BRITANSKI FILOZOF

EKSKLUZIVNO ZA MAGAZIN 'Da je Sokrat živ, ne bi bio na Twitteru'

Na pragu smo kulturne revolucije. Polako dolazi do odbacivanja kulture konzumerizma i ljudi shvaćaju da su istinski luksuzi prijateljstvo, slobodno vrijeme i smijeh

U vrevi gradskoga središta London ima svoju “prosvjetiteljsku organizaciju”. Od 1754. Royal Society of Arts (RSA) mjesto je svakodnevnih susreta suvremenih mislioca i više od 27.000 članova koji zajednički streme premošćivanju razlika između problematične današnjice i ljudske potrebe za humanijim svijetom. Članovi te institucije, među ostalima, bili su i Charles Dickens, Adam Smith i Benjamin Franklin . U stalnom postavu Royal Society of Arts filozofske su animacije Romana Krznarica, australskog filozofa hrvatskog podrijetla koji godinama živi i radi u Britaniji, s kojim smo ovaj tjedan razgovarali u Londonu. S Romanovim radom upoznao me, pak, predsjednik RSA Matthew Taylor, jedan od najpriznatijih inteletualaca u Ujedinjenom Kraljevstvu koji je prije sadašnje funkcije bio autor manifesta laburističke stranke 2005. te desna ruka Tonyja Blaira. Novi Krznaricev “RSA Animate” o takozvanoj “outrospekciji”, odnosno potrebi za empatičnim pogledom na svijet, u trenutku našeg razgovora pratila su dva milijuna ljudi. Više nego ikad, objasnit će mi taj doktor filozofije, autor i predavač na uglednim britanskim sveučilištima Cambridge i City University, ljudima je potrebna “kulturna renesansa”. Iako mi to nije rekao, jasno je da pripada skupini britanskih mislioca koji su spremni za njeno predvođenje. Zajedno s kolegom Alainom de Bottonom, jednim od najpoznatijih suvremenih filozofa na svijetu, u Londonu je osnovao The School of Life (Škola života, op. a.), svojevrsno životno sveučilište temeljeno na učenjima starih filozofa. Jer, ako ne možemo štošta o životu naučiti od znanja koje je nakupljano tijekom tri tisuće godina, onda imamo problem, smatra Roman Krznaric .

Kriza načina života

Među najprodavanijim knjigama u posljednjih nekoliko desetljeća naslovi su poput ‘Alkemičara’, ‘Celestinskog proročanstva’ i ‘Tajne’ koji se bave potragom za smislom života. Znači li to da ljudi, unatoč kulturi konzumerzima, traže odgovore na pitanja o smislu života?

- Postoji nešto univerzalno u ljudskoj potrazi načina za bolji život. To je dio svih kultura kroz povijest, od starih Grka do danas. To je, uostalom, jedan od fokusa svih svjetskih religija. No, čini mi se da je upravo sada trenutak kada sve više tražimo odgovore na pitanja o smislu života i kako život učiniti boljim. Nalazimo se usred velike krize načina života, što je posljedica više stvari. Prva smo generacija koja svjedoči životu u cyber svijetu i još nemamo odgovore na pitanja kako će to utjecati na naše odnose s ljudima, na ljubav, seks i prijateljstvo. Nadalje, živimo sve dulje pa si postavljamo pitanja o starosti i kako proživjeti desetljeća pošto prestanemo raditi. Muči nas i ekološka kriza, odnosno ostavljamo li nered za sobom zbog kojeg će ispaštati generacije koje dolaze. Ipak, najveći je problem saznanje da se konzumerizam u potpunosti pokazao promašajem. Sada je i znanstveno dokazano da naša sreća nije proporcionalna s povećanjem zarade.

Ući u tuđu kožu

Je li vas ta kritična masa koja traži odgovore navela na otvaranje sve popularnije Škole života u Londonu?

- Moj kolega (britanski filozof i pisac, op.a.) Alain de Botton i ja već duže vrijeme razgovaramo o tome da svijetu treba alternativni oblik edukacije. Način na koji rade sveučilišta je prastar i više nije primjenjiv na mlade ljude koji funkcioniraju na drukčiji, digitalni način. Prije svega, tradicionalni oblik obrazovanja ne nudi odgovore na životna pitanja. Naučit ćete činjenice, ali ne i kako se nositi s ljubavnom boli, gubitkom voljenih osoba i odgojem djece. Naša škola okuplja pisce, filozofe i mislioce koji se bave upravo takvim pitanjima. Na neki način slijedimo stare grčke akademike, Platon je, primjerice, svoje studente podučavao načinima kako biti bolja osoba. Mi našim polaznicima odredimo temu razgovora i oni raspravljajući uče o sebi i drugima te time usvajaju nove poglede na svijet.

Jedan kritičar u Guardianu ustvrdio je da je vaša knjiga Wonderbox ‘knjiga za samopomoć visokih klasa’. Čime se vaš rad i Škola života razlikuju od self-help gurua i njihovih popularnih priručnika i koje je vaše mišljenje o njima?

- Prije svega, knjige za samopomoć su previše fokusirane na psihologiju, a ja ne mislim da samo psihologija može donijeti odgovore na ključna životna pitanja. U 20. stoljeću postali smo opsjednuti idejom da idealan život možemo ostvariti isključivo udovoljavanjem vlastitim interesima. Ugledni psihijatri, cijela vojska self-help gurua, svi oni govore da u sebi potražiš sve odgovore, da u sebi pronađeš sreću i život provedeš udovoljavajući svojim željama. Ja tvrdim suprotno i smatram da je takozvana outrospekcija za nas puno vrednija od introspekcije. Staviti se u tuđu kožu, odmaknuti se od sebe i svoga svijeta može nam donijeti nevjerojatne uvide. Kada sam se iz rodne Australije preselio u Gvatemalu, naučio sam više nego tražeći odgovore u sebi. Učenje izvan vlastitih iskustava može donijeti prosvjetljenje.

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazinu Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 23:40