U nastavku donosimo:
- osobnu priču dr. Mirele Bušić o godinama neprekidne pripravnosti, obitelji koja je sve trpjela i telefonu koji nikad nije šutio
- iz prve ruke kako se gradio hrvatski sustav darivanja i presađivanja: mreža koordinatora, edukacije i rad u intenzivnim jedinicama
- zahtjevnu logistiku hitnog prijevoza organa, s noćnim letovima i odlukama pod pritiskom koje ne trpe pogrešku
- iskustva i stavove liječnika, studenata i obitelji darivatelja, uz dirljiva pisma zahvalnosti primatelja
- pogled iz Strasbourga: uloga pri Vijeću Europe i jasna vizija što hrvatskoj transplantaciji danas nedostaje da bi ostvarila puni potencijal
Troje male djece, suprug na terenu i telefon od kojeg se nije odvajala. Tako je godinama izgledao život Mirele Bušić. Poziv iz bolnice s viješću o mogućem darivatelju organa značio je da sve drugo mora pričekati, bilo tijekom dana ili usred noći. Pacijenti su čekali na transplantaciju, a ona je trebala učiniti sve kako bi organi stigli do njih na vrijeme.
- Djeca su mi često intuitivno shvaćala da mama radi nešto jako važno i da možda moraju svoje potrebe staviti u drugi plan, da mama ne može uvijek biti prisutna kad im treba. To je velika privatna žrtva, ali moja su djeca danas ponosna na svoju majku - prisjeća se tog razdoblja.
Bilo je trenutaka kada je mislila da više ne može. Znala je biti toliko iscrpljena da je razmišljala o odustajanju, no onda bi ponovno zazvoni...
