HRVATICA ANGELI MERKEL GOVORILA O EMIGRACIJI Otkako su stigli Sirijci, Turci su Nijemcima postali 'dobri emigranti'

Rasla je u obitelji hrvatskih ekonomskih emigranata, u Njemačkoj 1970-ih i 1980-ih, Jagoda Marinić rođenjem je Njemica, porijeklom Hrvatica, osjećajem pripadanja vezana i uz Ameriku gdje se također formirala, studirala je politologiju, anglistiku i germanistiku. Emigraciju, etničke i kulturološke razlike, nacionalne identitete, tematizira u romanima i pričama, na te teme piše i eseje, radi s emigrantima i izbjeglicama u Njemačkoj na njihovoj integraciji u društvo.

Studentski grad

O emigraciji, staroj i novoj, prije dva je mjeseca govorila i pred njemačkom kancelarkom Merkel u Berlinu, u povodu obilježavanja 60. godišnjice prvih bilateralnih ugovora što ih je Njemačka potpisivala sa zemljama iz kojih su masovnije stizali radnici.

Marinić živi u Heidelbergu, studentskom gradu, ponešto nalik Cambridgeu ili Oxfordu. Od 150.000 stanovnika većina su visokoobrazovani, mnogi od njih zaposlenici tamošnjeg uglednog sveučilišta.

Pri gradskoj upravi vodi Centar za kulturu dobrodošlice i interkulturalnost, smišlja i koordinira projekte što pomažu približiti domaće i imigrante, senzibilizirati lokalno stanovništvo te lakše i brže integrirati strance. U lijevo orijentiranom Die Tageszeitungu piše kolumne u kojima također tematizira pitanja imigracije.

Ovih je dana Hena.com objavila “Restoran Dalmaciju”, Romana Perečinec na hrvatski je prevela izvorno na njemačkom napisan roman Jagode Marinić, priču o mladoj ženi koja nakon dužeg boravka u Americi dolazi u Njemačku, tragajući za opipljivim, ali i onim nevidljivim znakovima njezina djetinjstva u hrvatskoj obitelji u Zapadnom Berlinu 1980-ih.

Marinić piše o tek djelomičnu prepoznavanju sebe u oba svijeta, domovini roditelja i zemlji u kojoj je odrasla, ilustrira potragu za pripadanjem i srastanjem, zapravo rađanjem novog identiteta svojstvena novoj generaciji; pričajući o ženi koja se traži između odrastanja u Berlinu, dugih ljeta u selu pored Drniša i sadašnjosti u Kanadi, propitkuje što pripadanje jest i koliko je identitet posredovan rođenjem, a koliko formiran vlastitim životom. U “Restoranu Dalmacija” stoji i pogled na pad berlinskog zida iz perspektive hrvatskih radnika, gastarbajtera koji žive nedaleko tog zida, a kojima se nekoliko tisuća kilometara južnije počinje raspadati zemlja iz koje su i stigli do zida što je razdvajao Istok i Zapad. ”

To ‘gastarbajtersko’ podrijetlo stalno su mi navodili kao nekakav moj deficit, a da mi nitko nije rekao da imam dvostruko nasljeđe, dapače stalno su mi govorili da imam tek pola. Ja ne osjećam da imam pola, imam dvoje. Moj je identitet policentričan, suma je svih mjesta koja su me gradila, u kojima sam živjela, kraće ili duže”, kaže autorica. Iskustvom života u Americi dobila je, priča, sasvim drugačiji pogled na pitanje manjina i emigracije.

“Amerika vjeruje u princip različitosti, ne ide za tim da asimilira već tvori cjelinu od tih različitosti. Emigranti u Americi ohrabreni su mijenjati kulturu u kojoj žive, ne na način da čuvaju svoje korijene, već da stvaraju neku treću kulturu koja je amalgam onog što su donijeli i onoga što su zatekli tamo. To u Njemačkoj nije slučaj, njemačko razumijevanje integracije je samo - asimilacija.”

