UGLEDNI FILOZOF PIŠE ZA JUTARNJI

Alain de Botton: Ima li Bog budućnost? Uvijek će nam trebati poticaj na suosjećanje i pravednost

ALAIN DE BOTTON Filozof i publicist, podrijetlom iz Švicarske, koji živi u Engleskoj. Već je njegova prva knjiga 1993., “Ogledi o ljubavi”, prodana u milijunima primjeraka. Uslijedile su i kod nas iznimno popularne knjige o Proustu, arhitekturi, statusu, zračnim lukama...

Redovito piše komentare za ugledne novine, a 2008. godine sa skupinom suradnika u Londonu je pokrenuo knjižaru Škola života, specijaliziranu za rješavanje životnih tegoba, ali uz pomoć vrhunske proze, dobre poezije, filozofije i kvalitetne publicistike.

U budućnosti ćemo manje vjerovati u Boga, ali ćemo se bolje razumjeti u religiju, manje ćemo je se bojati i osjećat ćemo nostalgiju za njenim svijetlim točkama.

Vjera u Boga za mene, kao i za mnoge druge, više jednostavno nije moguća. Istovremeno, osjećamo kako nestanak vjere krije mnoge klopke; to ne znači nužno da ćemo u njih pasti, ali one su tu i trebamo ih biti svjesni. Za početak, tu je klopka individualizma koji smješta čovjeka u središte pažnje. Drugo, tu je opasnost tehnološkog perfekcionizma ili vjere u svemoć znanosti i tehnologije da riješe sve probleme čovječanstva i s vremenom pronađu lijek za ljudsko stanje. Nadalje, u svijetu bez Boga lakše je izgubiti perspektivu, pomisliti kako je ovo naše vrijeme početak i kraj svega, zaboraviti kratkotrajnost sadašnjeg trenutka i prestati cijeniti (na dobar način) skromnu prirodu naših vlastitih postignuća. Naposljetku, odsustvo Boga može nas navesti da gurnemo u zaborav potrebu za empatijom i etičnim ponašanjem.

Treba, naravno, naglasiti kako je moguće ne vjerovati, a svejedno pamtiti sve te važne lekcije (baš kao što se u istoj osobi mogu naći sjedinjeni istinski vjernik i čudovište). Želim tek skrenuti pažnju na sve ono što nedostaje, sve praznine koje nastaju kada isuviše naglo odbacimo Boga. Možemo ga naravno odbaciti, ali sa simpatijom i nostalgijom, brižno i pažljivo.

Religija nas podsjeća

Problem je u tome što bez religije čovjek zaboravlja. U teoriji svi znamo što nam valja činiti želimo li biti dobri. U praksi smo, međutim, skloni zaboraviti. Zaboravljamo zato što u modernom sekularnom svijetu vlada mišljenje kako je dovoljno jednom reći nekome kako da se ponaša (budi dobar, pomaži siromašnima itd.). Religije se s tim ne slažu: inzistiraju da ako želimo nešto trajno zapamtiti, moramo to čuti svaki dan, možda čak i svaki sat. U sekularnom se svijetu vjeruje kako će nam naša ispravna razmišljanja priteći u pomoć onda kada ih trebamo. Religije to vide drugačije. Kod religija je važna struktura: one stvaraju kalendare kako bi nas redovito podsjećale na važne koncepte. Otud i rituali koji nam na slikovit način pokušavaju dočarati stvari koje znamo, ali smo ih skloni zaboraviti. Religije ne vide čovjeka samo kao racionalno biće; bitni su im i njegova osjećajnost i tjelesnost. Zavode nas i putem tijela i putem osjeta, i u tome se očituje genij katoličanstva. Želite li, promijenite nečija razmišljanja, nemojte se usredotočiti samo na njegov um; obratite se cijelom njegovom biću.

