Osamdesetih godina hrvatski i jugoslavenski kinematografi bili su - uglavnom kao i sada - okupirani Hollywoodom. Kinodvorane “gorštačkih” naziva kao Balkan i Kozara igrali su tada nove holivudske hitove poput “Terminatora”, “Predatora” ili “Bezdana”. Hongkonški borilački filmovi već su bili jučerašnja moda, ali su se još pojavljivali po perifernim kinima. Postojani dio repertoara bila je i skandinavska soft erotika, a “Strasti” Chucka Vincenta 1987. su ušle na jugoslavenski kinorepertoar kao prvi hard core pornić gornjeg kvalitativnog doma. Domaćim kinima vladali su testosteronski tipovi poput Schwarzeneggera i Stallonea, a u igri je bio i B ešalon tvrdih mužjaka, poput Van Dammea, Lundgrena i nezaobilaznog Chucka Norrisa.
A onda se u taj tržišno dovršeni i kapitalizmom zasićeni prikazivački kozmos uselio - video. Došao je kod nas točno s tih par godina tehnološkog zaostatka koji nas je cijelo 20. stoljeće odvajao od “zapadnjaka”. Klepetave sprave s bučnim mehanizmom uselile su se u jugo-kuće konačno negdje u eri Markovićeva tečaja, kad je prvi put u novijoj povijesti - rekao bi Goran Marić - na svoje došao “uvozni lobi”. Dični samoupravljači pokupovali su na čekove i otplatu videorekordere, s čim je počela epoha kojoj je Velimir Grgić dao zgodno ime - doba žutog titla. Copyright je bio nepoznati fenomen, kvartovske buže, trafike i spremne za otpad naglo su postajale videoteke, a u demokratskom svijetu prije autorskih prava “videoteka” se sastojala od polica s gomilom bijelih hrbata s ilegalno snimljenim - svačim! Od novog Spielberga do Schraderova “Mishime” na japanskom bez titlova i od pornografije do Petera Greenawaya, filmofilija je živjela u garažama i haustorima, u divljem međuprostoru tranzicije, limbu koji više nije bio socijalizam, ali još nije postao kapitalizam.
Na rubu gladi
Tako su stvari stajale sa socijalističkom filmofilijom 80-ih. Stajale su tako u Jugoslaviji. Međutim, ne i u Rumunjskoj.
U Rumunjskoj, naime, tih osamdesetih punilo se dvadeset godina vlasti generalnog sekretara KP Rumunjske i predsjednika Državnog savjeta Nicolaea Ceausescua. Ceausescu se 60-ih popeo na vlast i zakratko postao popularan jer se odmaknuo od Moskve i solidarizirao s Dubčekom. Ali, 80-ih je to zlatno doba bilo davna prošlost. Ceausescu se 70-ih fascinirano inspirirao Sjevernom Korejom, otpočeo je oštru restaljinizaciju, a kao točka na i stigli su veliki vanjski dugovi - koji su, opet, ispraznili trgovine i doveli zemlju na rub gladi.
I dok je s jedne strane granice u Banatu jugovićki socijalistički podanik uživao u žutim titlovima, Chucku Vincentu i “Dinastiji” na TV-u, s druge strane banatskih karaula stvari su izgledale kudikamo tmurnije. U ime štednje rumunjske su vlasti 80-ih TV program svele na jedan program s dva sata dnevno. Da bi uštedjeli devize, Rumunji su sa Svjetskog nogometnog prvenstva 1984. u Španjolskoj prenosili samo otvaranje i finale. U kinima su uglavnom igrali samo domaći i probrani pravovjerni strani filmovi, Hollywood je iz kina mahom bio izgnan, a videotržište je formalno bilo zabranjeno. No - dakako - ne postoji ništa što tako efikasno razara totalitarni sustav nego neko konzumno dobro koje vam - netko zabrani. Tako je uvijek, pa je tako bilo i sa zapadnim filmovima.
