“Iako sam bila samo obična šnajderica, usudila sam se 1957. godine Varteksu ponuditi svoju suradnju. Zatražila sam prijem kod tadašnjeg generalnog direktora Ivice Kurtalja koji me ljubazno primio. Iako je u početku bio skeptičan, očarala ga je činjenica da sam došla automobilom. To je tada za ženu bilo neobično jer su u Zagrebu automobil vozile tek tri žene. Potpisali smo ugovor i dogovorili isporuku prvih sedam modela kaputa koje sam sašila u svojem zagrebačkom krojačkom salonu.
Modeli su se svima svidjeli. Za njih sam dobila i dobar honorar, što mi je bila prva veća zarada u životu. Nastavila sam šivati za Varteks 17 godina s jednogodišnjim prekidom. Uz Varteks me vežu samo najljepši osjećaji. Najmilije mi je bilo kada bi mi mušterija došla i rekla: ‘Vidite ovaj kaput, to je vaš kaput, kupila sam ga u Varteksu.’
Zahvaljujući Varteksu, prvi sam put otputovala u Ameriku. Trebala mi je viza, a da bih ju dobila, netko je morao za mene garantirati. Obratila sam se Kurtalju, zamolivši potvrdu da za njih radim i dobila je. Radila sam kostime i kapute i bila prezadovoljna Tivarovim kvalitetnim tkaninama. Svaki mjesec putovala sam dvaput u Varaždin, i tu je počeo uspon moje karijere. Da me tada Kurtalj nije primio, bogzna što bih bila u životu. Možda ne bih bila šnajderica! Uspjela sam zahvaljujući teškome radu, ali Varteks mi je pomogao kad mi je bilo najteže, na početku karijere. Zato je zauvijek ostao u mojem srcu.”
Žužin kaputić
Najpoznatiji kaput koji je Žuži Jelinek sašila za Varteks nosila je 1959. godine na modnoj reviji u New Yorku slavna, i tada najbolje plaćena, američka manekenka Suzy Parker. Reviju je zabilježila televizijska mreža NBC, a modele je snimao ugledni američki fotograf Emerick Bronson. Potkraj 1961. održana je još jedna iznimno uspješna revija u New Yorku, na kojoj je predstavljena jednodijelna haljina s dvorednim kopčanjem “Rendez-vous”, šivana od Varteksova vunenoga flanela, kasnije naručena u pet tisuća komada, prisjeća se Žuži Jelinek.
Takvih priča o Varteksu ima na stotine. Najljepše su prikupljene i objavljene u monografiji sačinjenoj od retro razglednica pod nazivom “90 priča za 90. rođendan Varteksa”, briljantnoj marketinškoj zamisli mlade Varteksove direktorice prodaje Nikoline Dežmarić Krofak, koja pršti energijom i idejama, baš kao i Žuži Jelinek prije 55 godina. No, sve te prekrasne, tople, dirljive priče pripadaju prošlosti. Danas Varteks čeka da Financijska agencija (Fina) prihvati njegovu prijavu za predstečajnu nagodbu s vjerovnicima. No, i bez obzira na tu prijavu, od propasti ga dijele samo dani: ne uspije li do kraja ovog mjeseca dobiti svježa likvidna sredstva za pokretanje proizvodnje i plaćanje robe koju je već naručio, ponos hrvatske tekstilne industrije, varaždinski tekstilni i modni div bespovratno će u stečaj i likvidaciju. Žuži Jelinek dio je slavne Varteksove prošlosti, a kakva je sadašnjost?
Najveći dio golema Varteksova tvorničkog kompleksa u Varaždinu, velikog oko dvjesto tisuća četvornih metara, danas je pretvoren u park i prazne travnate površine. No, kada uđe u jedan od dva velika pogona, posjetitelj ima što vidjeti: tu 400 radnika, većinom žena svih dobi, fascinantno različitih statura i fizionomija, svakoga dana sašije 500 do 550 odijela s robnom markom Huga Bossa. Proizvodni proces počinje na jednom kraju hale robotiziranim izrezivanjem nekoliko stotina “krpica”, potom se dijeli na dvije linije, šivanje hlača i izradu sakoa. Teško je reći da je to kao u ozloglašenom kineskom swet shopu, ili meksičkoj maquiladori, jer prostor je velik, svijetao i prozračan, ali tempo je svejedno paklen.
Za jednostavnim šivaćim strojevima žene obavljaju vrlo jednostavne šivaće operacije, monotone, jednolične, cijelo vrijeme iste od šest ujutro do dva popodne, s jednom većom pauzom za ručak i više malih “pušačkih”. No, lako je zapaziti njihovu izvanrednu vještinu, sjajnu uigranost, promišljene ritmičke pokrete iskusnih radnica koje i najjednostavnije operacije obavljaju žustro, revno, s pažnjom i nekako čak s ljubavlju. Šok nastane tek kad se čuje za koliko novca one rade: na ruke dobiju prosječno 2560 kuna mjesečno! To je samo tri i pol kune po satu života!
Siromašne švelje
No, ostanu li i bez te “plaće”, zaista mizerne i zapravo uvredljive, tih 400 žena i muškaraca gotovo sigurno više se nigdje u varaždinskoj regiji neće moći zaposliti jer na lokalnoj burzi rada već je 11.500 istih takvih. A Hugo Boss? S lakoćom će preseliti tu proizvodnju u Mađarsku, BiH, Rumunjsku ili Bugarsku, gdje iste takve žene rade za još manje novca. Ono što Boss zapravo drži u Varaždinu je vrhunska kvaliteta izrade, postizavanje svjetskih standarda i normativa, mala udaljenost do kupaca odijela (za razliku od, na primjer, Kine), proizvodnja koju njegovi tehničari ne moraju nadgledati i kontrolirati već punih 19 godina.
U Varteksu je riječ o tome da treba spasiti ta radna mjesta. Ali, tim krojačicama i šveljama, koje tako žustro i s voljom rade za 2560 kuna mjesečno, visi nad glavom užasavajuća Varteksova bilanca stanja. Posljednjega dana lipnja 2012. godine u njoj je bilo 75 milijuna kuna prenesenih gubitaka i 30 milijuna kuna tekućih; 186 milijuna kuna dugoročnih obveza, od čega 69 milijuna kuna odgođenih poreznih plaćanja; 116 milijuna kuna dugova bankama i drugim financijskim institucijama; 94 milijuna kuna duga dobavljačima i čak 162 milijuna kuna neplaćenih poreza, doprinosa i sličnih davanja. Zbroje li se sve te brojke, dobije se iznos od kojega se zavrti u glavi. Ukupno je Varteks od 2004. do 2011. proizveo prilično nevjerojatnih 420 milijuna kuna gubitaka. Može li se itko iskopati iz tako duboka gliba, iz takvog poslovnog ponora?
Život u Varteksu nikada nije bio lak. No, kako je Varteks doista nastao i kako je rastao, to je nama danas nemoguće i zamisliti...
“U obitelji nas je bilo devetero braće i svi smo živjeli od očeve plaće koju je dobivao kao Tivarov radnik. (Tivar je kratica od Tekstilna industrija Varteks, kako se Varteks nekada zvao.) Zbog toga smo moja braća i ja morali krenuti na posao čim smo dovoljno ojačali. Tako sam počela raditi sa 13 godina. Ispočetka smo na posao išli pješke, jer drugog izbora nismo imali. Radilo se u tri ili četiri smjene. Prva je započinjala u 5, a završavala u 13 sati...” napisala je za Varteksov 90. rođendan Anka Žmuk, radnica u proizvodnji, koja je u tvrtku došla 1947.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....