mogli priuštiti stan za osobu s invaliditetom – ističe Boris Rakić.
Sada dolazimo do izvora problema. Kao razlog zbog kojeg njegova obitelj mora napustiti stan iz Grada navode kršenje osnovnog uvjeta za dobivanje socijalnog gradskog stana, a to je da članovi domaćinstva nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu druge nekretnine veće vrijednosti.
- Spominje se stan u Getaldićevoj. Moj očuh je imao jednu osminu toga stana. Imamo kupoprodajni ugovor koji to dokazuje. Na prodaju tog stana nismo mogli utjecati jer je obitelj to prodala, ali se sjećam da smo od toga dobili novac od kojeg bi danas mogli kupiti tri kvadrata u Splitu, a prodali su to 2019. godine – objašnjava naš sugovornik. To nije jedini stan, spominje se i nekretnina u Kukuljevićevoj ulici.
- Riječ o stanu njegovih roditelja u kojem su oni živjeli, a moj očuh im je bio skrbnik. Mjesec dana nakon što je njegova majka razvila demenciju četvrtog stadija, otac mu je pao i slomio kuk te nikad više nije ustao pa su oboje morali u dom. Nije preostalo ništa drugo nego je nećakinji prodao polovicu stana koja mu je pripisana darovnicom i od tog novca se plaćao dom. Imamo sve račune.
Tri godine se njima plaćao dom, a da ih oboje nije ubio Covid, tko zna koliko bismo još to plaćali. Dakle, u ime svojih roditelja je prodao svoj udio u nekretnini da bi se mogao brinuti o njima. Na koncu, kazneno je djelo ako zanemariš svoje roditelje. Sada se to nama pripisuje kao okolnosti zbog koje gubimo stan – istaknuo je Boris Rakić.
Nasljedstva
A što je s majčinom nekretninom koja se također navodi kao jedan od razloga?
- Ona je naslijedila pola stana na Kijevskoj ulici na trećem katu bez lifta. U tome stanu živi njezina sestra s troje djece. Sve i da zgrada ima lift, u tome stanu živi četvero ljudi. Neprimjerena je osobi s invaliditetom, a Gradu sam dostavio izjavu predstavniku stanara te zgrade. Prema Pravilniku bi se to trebalo uvažavati. Uostalom, u protivnom bi moja majka trebala tužiti svoju sestru, potjerati je na ulicu, stan staviti na bubanj da se proda i od te polovice stana da mi kupimo... garažu? Što oni očekuju od nas? - pita se naš sugovornik.
- Neću niti spominjati čestice na Drveniku – nastavio je:
- Možda tamo postoje dvi masline, 350 metara zemlje, a on je dobio pola od toga. Nema ni dvi masline već jednu. To vam je doslovno izvanknjižna čestica. Evo, neka se sve što je navedeno stavi na okup i proba kupiti stan od toga, a kamo li stan prilagođen osobi s invaliditetom – poentirao je Rakić.
Prvo rješenje kojim trebaju napustiti stan zaprimili su 2022. godine. Prisjećaju se da su tada bili na sastanku s bivšom pročelnicom za gradsku imovinu.
-Rekla je da je pravilnik pun manjkavosti, da će se ispraviti i da zaboravimo da smo to ikada dobili.
Kada sam uspostavio kontakt s pročelnicom Đerek i poslao joj molbu, rekla je kako nema razloga za strah i da će se donijeti primjerena odluka. Njena definicija primjerenog i moja je poprilično različita – istaknuo je naš sugovornik kojem je sa 180 eura mjesečna najamnina podignuta na 600 eura.
- Sada me stavljaju u isti koš s nekima koji nisu plaćali desetljećima, ili s nekima koji imaju useljive nekretnine i zdrave ruke – ogorčen je naš sugovornik.
Ideja Banovine je da se nelegalnim korisnicima ili uzurpatorima gradskog stana naplati viša cijenu najma od 10 eura po kvadratu, dok se ne okonča pravni postupak i deložacija. No, takva se odluka prelomila na Borisu. Kako doznajemo, Banovina će riješiti barem taj dio problema. Svim takvim korisnicima gradskih stanova koji su pod Centrom za socijalnu skrb umanjit će se mjesečna najamnina. Privremeno je saniran barem dio problema.
Sad smanjuju štetu
- Oni imaju uvid da sam ja stopostotni invalid te sam u gradskom registru korisnika invalidnine, što ne bih ni mogao biti da nemam status pri Socijalnom. Što mi onda šalju te uplatnice na 600 eura? Sad u hodu umanjuju štetu, a svo vrijeme sve imaju – poručio je i teško se može skriti frustracija ovakvom odlukom, uz pojašnjenje jer ima još osoba s invaliditetom na popisu za gradske stanove.