A kako su zapadni filmovi “rušili” rumunjski komunizam tema je jednog dokumentarca koji je ovog tjedna prikazan u dokumentarnoj konkurenciji sarajevskog filmskog festivala. Riječ je o filmu “Chuck Norris protiv komunizma” koji su proizvele dvije sestre - producentica Mara Adina te redateljica Ilinca Calugareanu. Film je nastao u produkciji HBO-a, a kao koproducent na špici je potpisan i holivudski režiser Brett Ratner. Calugareanu i Adina u filmu prikazuju nastanak i društveni utjecaj ilegalnog tržišta videa u Ceausescuovoj Rumunjskoj.
Za takav film treba vam odgovarajući glavni junak, a svog junaka Calugareanu je našla u Irini Nistor, ženi koja je tijekom 80-ih sinkronizirala i davala glas holivudskim likovima na ilegalnom videotržištu. Tijekom tih nekoliko godina Nistor je sinkronizirala oko 900 filmova, katkad i po četiri dnevno, i to tako što bi gledala film i simultano prevodila. Davala je glas i Schwarzeneggeru i Juliji Roberts, i djeci iz “Plave lagune” i Scorseseovim mafijašima, sinkronizirala je i starce i tinejdžere, a njezin glas, intonacija i način prevođenja slenga i psovki ušli su u svaki rumunjski dom. Calugareanu tako intervjuira desetke danas sredovječnih Rumunja koji su upamtili Irinine tipične formulacije, ublažene psovke i timbar glasa.
Posuđeni glas
Kad se koncem 80-ih tržište proširilo, pojavila se potreba i za drugim sinkronizatorima, no ljudi su se bunili i htjeli Nistor. “Kad sam gledao film koji nije prevela ona, činilo mi se da sam dobio drugorazrednu verziju”, sjeća se jedan. “Ljudi su se čak bunili: dajte nam original, a ‘original’ je bila - Irina Nistor.”
Prije nego što će postati glas svekolikog Hollywooda, Irina Nistor isti je taj posao radila za - državnu cenzuru. Posao joj je bio da strane filmove ponuđene za rumunjsko tržište gleda skupa s partijskom komisijom kojoj bi simultano prevodila dijaloge, a oni bi odlučili hoće li i u kakvoj verziji film dospjeti pred rumunjske gledatelje. Ako je po filmu suditi, najveći dio cenzorskog posla sastojao se od toga da se iz zapadnih filmova uklanjaju scene u kojima se vide pune trpeze i frižideri jer nije bilo zgodno da građani Rumunjske uspoređuju vlastite prazne police i bogate zapadne smočnice. Jednog dana Nistorovoj je pristupio tajnoviti čovjek pod imenom Mircea Zamfir i predložio joj da sinkronizira piratske filmove. Nistor je - kako sama veli - pristala samo zato jer je bila gladna zapadnih filmova i htjela ih gledati. Zamfir ju je odveo u podrum svoje obiteljske kuće gdje je imao šest rekordera za umnažanje. Do 1989. Zamfir će imati cijelu industriju sa 300 rekordera, a u Bukureštu će postojati 10 tisuća videoplejera, iako su bili ilegalni i koštali kao automobil Dacia. Kasete iz Zamfirova podruma s Irininim glasom raširile su se diljem Rumunjske. Gledali su se kolektivno i masovno, a neki od rijetkih Rumunja koji su kod kuće imali video organizirali su čak ilegalna kućna kina gdje bi znancima i susjedima prikazivali filmove za novac. Heroji tih “kina na crno” bili su isti kao i heroji našeg “žutog titla”: Kim Basinger, Dolph Lundgren, Stallone, te - naravno - kao šlag na torti, teksaški rendžer, Chuck Norris. Sveamerički junak i konzervativac iz Oklahome tako je na trepćućim TV-ima Bukurešta svladavao “crvene zlikovce”, dok su Ceausescuovi podanici to pobožno gledali sa sofa i stolica donesenih u “kino” iz kuće. Chuck Norris rušio je komunizam a da nije ispalio nijedan stvarni metak.
