PIŠE RATKO BOŠKOVIĆ

DRAMATIČAN IZVJEŠTAJ IZ VARAŽDINA Posljednji dani ponosa hrvatske industrije: Varteks čeka predstečajnu nagodbu

Varteks više nema vremena. Sat mu otkucava zadnje ure. Ne uspije li do kraja ovog mjeseca dobiti svježa likvidna sredstva za pokretanje proizvodnje i plaćanje robe koju je već naručio, zatvorit će se posljednje poglavlje u njegovoj stogodišnjoj fascinantnoj povijesti
 Boris Kovačev/CROPIX

Oduvijek smatram da svoju slavu i uspjeh dugujem Varteksu. Kad se moje ime prvi put pojavilo u novinama, govorilo se o meni kao o Varteksovoj modnoj kreatorici”, napisala je naša proslavljena modistica Žuži Jelinek u povodu 90. rođendana varaždinske tekstilne tvrtke.

“Iako sam bila samo obična šnajderica, usudila sam se 1957. godine Varteksu ponuditi svoju suradnju. Zatražila sam prijem kod tadašnjeg generalnog direktora Ivice Kurtalja koji me ljubazno primio. Iako je u početku bio skeptičan, očarala ga je činjenica da sam došla automobilom. To je tada za ženu bilo neobično jer su u Zagrebu automobil vozile tek tri žene. Potpisali smo ugovor i dogovorili isporuku prvih sedam modela kaputa koje sam sašila u svojem zagrebačkom krojačkom salonu.

Modeli su se svima svidjeli. Za njih sam dobila i dobar honorar, što mi je bila prva veća zarada u životu. Nastavila sam šivati za Varteks 17 godina s jednogodišnjim prekidom. Uz Varteks me vežu samo najljepši osjećaji. Najmilije mi je bilo kada bi mi mušterija došla i rekla: ‘Vidite ovaj kaput, to je vaš kaput, kupila sam ga u Varteksu.’

Zahvaljujući Varteksu, prvi sam put otputovala u Ameriku. Trebala mi je viza, a da bih ju dobila, netko je morao za mene garantirati. Obratila sam se Kurtalju, zamolivši potvrdu da za njih radim i dobila je. Radila sam kostime i kapute i bila prezadovoljna Tivarovim kvalitetnim tkaninama. Svaki mjesec putovala sam dvaput u Varaždin, i tu je počeo uspon moje karijere. Da me tada Kurtalj nije primio, bogzna što bih bila u životu. Možda ne bih bila šnajderica! Uspjela sam zahvaljujući teškome radu, ali Varteks mi je pomogao kad mi je bilo najteže, na početku karijere. Zato je zauvijek ostao u mojem srcu.”

Žužin kaputić

Najpoznatiji kaput koji je Žuži Jelinek sašila za Varteks nosila je 1959. godine na modnoj reviji u New Yorku slavna, i tada najbolje plaćena, američka manekenka Suzy Parker. Reviju je zabilježila televizijska mreža NBC, a modele je snimao ugledni američki fotograf Emerick Bronson. Potkraj 1961. održana je još jedna iznimno uspješna revija u New Yorku, na kojoj je predstavljena jednodijelna haljina s dvorednim kopčanjem “Rendez-vous”, šivana od Varteksova vunenoga flanela, kasnije naručena u pet tisuća komada, prisjeća se Žuži Jelinek.

Takvih priča o Varteksu ima na stotine. Najljepše su prikupljene i objavljene u monografiji sačinjenoj od retro razglednica pod nazivom “90 priča za 90. rođendan Varteksa”, briljantnoj marketinškoj zamisli mlade Varteksove direktorice prodaje Nikoline Dežmarić Krofak, koja pršti energijom i idejama, baš kao i Žuži Jelinek prije 55 godina. No, sve te prekrasne, tople, dirljive priče pripadaju prošlosti. Danas Varteks čeka da Financijska agencija (Fina) prihvati njegovu prijavu za predstečajnu nagodbu s vjerovnicima. No, i bez obzira na tu prijavu, od propasti ga dijele samo dani: ne uspije li do kraja ovog mjeseca dobiti svježa likvidna sredstva za pokretanje proizvodnje i plaćanje robe koju je već naručio, ponos hrvatske tekstilne industrije, varaždinski tekstilni i modni div bespovratno će u stečaj i likvidaciju. Žuži Jelinek dio je slavne Varteksove prošlosti, a kakva je sadašnjost?