- U kadrovskim stanovima postoje zdravi ljudi u boljem imovinskom stanju od mene – odgovorio je. Nije zanemariva činjenica da se za neke od njih mijenjao pravilnik, i to baš u mandatu ove gradske vlasti.
- Šta bi sve ovo trebalo značiti?! Hoćemo li napraviti ringišpil invalida? Izbace nas da bi uselili druge osobe s invaliditetom, a onda bhi ja trebao na prioritetnu listu i sigurno bih bio pri vrhu. Vjerojatno bi me uselili u stan di ja već živim. Pravilnik koji izbacuje na ulicu stopostotnog invalida je sramotan, a osobe koje se kriju iza takvog pravilnika nisu borci koji se brinu za nečija prava već kukavice. U njih su škare i sukno, i oni su već prekrajali taj pravilnik – direktan je naš sugovornik.
Ljuti ga i što Grad ponavlja kako oni neće deložirati njega i njegovu obitelj, već sud. Na to se Boris Rakić pita tko upućuje tužbu sudu i zašto uopće ponavljaju takve poluistine i poentira: "Je l‘ čovjeka pištoljem ubije čovjek ili pištolj?"
- Također, kad kažu da nema prodaje gradskih stanova, to nije istina. U jesen 2021. Grad je na preporuku Ministarstva hrvatskih branitelja prodao stan korisniku neposrednom pogodbom, što je vrlo lako za provjeriti u Službenom glasniku Grada Splita. "Nema prodaje osim na preporuku" nije baš dobra parola pa prešućuju taj drugi dio – rekao je.
Ne bi ni izlazio u medije da nije morao reagirati na informacije koje su plasirane od strane Grada, nakon što je njegov slučaj procurio u javnost.
Svi znaju mamu kao nasmijanu ženu...
- Radim ovo isključivo zato da čiste obraze svojih roditelja učinim opet čistima, nakon što su svakakvih komentatori pljuvali po njima. Blatili su moju majku, onu nasmijanu ženu na šalteru u bolnici, a evo ta žena jeca svaki dan. Tko je god ikada bio na dječjoj fizikalnoj zapamtio je moju mamu jer je svakome učinila koliko je mogla- rekao je.
Tražili su otkup stana putem javnog natječaja po tržišnoj cijeni, kažu, posudili bi novac, nekako bi se snašli. Sada, ne znaju što mogu napraviti, ako itko ima ideju ili prijedlog, dogovor oko otkupa u novogradnji koja će mu biti prilagođena, takve dobre ljude mole da im se jave. Nikada nisu mogli očekivati ovakav epilog, a da su znali na vrijeme, nešto bi poduzeli dok je i on još mogao raditi.
Jer, Borisu neće biti bolje u nastavku života. Bolest je progresivna. Sjećate li se slučaja curice Lave za koju je cijela Hrvatska prikupljala sredstva kako bi otišla na liječenje? I ona je oboljela od spinalne mišićne atrofije. Razlika je što za Borisa nema lijeka, barem ne onog koji sa sobom ne nosi brojne i iznimno teške nuspojave.
Boris je, kaže majka, medicinski fenomen. Predviđali su mu život do treće, pa do devete godine, a onda su prestali predviđati jer je nadmašio sva očekivanja. U međuvremenu, svaka gradska vlast ga je iznevjerila. Nije mogao upisati vrtić, ni srednju školu koju je htio pohađati, jer nije bilo dobre volje. Nedavno je trebao ići na proslavu 15 obljetnicu mature.
- Nisam htio ići. Zašto bi sa svojim tužnim pričama njima kvario veselje, ne mogu se napiti, ne mogu se nahraniti, zašto da oni to gledaju, neka se provesele – rekao je.
Boris, svejedno, stalno dokazuje da je još uvijek osoba s invaliditetom, odlazi na vještačenja kako bi provjerili da se nekim čudom nije ustao iz kolica. Da nije tragično, bilo bi smiješno.
U pozivu za mirnu predaju stana piše da ga trebaju vratiti stan onakvog kakvog su ga zatekli. Prema tome, do okončanja procesa trebali bi skidati utičnice, rolete, žarulje i pretvoriti ga u goli beton, kakvog su ga nekada dobili. Svoj jedini dom...
Da nije tragično, bilo bi smiješno, piše Gabrijela Radanović za Slobodnu Dalmaciju.