Pomogli su joj to spoznati i razgovori s Junotom Díazom, dobitnikom Pulitzera za roman “Kratki čudnovati život Oscara zvanog Wao”, s kojim je diskutirala teme identiteta i imigracije. Díaz je odrastao u New Yorku, kao šestogodišnjak doselio je sa svojima iz Dominikanske Republike.

Obogaćivanje kulture

“On je prototip imigranta koji obogaćuje i gradi kulturu u koju je stigao. Tu je knjigu napisao velikim dijelom i na španjolskom jeziku, ne hajući za to što očekuje kritika, u namjeri da autentično govori o životu koji opisuje.”

Nijemci se, priča dalje, “jako boje tih ‘paralelnih društava’ koje viđaju po Americi i Kanadi. Kao turisti vole promatrati China Town u New Yorku ili neku drugu emigrantsku zajednicu, no kad se vrate kući, u Njemačkoj bi radije da su ti Kinezi, Turci ili neki treći nevidljivi. Ako su povezani u etničke zajednice prilijepe im pečat ‘nostalgičari’, ljudi koji ne žive u sadašnjosti i u Njemačkoj, što je pogrdno, a i netočno.”

Nostalgija tako postane znak manjkavosti, nedorečenosti.

“Sjećanje je bitan dio života, svi tragamo za sjećanjima iz djetinjstva. Ali, jedino se u emigranata to označava negativnom nostalgijom, samo stoga što su njihova sjećanja geografski izmještena, vezana uz zemlju koja nije Njemačka.”

U Frankfurter Allgemeine Zeitungu su komentirali da je “Restoranom Dalmacija” stvorila spomenik gastarbajterskoj generaciji.

“Ne želim izbrisati riječ ‘gastarbajter’, jer ona je dio povijesti, makar je osjećam pogrdnom i mislim da bi mojim roditeljima, kao i svim radnicima koji su 1960-ih i 1970-ih stizali u Njemačku bolje pristajala riječ ‘pioniri’. Stvarali su si život u sredini koja ih je trebala, ali koja ih nije dočekala dobrodošlicom. U to doba nije bilo ni politike integracije, država se tim ljudima nije bavila. Nitko nije ni računao da će velik broj njih zauvijek ostati, roditi potomke koji će biti Nijemci. U ta vremena nije bilo imigrantske politike, čak ni legislative. Zakoni koji su na tu temu doneseni rađeni su zadnjih desetljeća, prije su postojali jedino bilateralni ugovori koje je Njemačka potpisivala sa zemljama iz kojih su dolazili brojni imigranti, poput bivše Jugoslavije, potom Grčke, Turske, Italije... Konačno, Helmut Kohl je godinama govorio kako Njemačka nije imigrantska zemlja, umirivao je Nijemce retorikom da, koliko god da stranih radnika stiglo, oni nisu njemački građani i Njemačka ostaje Njemačka”, kaže Marinić.

Samo krv i geni

“Sad nakon osam godina rada u Njemačkoj možete relativno lako dobiti njemačku putovnicu, prije je to bilo nezamislivo, samo si po krvi i genima mogao biti Nijemac i jedino takvome pripadalo je njemačko državljanstvo. Status državljana ljudima poput mojih roditelja, koji su u Njemačku stigli 1970-ih i ovdje radili desetljećima, bilo je potpuno neosvojiv. Oni su imali tek tzv. ‘Duldung’, radnu dozvolu. I sama riječ ‘Duldung’ (tolerirati) poručuje ‘mi vas trpimo’. ‘Duldung’ je svake dvije godine trebalo produžiti, pa su ti ljudi živjeli donekle kao današnje izbjeglice, s vječitom nesigurnošću u svoj status i prava. Njemačka je konačno shvatila da se njemački identitet ne stječe samo genima, već da se Nijemcem postaje pridonoseći ovoj zemlji. Jer, moji su roditelji, ti prezreni gastarbajteri, uredno plaćali poreze, ali Nijemcima pravo nisu imali biti.

Djeca stranaca, rođena u Njemačkoj, do prije nekoliko godina morala su s punoljetnošću odlučiti hoće li, ako su imali, zadržati pasoš zemlje svojih roditelja ili pak uzeti njemački. Nisu mogli imati dvojno državljanstvo. Danas to više nije slučaj.”

