Čovjek koji želi razumjeti što se stvarno u ovih trideset godina dogodilo s jugoistočnom Europom, može to učiniti putujući. Može lutati tjednima i mjesecima od Skoplja do Dalmatinske zagore i od Bosne do crnogorske rivijere, skupljajući dojmove i poopćujući zaključke. A može - opet - sve te dojmove i sve te zaključke steći na samo jednom, jedinom mjestu. Na lokaciji koja je široka i duga stotinjak metara.
Ta lokacija je u Beogradu, na jednom malom komadu savske obale oko bivše beogradske željezničke stanice.
Na toj lokaciji jednom je, još donedavno, bio kvart Savamala. Bio je to labirint prizemnica, gostionica i zanatlijskih radnji, četvrt čija me oronula ljupkost podsjećala na Staru Tkalču ili splitski Veli Varoš prije njihovih drastičnih gentrifikacija. A točno do tog savamalskog labirinta dizala se još od 19. stoljeća velebna beogradska željeznička stanica. Sagrađena je u vrijeme kad je željeznica (još) bila utjelovljenje progresa, ta je stanica bila simbol modernizacije, ali i sama bila modernizacija. Služila je tome da Srbiju poveže sa Zapadom, ali i bila metafora vezivanja za Zapad. Kad je sagrađena, ta je stanica bila poruka da jedna mlada zemlja napušta zaostalost. Da zaozbiljno, planski, orno kreće u 20. stoljeću.
To 20. stoljeće u međuvremenu je prošlo. Danas - debelo u 21. - čitav taj prostor šalje poruku koja je potpuno oprečna. Taj nam prostor pokazuje kako je jedno društvo odlučilo 20. stoljeće pospremiti u povijest. Da bi rekreiralo ono drugo, bliže, milije: devetnaesto.
Beogradska željeznička stanica - za početak - više nije stanica. U nju više ne dolaze vlakovi, iz nje se više nikamo ne može. Željezničarska je oprema s nje odnesena, a jedan je moj beogradski drug svojim rukama pokupio i spasio peronsku signalizaciju, da ne bi bila bačena nepovratno na otpad. Beogradska je željeznička stanica preseljena iz centra, istjerana u nekakvu improviziranu zabit na rubu. Historicistička palača napretka pretvara se - ideološki sasvim primjereno - u srednjovjekovni muzej.
Savamalske se prizemnice ruše, a njihove stanovnike deložiraju razbijači s fantomkama. A na mjestu nekadašnje gradnje uz rijeku niče zloglasni, metaforički Beograd na vodi. Niče najveća kriminalno-nekretninska operacija europskog 20. stoljeća, jedini meni poznati primjer gdje je jedan grad neznanom špekulantu autsorsao vlastiti centar. Niče projekt koji je do te mjere bio politički i urbanistički toksičan, da čak ni u Bandićevu Zagrebu njegov razvodnjeni blizanac nije prošao. A ako nešto nije prošlo čak ni u Bandićevu Zagrebu, onda znate gdje ste.
Tako danas izgleda taj dio Beograda. Izgleda - ukratko - točno kao južnoeuropska tranzicija. S jedne strane, negentrificirani, bivši život sravnjen bagerima. Na drugoj, staklene palače paradržavnog nekretninskog špekulantstva. S treće, ražalovana javna infrastruktura, ukinuto javno dobro, dokinuto čedo moderne. A onda - kao perfektna točka na i - usred toga stiže… pa, znate već. Stiže - naravno - spomenik.
Stiže 30-metarski kip Stefana Nemanje. Taj "skopski", figurativni kip srednjovjekovnog velmože niče nasred srbijanskoga glavnoga grada kao zaokružena poruka u što se pretvorila (ne samo) Srbija. Dakle, u zemlju koja ukida željeznicu. Autsorsa centar grada. Koja zatire urbani identitet. A to zatiranje identiteta pokriva, naravno, identitetskom ideologijom. Kneževima, kraljevima, patriotskim muzejima i lažnim devetnaestostoljetnim kipovima.
Sve elemente koje u toj priči imamo na jednom mjestu dosad smo imali razbacane odvojeno. Nalazili smo ih posvuda po ex Yu: u Skoplju i Zagrebu, u Splitu i na Srđu, na pulskom Muzilu i uzduž Unske pruge. Zasebice, svi već postoje: i ugašene željezničke postaje, i šine izjedene šikarom, i fontane, i špekulantska monstr-naselja, i arapski (turske, ruske, američke…) investitori, i fontane, i spomenici. Ništa u toj beogradskoj priči nije jako novo. U njoj nije fascinantno samo to da baš sve - ali dovedeno do ekstrema - imate u četverokutu tristo na tristo metara.
Oni koji poznaju Beograd, koji ga pamte, a pogotovo oni koji u njema žive, prestravljeni su onim što je Vučićev režim napravio nekadašnjem jugoslavenskom glavnom gradu. Pisac Dragan Velikić cijeli je svoj posljednji roman - "Adresa" - posvetio toj demontaži Beograda. Na desecima stranica Velikić opisuje kako to izgleda danas putovati reliktima popucale srbijanske željezničke mreže kojoj je iščupano srce. Beogradski su intelektualci stotine kartica ispisali o toj transformaciji iz noćne more. Ali, jedno je kad to rade beogradski intelektualci, a drugo kad to radi jedan novinar S Ove Strane. Jedan novinar koji živi u selu Pisak kraj Omiša. Drugo je kad to radi, recimo, Boris Dežulović.