Najveći dio golema Varteksova tvorničkog kompleksa u Varaždinu, velikog oko dvjesto tisuća četvornih metara, danas je pretvoren u park i prazne travnate površine. No, kada uđe u jedan od dva velika pogona, posjetitelj ima što vidjeti: tu 400 radnika, većinom žena svih dobi, fascinantno različitih statura i fizionomija, svakoga dana sašije 500 do 550 odijela s robnom markom Huga Bossa. Proizvodni proces počinje na jednom kraju hale robotiziranim izrezivanjem nekoliko stotina “krpica”, potom se dijeli na dvije linije, šivanje hlača i izradu sakoa. Teško je reći da je to kao u ozloglašenom kineskom swet shopu, ili meksičkoj maquiladori, jer prostor je velik, svijetao i prozračan, ali tempo je svejedno paklen.

Za jednostavnim šivaćim strojevima žene obavljaju vrlo jednostavne šivaće operacije, monotone, jednolične, cijelo vrijeme iste od šest ujutro do dva popodne, s jednom većom pauzom za ručak i više malih “pušačkih”. No, lako je zapaziti njihovu izvanrednu vještinu, sjajnu uigranost, promišljene ritmičke pokrete iskusnih radnica koje i najjednostavnije operacije obavljaju žustro, revno, s pažnjom i nekako čak s ljubavlju. Šok nastane tek kad se čuje za koliko novca one rade: na ruke dobiju prosječno 2560 kuna mjesečno! To je samo tri i pol kune po satu života!

Siromašne švelje

No, ostanu li i bez te “plaće”, zaista mizerne i zapravo uvredljive, tih 400 žena i muškaraca gotovo sigurno više se nigdje u varaždinskoj regiji neće moći zaposliti jer na lokalnoj burzi rada već je 11.500 istih takvih. A Hugo Boss? S lakoćom će preseliti tu proizvodnju u Mađarsku, BiH, Rumunjsku ili Bugarsku, gdje iste takve žene rade za još manje novca. Ono što Boss zapravo drži u Varaždinu je vrhunska kvaliteta izrade, postizavanje svjetskih standarda i normativa, mala udaljenost do kupaca odijela (za razliku od, na primjer, Kine), proizvodnja koju njegovi tehničari ne moraju nadgledati i kontrolirati već punih 19 godina.

U Varteksu je riječ o tome da treba spasiti ta radna mjesta. Ali, tim krojačicama i šveljama, koje tako žustro i s voljom rade za 2560 kuna mjesečno, visi nad glavom užasavajuća Varteksova bilanca stanja. Posljednjega dana lipnja 2012. godine u njoj je bilo 75 milijuna kuna prenesenih gubitaka i 30 milijuna kuna tekućih; 186 milijuna kuna dugoročnih obveza, od čega 69 milijuna kuna odgođenih poreznih plaćanja; 116 milijuna kuna dugova bankama i drugim financijskim institucijama; 94 milijuna kuna duga dobavljačima i čak 162 milijuna kuna neplaćenih poreza, doprinosa i sličnih davanja. Zbroje li se sve te brojke, dobije se iznos od kojega se zavrti u glavi. Ukupno je Varteks od 2004. do 2011. proizveo prilično nevjerojatnih 420 milijuna kuna gubitaka. Može li se itko iskopati iz tako duboka gliba, iz takvog poslovnog ponora?

Život u Varteksu nikada nije bio lak. No, kako je Varteks doista nastao i kako je rastao, to je nama danas nemoguće i zamisliti...

“U obitelji nas je bilo devetero braće i svi smo živjeli od očeve plaće koju je dobivao kao Tivarov radnik. (Tivar je kratica od Tekstilna industrija Varteks, kako se Varteks nekada zvao.) Zbog toga smo moja braća i ja morali krenuti na posao čim smo dovoljno ojačali. Tako sam počela raditi sa 13 godina. Ispočetka smo na posao išli pješke, jer drugog izbora nismo imali. Radilo se u tri ili četiri smjene. Prva je započinjala u 5, a završavala u 13 sati...” napisala je za Varteksov 90. rođendan Anka Žmuk, radnica u proizvodnji, koja je u tvrtku došla 1947.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 03:05