Zašto je to vlast tolerirala? Riječ je o misteriju kojim se Calugareanu bavi dobar dio filma. Policija je u Zamfirovu “tvornicu” upala najmanje dvaput. S priličnim se pouzdanjem zna da je jedan od troje ljudi koji su radili u malom piratskom pogonu bio doušnik Securitatee. Policija je znala do potankosti što se zbiva u Zamfirovu suterenu. Sam Zamfir na vrhuncu svojeg ilegalnog biznisa bio je tako utjecajan da je mogao otpraviti prometne policajce kad bi ga zaustavili. Istodobno, za pojmove tadašnje Rumunjske bio je vrtoglavo bogat. Teorija koju nudi autorica filma je da je Zamfir znao održavati dobre veze s političkom i policijskom vrhuškom tako što bi ih potplaćivao ili bi im - što je bilo važnije - nabavljao friške filmske novitete koje su i sami uživali gledati. Pa ako je tako, zašto ih naprosto nisu puštali u kina, kao što je to od 1948. napravila Jugoslavija? To je - dakako - zdravorazumsko pitanje, no da je razmišljao zdravorazumski, Ceausescuov sustav ne bi bio kakav je bio i ne bi završio kako je završio.
Politički aktivizam
Irina Nistor te njezin poslodavac, “medijski poduzetnik” Zamfir, tijekom najvećeg se dijela Calugareanuičina filma pojavljuju samo u igrano-rekonstrukcijskim (uzgred: jako bogato produciranim) scenama, gdje ih utjelovljuju glumci. Licem i stasom vidimo ih tek na kraju filma. Zamfir se nastavio baviti videoizdavaštvom i u 90-ima, ali je brzo propao, čim je mladi kapitalizam uspostavio nadzor nad copyrightom. Stari Zamfir ni danas ne gleda na svoju tadašnju rabotu kao na šverc, nego kao na politički aktivizam. je ono što je radio očito radio pod stanovitim patronatom bar dijela policije i partije, hvali se da je Rumunjsku otvorio zapadu i aktivno potkopavao režim. Ponosno se diči pred kamerama, gotovo kao neki ideološki barakaš. Irina Nistor ne. I danas ona kaže da je radila puno i zarađivala dobro, ali da je politički aspekt nije zanimao. Nistor je - veli - “samo željela gledati filmove”. Filmove koji su joj bili uskraćeni, koje nije mogla gledati u nekoj rumunjskoj verziji Kozare ili Balkana. Filmu “Chuck Norris protiv komunizma” mogla bi se - naravno - prigovoriti stanovita ideološka naivnost. Autorica ne analizira ozbiljno zašto je sistem tako dugo tolerirao očito krijumčarenje i ilegalnu pirateriju. Ne otvara teme sadržaja tadašnjih holivudskih filmova, odnosno “meke moći” koju su SAD emanirali preko njih, znajući da ih se piratizira u Bukureštu, Teheranu i Moskvi. Film se ne bavi ni temeljnom ironijom cijele situacije: da su Zamfir i društvo “instalirali kapitalizam” time što su potkradali najsvetiju kravu kapitalizma - a to je copyright. Dio ironije je i u tome da je Calugareanuin film - film koji je najtoplija posveta koju će Hollywood Reaganove ere ikad dobiti - za HBO producirao komercijalni režiser kojem je životno djelo serijal “Rush Hour”.
“Chuck Norris protiv komunizam” ima - ukratko - svojih slijepih pjega. No, bez obzira na to što je u ponečemu bezazleno naivan, film rumunjske redateljice je zanimljiva sonda u neispričanu priču o zadnjim godinama komunizma.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....