Ante Tomić: Oink, oink, naš je pršut sve do Šangaja

Do zabrinjavajućeg otkrića došli su u udruzi Dalmatinski pršut. Naša tradicionalna delicija posljednjih se godina čini od uvozne svinjetine, ako je to uopće svinjetina, kojoj često ne znamo podrijetlo. Na buri i hladnom dimu od grabovih panjeva suše se nekakve bogtepitaj šunke uzgojene gdjekad u Austriji, gdjekad u Mađarskoj, tu i tamo u Danskoj ili Nizozemskoj, a ima je i iz Njemačke, Španjolske ili čak Kine.

Užasan je nered na tržištu, da je uzeti hrpu suhomesnatih proizvoda iz naših samoposluživanja i od njih pokušati ponovno sastaviti beštiju, ispao bi takav međunarodni svinjski frankenštajn da bi to bilo užasno i pogledati.

Nogice bi predstavljale Belgiju, uši Južnoafričku Republiku, rebra Kanadu, a u švargli bi se zatekao čitav južnoamerički kontinent. Kod pancete i kobasica ta se stvar još nekako i dade podnijeti, ali pršut, naš ponos, nipošto ne bi smio podleći globalističkim trendovima. Barem zbog vjekovnog nadmetanja među selima tko je najbolji u ovome poslu.

Za krivi odgovor gdje se pravi najbolji pršut, stariji će se toga sjetiti, u Zagori se nekada moglo dobiti nožem u jaketu. Koliki su nas samo prerano, u cvijetu mladosti napustili jer su negdje u gostima lakoumno lanuli da nema do onoga u njegovog dida.

Domaćinu bi od te rečenice momentalno padale rolete, krenule bi prvo beštimje, od Boga ćaćina i krvi Spasiteljeve i dalje sve po katekizmu, zatim bi se uhvatili naguravati, sijevnula bi šaka, briznula krv, neka žena vrisnula, a netko otišao u konobu po lovačku bokericu s krupnijom sačmom. Nepomirljiva su se neprijateljstva rađala iz ovog vječnog pitanja.

Partizani i ustaše nisu zavadili tako mnogo Hrvata kao sukobi učenja o idealnim uvjetima sušenja svinjskih butova. Bleiburg, pazite što vam govorim, Bleiburg je koji put ostao oko porculanske plitice s tanko narezanom dimljenom šunkom, paškim sirom i kiselim krastavcima. Mladenci ne bi ni stigli dalje od hladnog predjela, prije nego bi pala krv. A što nam danas ostaje, s ovom internacionalnom prasetinom? Čovjek iznese pršut i sjedne preko puta nestrpljivo čekajući vaš sud.

“Mmmm! Drniški!” zaključite vi zadovoljno mumajući. “Bome, nije!” odmahne on. “Vrgorac?” “Jok!” “Cista Provo?” “Nula bodova.” “Neorić?” “Ni blizu.” “Glavice?” “Ajde, moj momak...” “Dobro, pridajen se, čiji je?” “Moj, domaći. Šangajski”, reče seljak ozareno. Da bi izbjegli ovakve nemile scene, proizvođači su se okupili u udruzi Dalmatinski pršut, eda bi točno propisali što se smije zvati časnim imenom, a što je krivotvorina koja nit je pršut nit je pršuta vidjelo.

(...)

TEKST U CIJELOSTI PROČITAJTE NA STRANICAMA SLOBODNE DALMACIJE