Ante Tomić: Ivan Pernar je vođa sumnjive kvalitete

U petak navečer i mi smo u Splitu imali svoju, nešto skromniju verziju protuvladinih prosvjeda. Ne bih ni znao za njih da u suton u Đardinu nisam sreo usamljenog revolucionara s transparentom. Čvrstim je korakom, uspravan i nepokolebljiv prošao kraj policijske patrole što je nezainteresirano pušila naslonjena na službena kola, noseći svoj kartonski natpis koji je sadržajem više bio nalik dadaističkom lirskom eksperimentu, nego ozbiljnoj političkoj poruci. Tek sam tada bolje pogledao čovjeka i prepoznao Ivana Bajamontija Tadinca, konceptualnog umjetnika i dizajnera, koji je u posljednje vrijeme potražio sreću u zvanju life coacha.

Morao sam se nasmiješiti. Čitavih dvadeset godina ta izgubljena ovčica pokušava sa sličnim akcijama, osniva čudne stranke, smišlja bizarne inicijative, lažno se predstavlja i zapliće u nevjerojatne teorijske kučine. Posljednjih je godina, na primjer, prvo hvalio tobožnju emocionalnu inteligenciju Željka Keruma, da bi malo zatim, valjda kad je otkrio da Kerum ne želi njegovo duhovno vodstvo, zeleni čaj, tibetanske aforizme i poduku iz svladavanja gnjeva, postao gradonačelnikov ljutiti protivnik.

Kako bi ovaj cirkus uopće mogao proći bez njega, pomislio sam gledajući plemenitog baruna Bajamontija gdje bodro piči put rive, na krilima političkih žudnji koje će, ne moram ni sumnjati, još jednom ostati neostvarene. I gotovo sam se sažalio. Jadničku će ostati samo gorak talog frustracije i gađenja prostačkom gomilom koja ni ovaj put nije prepoznala njegov istančani liderski talent. O emocionalnoj inteligenciji da i ne govorim.

Bezbroj sličnih našem falšom aristokratu unatrag nekoliko tjedana izišlo je na ulice, a dosta je neugodna podudarnost da je pokladno vrijeme. Toliko klaunova naokolo šeta s transparentima i megafonima, da bi protuvladine prosvjede vrlo lako mogli zamijeniti za maškare. Uistinu, čini se kako nema slaboumnika i luzera koji u ovim trusnim političkim prilikama nije našao šansu za sebe.

Hodaju i pravaši i anarhisti, i četnici i branitelji, i vjernici i bezbožnici, i Torcida i Bad blue boysi, i pankeri i hevimetalci, hodaju šamani, vegani, nindže, transvestiti, life coachi, Jehovini svjedoci i špijuni, da bih nakon svih, sa začelja došla armija sakupljača plastične ambalaže.

Ne znam kako vi doživljavate revolucionarno šarenilo, ali mene ispunjava ozbiljnom zebnjom kada vidim tu gomilu bezveznjaka, radikala i redikula s ambicijama koje daleko nadilaze njihove pameti i sposobnosti.

Ako mene pitate, ništa tako užasavajuće ne svjedoči o razmjerima društvene krize, o nesagledivim, dubinskim poremećajima svih vrijednosti, kao činjenica koliko se pogrešnih ljudi, od Domagoja Margetića i Željka Strize do Ivana Pernara i Ivana Bajamontija Tadinca, osjetilo pozvanim da stanu na čelo političkog prevrata.

(...)

Cijeli članak pročitajte u Slobodnoj Dalmaciji