U povodu beogradskog izdanja svog romana, Boris Dežulović ovih je dana dao intervju beogradskom Nedeljniku u kojem je, kao bivši stanovnik Beograda, izružio ono u što se Beograd pretvorio u Vučićevoj eri. U intervjuu za beogradski list rekao je kako se Beograd pretvorio u "kasabu", u "Dubai za siromašne i Jagodinu za bogate", grad "lažnih brončanih barona Minhauzena", "pseudourbanističke plastične bižuterije" i "buđavog i ofrlje provincijskog Waterfronta". A onog časa kad je intervju u Nedeljniku izišao, dogodio se krš i lom.
Stoput su mogli Velikić ili Teofil Pančić ružiti po novovučićevskom Beogradu, ko ih šiša. No, kad to napravi netko S Ove Strane, to je off limits. Pa je tako službeni i najslužbeniji Beograd prema Zapadu uperio svu raspoloživu verbalnu artiljeriju. Javio se nitko drugi do zamjenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić koji je popljuvao hrvatskog novinara u polemici koja je bila prosta točno onoliko koliko i Vesićev "brončani Minhauzen". Vadili su se zahodi i honorari, Stefan Nemanja i Eugene de Rastignac, Miljenko Smoje i Baka Prase. Suvišno je i spominjati - bar kad je Vučić posrijedi - koje je oružje srbijanska vlast izvukla iz korica. Bili su to tabloidi, toksični paranovinski ekosistem koji uvijek pohita skokom tamo gdje Vučić (ili Vesić) okom. Dežulović se tako našao u novoj, u zadnje vrijeme sve učestalijoj ulozi. Nakon što je dugo za Hrvate bio "četnik", postao je, ispada, "ustaša".
Zanimljiva je, naravno, ta konverzija uloga. Zanimljivo je da novinari koji su do jučer imali status hrvatoždera, četnika, bezdomnika i jugoslavenčina naglo prestanu biti mili i dragi onda kad istu analitičku aparaturu - umjesto u "njih" - upere u "nas". I o tome bi vrijedilo pisati tekst. Ali, nije to tekst koji me u ovom času zanima. Jer, u priči o Dežuloviću i Vesiću zanimljivije je nešto drugo. Naime, Dežulovićeva analiza vesićevskog Beograda zapravo i jest podjednako o "nama", kao što je i o "njima".
Jer, nije Beograd jedini koji je centar napučio "brončanim Minhauzenima". Radi to godinama orno i Bandić, a u Splitu se - eto, čitamo - sprema još jedan takav "minhauzen": spomenik papi Wojtyli. Nije - hvala na pitanju - "pseudourbanistička bižuterija" beogradski specifikum - naći ćete je diljem Jadrana uz magistralnu cestu. Nije Beograd jedini grad kojem se spremao ili sprema "buđavi Waterfront": Dubrovniku se dugo sprema Srđ, oko Pule se obavio Končar. Bandić je svojim "Arapima" umalo prodao Manhattan, a bez umalo prodao Blok Badel.
U Splitu se kroz projekt Split United sprema nešto što nije daleko od "Savamale na moru" (ili: ako vam je zgodnije, Moremale). Moj Split je već dulje i sam "Ibiza za siromašne i Dugopolje za bogate". Smjesa partijanerske destinacije za buržujske studente i cementne favele za one koji ih poslužuju, koji im konobare i mijenjaju lancune. Sve to - ukratko - postoji i ovdje. O svemu tome smo mi isti ispisali stotine kartica.
Ono što Beograd Hrvatima činiti zanimljivim je činjenica da sve ono što diljem Hrvatske, BiH i Crne Gore postoji raspršeno, razvodnjeno i polovično, u Beogradu postoji u kristalnom, nerazrijeđenom stanju, u stadiju zloslutne dovršenosti. Za nas, pa i za Dežulovića, Beograd je ogledalo iz horora, naša vlastita slika iz noćne more - slika koja je možda projekcija naše budućnosti, a možda opominjuća distopija, urbanistički Gilead. Beograd je grad kojim vladaju u jednoj osobi Karamarko, Kerum i Bandić.
U kojem se savski Manhattan dogodio trostruko, u kojem Kerum podiže još trostruke kipove, u kojem hasanbegovićevski nacional-režiseri snimaju povijesne martirije i zanuđaju iz američkoj akademiji. To je grad u kojem Blok Badel nije samo jedan blok nego cijela gradska obala, a željeznica nije samo potiho zgasnula i tavoreći tinja, nego su je - eto, zbilja i do kraja likvidirali. Sve naše jeze i strahovi u Beogradu su se već ostvarili. Sve ono što je kod nas puzeće i napola, domobranski oprezno, izokola i donekle, u Beogradu je potpuno, do kraja i bezuvjetno.
I zato Beograd Hrvate mora zanimati. Mora ih zanimati kao veliki, šljašteći, opominjući svjetionik. Svjetionik koji upozorava kamo se ne smije ići, gdje prijeti nimalo nevidljivi greben. Beograd je najbolji "case study" koji nam se nudi: točan ogledni primjer što nam se napola događa, i što će se dogoditi ako bar načas popuste vrata.