Okrutan izbor

U budućnosti će sve više ljudi razmišljati ovako: “Nikako ne mogu povjerovati u nadnaravnu stranu religije, ALI toliko mi se toga kod nje sviđa: rituali, arhitektura, glazba, veza s prošlošću…”. Zašto bismo bili prisiljeni na tako okrutan izbor? Zašto bi bilo ili-ili: ili ćete vjerovati u sve te nevjerojatne stvari pa uz to dobiti i arhitekturu, ili nećete vjerovati ni u što i biti osuđeni na život u svijetu kojim vladaju CNN i IKEA. Izbor ne treba biti tako surov.

Religija polazi od pretpostavke da smo svi djeca koja trebaju biti vođena. U sekularnom je svijetu takva pretpostavka uvreda. U sekularnom se svijetu pretpostavlja da su odrasli ljudi zrele osobe i stoga mu nisu mili didaktiziranje i ideje vođenja i moralne pouke. Ali, mi jesmo djeca: velika djeca koja trebaju nekog da ih vodi i podsjeća kako da žive. Pa ipak, moderni obrazovni sustav to negira i odnosi se prema nama kao prema izrazito racionalnim i razumnim bićima koja imaju kontrolu nad vlastitim životima. Međutim, mnogo smo desperatniji nego što to suvremeni obrazovni sustav želi priznati. Većinu vremena živimo u strahu, na rubu panike, a religija to prepoznaje. Sličnu bi svijest trebalo ugraditi i u sekularne strukture.

Nostalgija za religijom će jačati. Kako da ne osjetimo nostalgiju ispred freski iz 15. stoljeća ili dok čitamo o drevnim karnevalskim ritualima? Ovo povlači sljedeće pitanje: što učiniti s tom nostalgijom? Smatram da bismo je trebali iskoristiti na kreativan način, kao temelj za preporod, za stvaranje nečeg novog, za stvaranje nečeg za čime će buduće generacije osjećati nostalgiju… Frustrira me kada ljudi kažu: “Bogme su znali graditi u 15. stoljeću, danas je to nemoguće…”. Ma dajte! Sve je moguće. Nemojmo nostalgično uzdisati nad religijom, učimo od nje. Potkradajmo je.

Dobro i zlo

I u budućnosti će postojati dobro i zlo. Porijeklo je religijske etike u pragmatičnoj potrebi ranih zajednica da kontroliraju sklonost nasilju kod svojih članova te potiču i njeguju pozitivne vrijednosti sloge i praštanja. Religijska su pravila ponašanja započela kao opomene koje su zatim projicirane u nebo odakle su se u bestjelesnim i veličanstvenim oblicima vratile natrag na zemlju. Zapovijedi suosjećanja i strpljivosti rezultat su svijesti kako će upravo te kvalitete spasiti društva od fragmentacije i samouništenja. Ta su pravila u tolikoj mjeri bila ključna za naše preživljavanje da se nismo usudili priznati sebi kako smo mi ti koji su ih oblikovali, u strahu da bismo ih tim priznanjem izložili kritičkom preispitivanju i nipodništavanju. Pretvarali smo se da je moralnost došla od gore kako bismo je zaštitili od vlastitih izvrdavanja i slabosti.

Ali ako smo sada spremni priznati da smo spiritualizirali svoje etičke zakone, to ne znači da se trebamo riješiti samih zakona. I dalje trebamo poticaj na suosjećanje i pravednost, čak i ako više ne vjerujemo da taj poticaj dolazi od Boga. Nije više potrebno dovoditi nas u red prijetnjom pakla ili obećanjem raja; treba nas tek podsjetiti da mi sami, a svakako onaj zreli i razumni dio našeg bića (tako često odsutan u trenucima kriza i opsesija), želimo voditi život za kakav smo nekad mislili da ga nadnaravna bića od nas zahtijevaju.

Prikladna evolucija moralnosti od praznovjerja do razuma znači priznati sebe kao autore naših vlastitih moralnih zapovijedi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 21:22