U sjeni protivljenja bosanskohercegovačkoga tužitelja izručenju Zdravka Mamića Hrvatskoj, na sudu u Sarajevu očekuje se ročište na kojem će se o istoj stvari odlučivati o zahtjevu za izručenje Zdravkova mlađeg brata, Zorana Mamića. Sud BiH, koji još nije donio odluku o tome postoje li pretpostavke za izručenje Zdravka Mamića, ročište o izručenju Zorana Mamića zakazao je za 24. kolovoza.
Na ročištu u četvrtak, pak, zastupnik tužiteljstva BiH, koje u postupku ekstradicije zastupa interese zemlje tražiteljice, dakle Hrvatske, Oleg Čavka i sam se usprotivio izručenju Mamića Hrvatskoj. Time su se i obrana i tužiteljstvo našli na istoj strani, pa nije teško pretpostaviti u kojem će smjeru ići i sudska odluka.
Ovakvu paradoksalnu situaciju Hrvatska je imala u slučajevima izručenja bivših obavještajaca Josipa Perkovića i Zdravka Mustaća Njemačkoj, kada se Državno odvjetništvo zajedno s obranom protivilo izručenju, no s puno ozbiljnijim argumentima od onih koje je u četvrtak u Sarajevu iznijelo tužiteljstvo BiH.
Istražni zatvor
Hrvatski sudovi u tom su slučaju presudili kontra odluke i jednih i drugih te Njemačkoj izručili Perkovića i Mustaća. Treba napomenuti da tužiteljstvo BiH, osim što u postupku zastupa interese zemlje tražiteljice, treba voditi i računa o zaštiti zakona svoje zemlje, dakle na neki način paziti i da se ne povrijede prava okrivljenika. Međutim, iz jučerašnjeg govora tužitelja Olega Čavke teško je zaključiti je li u obrani Mamićevih prava zaista otišao predaleko.
Naime, Čavka je, navodeći razloge zbog kojih Mamić ne bi trebao biti izručen Hrvatskoj, naveo i okolnosti da su djela djelomično počinjena u BiH, kao i mogućnost da se Zdravka Mamića može osloboditi kazne jer je otkrio podmićivanje, iznio sumnje da je USKOK namjerno Mamića osumnjičio za teže djelo kako bi ga se moglo izručiti, a na kraju se upustio i ocjenu osnovanosti samoga rješenja zagrebačkoga Županijskoga suda da se protiv Mamića odredi istražni zatvor - i to zato što je Mamićima, između ostaloga, istražni zatvor određen zbog prijašnje osuđivanosti, a za djelo za koje je BiH odlučila da ih neće izručiti.
Naime, zakonska stavka da se počinitelj kaznenog djela davanja mita može osloboditi od kazne ako prijavi djelo, u gotovo identičnom obliku, postoji i u hrvatskom Kaznenom zakonu. No, riječ je o odluci koju tek eventualno može donijeti sud, i to u ovome slučaju hrvatski, ali tek nakon što se provede cijeli postupak, odnosno suđenje. Tu također treba napomenuti da se, iako je Zdravko Mamić uistinu sam prijavio čitav slučaj, na formalnome ispitivanju poriče kazneno djelo podmićivanja te se tvrdi da on zapravo nije dao mito, nego da su ga reketarili.
Za dio kaznenih djela koja se Mamiću stavlja na teret doista se može tumačiti da su počinjena u BiH, ali se radi zapravo o manjemu broju - podmićivanjima nakon što je već Mamić bio pobjegao u tu zemlju te nakon što je u prvome slučaju već bio nepravomoćno osuđen usprkos mitu koje je davao. Sve prijašnje optužbe, odnosno djela - zlatni sat, put u Dubai, predaja oko 300.000 eura za oslobađajuću presudu - odvijala su se na području RH ili, ako želimo biti pratiti logiku tužiteljstva BiH, i na području Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Četiri godine
Najozbiljnijim primjedbama tužiteljstva BiH na hrvatski zahtjev za izručenje mogu se, pak, ocijeniti one koje se odnose na cenzus zapriječenih kazni za pojedina kaznena djela prema kojima bi izručenje bilo dozvoljeno. Naime, prema tekstu sporazuma između RH i BiH koji je stupio na snagu 2014., za izručenje je potrebno da se radi o kaznenome djelu za koje je "prema pravu obiju država ugovornica propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode u trajanju od četiri godine ili teža kazna".
Hrvatski USKOK i Ministarstvo pravosuđa tu su odredbu tumačili smatrajući da ona govori da se za djelo može izreći kazna veća od četiri godine, a ne da je četiri godine propisani zakonski minimum naveden u Kaznenom zakonu. Naime, kada bi se zaista radilo o minimalnoj zapriječenoj kazni, a budući da je četiri godine izrazito visok minimum, sporazum bi bio neprimjenjiv za gotovo sva kaznena djela jer ni RH ni BiH u svojim kaznenim zakonima nemaju djela iz sfere korupcije i organiziranoga kriminala s toliko velikim zapriječenim minimalnim kaznama.