Za točno dva tjedna mediji će objavljivati analize rezultata prvog kruga predsjedničkih izbora. Izbori su, dakle, doslovno tu, sutra, eminentni i, zapravo, jako važni.
A predizborne atmosfere nema baš nigdje.
Punih sedamnaest godina, od kolovoških predsjedničkih i parlamentarnih izbora 1992. godine, pa do danas, redovito i pozorno pratio sam sve izborne cikluse u Hrvatskoj.
Nikada niti jedni izbori nisu bili dosadniji, neenergičniji, i manje politički od predsjedničkih izbora 2009./2010.
U nekim očekivanim političkim okolnostima mediji bi prštali političkim i osobnim razračunavanjima predsjedničkih kandidata.
S kandidatskih mitinga i iz predsjedničkih autobusa pisale bi se uzbudljive reportaže, a privatni i poslovni život kandidata nalazio bi se pod svakodnevnom i oštrom javnom provjerom.
Ovih dana, pak, umjesto velikih i bučnih mitinga na gradskim trgovima, kandidati obilaze mala mjesta, gdje živi manje glasača nego u omanjem zagrebačkom kvartu; kandidati se ne konfrontiraju oko bitnih političkih pitanja, a osobna vrijeđanja na desnici, između Hebranga, Primorca i Vidoševića, ne samo da su posve irelevantna, nego zapravo nisu ni osobito strastvena.
Ako su kandidati desnice uistinu željeli voditi negativnu kampanju protiv svojih suparnika, njihovi su se stožeri morali naoružati jačim argumentima od već davno provaljenih afera poput Dalmacijacementa i Hajduka, (u Vidoševićevu slučaju), Shimadzua (u Hebrangovu slučaju), ili navoda kako Primorac tuče ženu.
Sve su te priče hrvatski mediji već davno objavili, a lijeni i neinventivni izborni stožeri očito se nisu sjetili ničeg talentiranijeg i ubojitijeg, osim da recikliraju stare novinske tekstove. U predsjedničkoj kampanji bez ikakva sadržaja zasad se ističe jedino Vesna Pusić, koja dominira nad svim drugim kandidatima.
Ivo Josipović ponaša se kao da ga se kampanja uopće ne tiče, što je donekle logično. Josipović ima toliko golemu prednost da bi njegov eventualni neulazak u drugi krug izazvao trenutačni stečaj svih agencija koje se bave istraživanjem javnog mišljenja.
Milan Bandić, pak, izbjegava kampanju kao takvu. Bandićevi stratezi misle da se predsjednik može postati golemim brojem televizijskih spotova i jumbo plakata.
Međutim, kandidat kojeg nema u predsjedničkim debatama i koji izbjegava informativne medije, zapravo prestaje postojati kao kandidat. Usprkos velikom novcu utrošenom na kampanju, Bandićev je rejting zasad u padu. U krajnjoj liniji, čak je i Sarah Palin, bez obzira na impresivnu količinu neznanja o svjetskoj politici, morala sudjelovati u američkim predsjedničkim debatama.
Ne želimo reći da je Milan Bandić hrvatska Sarah Palin, ali zasad se ponaša još neefikasnije od nje, o čemu, ponovimo, svjedoče rezultati svih dosad provedenih istraživanja.
Predsjednička kampanja, dakle, kao da ne postoji, niti na osobnoj, niti na političkoj razini.
Takvo je stanje donekle normalno. Odnosi stvarne političke moći u Hrvatskoj rješavat će se na razini Zorana Milanovića i Jadranke Kosor, a ne u uredu budućeg predsjednika Republike.
Međutim, za Hrvatsku je iznimno važno da novi predsjednik podržava minimalnu zajedničku agendu šefova država svih demokratskih zapadnih zemalja: radi se o potpunom poštovanju formalne demokracije i vladavine prava, o podršci stvarnoj borbi protiv korupcije, o podršci euroatlantskim integracijama, i o ispunjavanju dosadašnjih hrvatskih međunarodnih obveza, uključujući i one vojno-sigurnosne.
Neki od kandidata, koji prelaze deset posto glasova, sigurno se ne uklapaju u takav fotorobot budućeg predsjednika Republike Hrvatske.