Paško kao fotorobot iz smjese balkanskih sportskih potepuha - malo Zlatan, malo Hristo, malo Baka

Osamdesetih godina, tadašnja je Jugoslavija bila već u debeloj i - pokazat će se- terminalnoj krizi. Ekonomija se gušila u dugovima. Stabilizacijski je program tisuće radnika bacio na ulicu, a te tisuće vukle su se ulicama u štrajkovima i prosvjedima. Vojska je jednim okom gledala na Moskvu i čekala priliku da organizira puč, a Miloševićevi mitinzi srpskog nacionalizma već su se valjali od Novog Sada preko Beograda do Kosova.

U toj poprilično neuspješnoj zemlji samo je jedna stvar bliještala nepatvorenim sjajem uspjeha: košarka. I još preciznije: Jugoplastika.

Upravo su te tmurne, predratne godine bile godine kad je splitski košarkaški klub nizao neponovljive uspjehe koji danas izgledaju mitološki nestvarno. Tri titule prvaka Jugoslavije praktički bez poraza, tri naslova prvaka Europe u finalima protiv Maccabija i Barcelone. Tada anonimni mladci koji su se zvali Rađa i Kukoč dominirali su europskom košarkom, a leđa im je držao vremešni crnogorski šuter s licem i izrazom umornog bauštelca: Duško Ivanović. Splitski je klub igrao tada košarku koja će ući u povijest, a pritom je na dresu nosio ime jednog plastičarskog koncerna koji im je bio sponzor: koncerna koji je, uzgred, zapošljavao uglavnom žene. A ime te firme zvučalo je tako tvrdo, socrealistički, baš kao ime pravog socijalističkog kombinata. Jugoplastika.

Tako je to izgleda tih godina: jedan uspješni sport i jedan uspješni klub u jednoj zemlji koja postupno shvaća da nije, i vjerojatno neće nikad više ni biti uspješna.

A kako je taj kontrast izgledao, najbolje ilustrira jedna anegdota koju mi je pred koju godinu ispričao naš kolega novinar, strip publicist i kritičar Vladimir Šagadin. Tih godina, Šagadin je živio i odrastao u Banja Luci, u Bosni i Hercegovini. Kao i svi tadašnji učenici, u školi je kao predmet imao marksizam. Tadašnjim učenicima, marksizam je bio kul i šik otprilike kao današnjim učenicima vjeronauk. Učenici su ga doživljavali kao dosadni idejni dril, zamornu režimsku gnjavažu. Siroti nastavnik marksizma pokušao je stoga nezainteresirane učenike makar kako zainteresirati za teoriju i praksu samoupravnog socijalizma. Pa se - sasvim podesno- dosjetio jedinog u čemu su samoupravljači bili uspješni. Dosjetio se košarke. Jednog je jutra nakon jedne od uvjerljivih Jugoplastikinih pobjeda ušao u razred i slavodobitno rekao: "Jugoplastika je primjer pravog samoupravnog kolektiva".

Na neki način, banjalučki profesor i nije bio baš tako u krivu. Doista: Jugoplastika 80-ih bila je opredmećenje vrijednosti koje je tadašnji sistem glasno proklamirao, no koje uokolo baš i nisu bile tako sveprisutno zastupljene. U Jugoplastici nije komitet birao trenera. U košarci je vladala meritokracija. U timu Jugoplastike svi su bili zvijezde, ali nitko nije bio zvijezda. Taj je tim vodio jedan nenametljivi, ni po čemu upadljivi tehnokrat, naizgled bezlični čovjek kojem je jedini atribut bio onaj najbitniji: znanje. Taj čovjek se zvao Božo Maljković, njegov je autoritet bio jasan i očit, ali nije bio despotski. U ekipi Jugoplastike, igrači su se podvrgavali kolektivu.

Svatko je igrao za drugog, stari su mentorirali mlade, a mladi dobivali zasluženu priliku. Igra koju su igrali bila je lijepa, ali racionalna. Jer, košarka je racionalan sport, sport koji se igra mozgom, a sve je mjerljivo. Košarka je utoliko sport racionalnog moderniteta. Kad se tomu doda da je taj košarkaški klub nosio industrijsko, tvorničko i socijalističko ime, nije čudo da se bosanski profesor marksizma tako opčinio Jugoplastikom. Hvatao se za nju kao za posljednju slamku, primjer da ono što propovijeda možda u teoriji i praksi ima smisla.

Od tih kasnih osamdesetih prošlo je trideset godina. Hrvatska je košarka danas nažalost mala i nevažna. Nevažan je i osrednji i splitski košarkaški klub. Banja Luka više nije onaj grad koji je bio 80-ih. O Šagadinovom profesoru marksizma ne znam ništa, ali sam prilično uvjeren da više ne propovijeda socijalističko samoupravljanje. Jugoplastike više nema: nestao je prvo naziv kluba, potom je nestala tvornica. Globalizacija i kineski kontejneri pojeli su je, kao i cijelu europsku galanterijsku industriju. "Jugoplastika" je živa samo kao memorija, kao retro-brend koji nitko nije zaštitio.

A taj je brend ovih dana oživio, i to zahvaljujući nikom drugom doli - Adidasu. Velika njemačka tvrtka sportske odjeće izbacila je nedavno novu liniju ekskluzivnih košarkaških patika. Da bi novom proizvodu dali dašak klase, odlučili su ga krstiti imenom koje u košarkaškoj mitologiji ima "vintage" prizvuk: Jugoplastika. Adidas je tako u svijet pustio visoke tenisice s imenom tvornice koja je - eto ironijskog obrata - u Splitu štancala upravo adidaske.