No, ostaci stare politike prema imigrantima vide se u čitavom njemačkom društvu, čita se to u sastavu lokalne uprave, političkim i drugim strukturama. “

Recimo, 25 posto građana Stuttgarta je stranog podrijetla, ali tih ljudi nema ni u gradskom vijeću niti u institucijama grada, ne vidi ih se i ne čuje.”

I, kako kaže, “taman kad se narativ o strancima promijenio, kad su Nijemci shvatili da možeš biti rođen i izgledati kao Talijan, a biti Nijemac”, stigla je 2015., milijun ljudi u Njemačkoj je potražilo utočište pred ratom i stradanjima.

Problemi svijeta u idili

“S ovim izbjegličkim valom retorika se vraća na onu iz 1980-ih, gubi se pozitivan diskurs koji se upravo počeo nametati.

Pegida dobiva krila, Nijemcima sad ‘prijete’ da će jednog dana postati razni došljaci, a Nijemce se plaši da se ti ljudi neće uklopiti u društvo.”

Njezin je posao pri gradskim vlastima Heidelberga umanjiti strah i Nijemaca i izbjeglica, “stvarati projekte i događaje u gradu kojima se ljudi sreću kao ljudi, a ne kao Nijemci i izbjeglice, azilanti”.

Prve izbjeglice u Heidelberg su stigle jesenas, smjestili su ih u prostore nekadašnje američke vojne baze. Danas ih je 6000, kaže, njihovim dolaskom “problemi svijeta opipljivo su stigli u ovu idilu”.

Tamošnje, do tad uglavnom akademske rasprave o imigrantskoj politici i integraciji dobile su lakmus papir u susjedstvu sveučilišta. Upravo je u Heidelbergu osnovan centar za registraciju čija bi dobra praksa trebala postati nacionalni model, utrti put efikasnije registracije izbjeglica i bržeg odlučivanja o njihovu statusu i smještanja u nove sredine.

Dio stare, uglavnom ekonomske emigracije pribojava se da Nijemci postaju sve ksenofobniji, nije im drago ni da ih se stavlja u isti skup s današnjim izbjeglicama.

“S jedne strane ta stara emigracija pomaže, suosjećajni su, dijele dio iskustva tih ljudi, s druge strane ih je strah da Njemačka opet postaje zemlja većine i manjine, da će izgubiti status koji su stekli promjenama njemačke politike u zadnjih dvadesetak godina.

Idealizacija pozicije

Jedna je Turkinja neki dan komentirala: ‘Mi Turci smo sad novi Talijani’, jer su u zemlju došli ljudi koji su Nijemcima više strani negoli su im bili turski radnici, pa su, najednom, Turci postali ‘dobri emigranti’, govore njemački, znaju njemačke norme ponašanja. No, ta rečenica je”, objašnjava Marinić, “zapravo idealizacija pozicije talijanskih emigranata.

Nudi intelektualnu, romantičnu sliku još iz doba Goethea i njegovih putovanja Italijom. Kad su 1980-ih ili 1990-ih u Frankfurtu otvorili prvu njemačko-talijansku školu, njemački su roditelji izbjegavali tamo slati djecu. Za njih su to bili ‘priprosti Talijani’, ‘pizza majstori’ s kojim se nisu htjeli miješati.

Danas ćemo pak za šaku tjestenine u talijanskom restoranu pristati platiti 20 eura, a Turčin u susjedstvu služi velike mesne obroke i dobije tek 5 eura.

Sad je maslinovo ulje znak gastronomske profinjenosti, a do jučer su Nijemci posprdno govorili da 'talijanski emigranti kuhaju na smrdljivom ulju, maslinovu'.”

Ipak, stvari nisu jednoznačne, najbolje organizirana manjina u Njemačkoj su Turci.

“Vrlo su vidljivi, imaju svoje aktere u javnosti, najveći broj škola... Integracija imigranata u ovoj zemlji do sad je shvaćana kao njemačko-turska priča, nije se puno pažnje pridavalo golemoj zajednici Poljaka, Grcima, Talijanima, Hrvatima... a i te zajednice imaju svoje potrebe i probleme koji su zanemareni.”