Novi Adidasov proizvod pobudio je, naravno, u Hrvatskoj majušni val nostalgičarskog ponosa. Ali - taj se ponos ubrzo pretvorio u iritaciju i revolt kad se na webu pojavio promotivni spot za tenisice "Jugoplastika". Spot koji točno pokazuje mjesto koje imamo u kolonijalnom lancu simboličke proizvodnje.

Junak tog spota je neobrijani dugajlija koji se zove -Paško. Paško je, koliko se da shvatiti, košarkaški veteran, klasa. Fikcionalni Paško mora da je igrao za Jugoplastiku, jer ga vidimo na fotografiji s Kukočem i Maljkovićem. Paško - naravno, jer to je reklama - nosi patike "Jugoplastika". Ali, zaboravite industrijsko ime, zaboravite samoupravni kolektiv i racionalnu igru za momčad.

U spotu, Paško je klišej - izrijekom se veli - "Balkanca". Prije treninga jede ćevape s pomfritom i planinom ajvara. Dok jede, sjedi u nepojmljivo ružnoj kuhinji sa zidnim tapetima iz retro-70-ih. Što god mu kažete, Paško veli (na srpskohrvatskom) "nema problema". Paško je - poput pravog Dinarca - orijaški visok. Britva i brijač mu nisu najmiliji, a dojam je - možda ni sapun. Na treningu, Paško je sam. Puca sam, pogađa iz svih pozicija, a kad jednom promaši, sočno opsuje (opet na BHS-jeziku) "ajde u pičku materinu". Paško je - veli reklama - "classic", ali ne "old school".

Tako je Paško postao personifikacija naše košarke za potrebe industrije sportske obuće. A ta personifikacija nema ništa od vrednota kojima se toliko dičio siroti Šagadinov profesor. Nema kod Paške ni nutricionizma, ni klupskog liječnika, ni igre za druge, ni samozatajnosti, ni mudre tehnokracije, ni samoupravnog kolektiva. Paško kao da je fotorobot nastao iz smjese balkanskih sportskih potepuha: malo Zlatan Ibrahimović, malo Hristo Stoičkov, malo Baka Slišković.

Padaju vam na um sve one urbane legende o driblerima s fudbalerkom koji na radiokasetofonu u autu slušaju Brenu, na treninge dolaze ravno iz kockarnice, te polumamurni pogađaju trice, ili golove iz kornera. Jednom davno "Jugoplastika" je, ne samo za nas, bio primjer racionalnosti, primjer dobre organizacije, valjano usmjerenog znanja i tehnokratskih kompetencije. Adidasova reklama izvrgnula je taj mit u mit o balkanskom nestašluku, sirovom talentu, iracionalnom instinktu i samodestruktivnosti. Brend "Jugoplastika" prilagođen je orijentalističkom konstruktu Balkana koji je već poodavno ocrtan, a koji su završno cementirali balkanski veletrgovci egzotikom: Bregović, Kusturica, Marina Abramović.

Čovjek se, dakako, može zapitati: zašto bi nas uopće bilo briga za jednu reklamu? Reklama je, na koncu, naprosto reklama. Nju se ne vrednuje po umjetničkim ili etičkim vrijednostima, po time je li točna slika svijeta ili ideološki košer. Reklamu se ocjenjuje po tome kako i koliko prodaje ono što reklamira. Ali - upravo su zato reklame perfektan simptom. One štošta odaju, pa tako odaju i mjesto koje danas naša/naše kultura/e imaju u globalnom raspodjeli posla.

A u toj podjeli posla nema više ni Jugoplastike ni "Jugoplastike". Plastičnu galanteriju ne proizvodimo, jer ona dolazi kontejnerima iz Kine. Nije više na nama ni da proizvodimo tehnokratske proizvode, produkte racionalne modernosti. Nije na nama da proizvodimo automobile, televizore, turbine, amorelle i berge istre. Zaboravite Rimca i solinske električne jedrilice. Na nama je da igramo svoju ulogu: a ta je uloga da "budemo Paško".

Da sudjelujemo u cirkusu samoegzotiziranja za oči kolonijalnog promatrača. U reklami Adidasa, to se samoegzotiziranje sastoji u tome da neobrijani orijaš trpa u usta ajvar i šutira trice. U hrvatskoj stvarnosti, ta se industrija samoegzotiziranja svodi na turistički event-business: dvoboje lažnih gladijatora, fejk gusarske bitke, klape pod voltom, smjene Dioklecijanovih straža, na advente i ljetne karnevale. U novoj podjeli rada na nama je da budemo - kako je to sročio Vučurević - "ljepši i stariji". Da budemo - još je točnije sročila Turistička zajednica - "kakvi smo nekad bili". Da budemo - sročili su to najtočnije Adidasovi copywriteri - "classic", ali ne "old school".

Tako je puni krug zaokružila i završila legenda o Jugoplastici. Jednom davno, nikla je kao mit o najboljem samoupravnom kolektivu. Trideset godina kasnije, taj je mit mutirao u mit o neobrijanom klipanu koji psuje dok šutira trice, koji guta žlicom ajvar, te samo i jedino ponavlja: "nema problema".

Tako smo postali "classic". I, da - "old school". I naravno: nema problema.