RAZVAN RADULESCU Vlastiti strahovi najveće su mi nadahnuće za knjige i scenarije

Makar bitno različite, njegove su knjige podjednako uvjerljive kao i suptilni scenariji po kojima su stvoreni filmovi što su rumunjsku kinematografiju učinili globalno prepoznatljivom. Razvan Radulescu, scenaristički otac tzv. postrevolucionarne rumunjske kinematografije (Smrt gospodina Lazarescua, Roba i lova, Pozicija djeteta) u Rijeci je na festivalu književnosti vRIsak predstavio roman “Teodozije Mali” (V.B.Z., prijevod Ane Brnardić Oproiu i Adriana Oproiua). Hrvatski ga čitatelji znaju i po romanu “Život i djelo Ilije Cazanea” (Ljevak, 2014.) “Teodozije Mali” neka je vrsta basne, fikcionalne konstrukcije koju je teškom mukom uspio izdati u Rumunjskoj.

Pogled u djetinjstvo

Reverzibilna je to priča o pogledu u djetinjstvo, koje je unatoč rumunjskom mraku toga doba - bilo sretno. “Bio sam zaštićen i sretan, makar sam kasnije shvatio da to u to doba nije moglo biti tako idilično kakvim ga pamtim.” Od oca koji je bio blizak komunističkom režimu, a sa sinom nikada nije imao dobar odnos, naučio je, kaže, da treba biti konzistentan u svojim uvjerenjima. “Drži se toga, bolje negoli da se pretvaraš da si promijenio kurs. Pokušaj pri tome razumjeti što je bilo krivo, ali nemoj navigavati i biti licemjer. Otac je umro prije devet godina, nikad nismo imali dobar odnos, no respektirao sam to što je bio konzistentan u svojim uvjerenjima.”

Otac je bio inženjer elektrotehnike i ekonomista, na koncu je radio kao koordinator kredita u nacionalnoj banci, tamo je dočekao prevrat 1989. No, njegova jedina životna strast bili su sitni popravci što ih je obavljao na balkonu. “Kad bi došao s posla, uzeo bi alat, popravljao i ono što nije bilo pokvareno. Nekad me to zabavljalo, nekad ljutilo. Pogotovo kad bi uzimao moje stvari. Jednom mi je pokušao popraviti LP koji je od vrućine bio malo iskrivljen. Stavio ga je u pećnicu, između dva komada stakla, a od stakla je LP odvojio s brašnom, da se ne zalijepi. Suludo, poslije toga ploča je bila sasvim neupotrebljiva. (smijeh) Na njoj su bile Mozartove simfonije...”

Alat u stanu

Od oca je naslijedio alat, ali i sklonost za sitne popravke. “Eto, i ja to danas radim”, sliježe ramenima. “Kupio sam još alata, sve to držim u stanu, popravljam stvari bolje negoli je on to činio. Strpljiviji sam, a i ne moram prekidati i žuriti na posao. Ponekad su to stvari koje trebam popraviti, a kad toga nema napravim, nešto novo. Napravio sam stalak za note. Uzelo mi je to dosta vremena, ali stvarno je lijep.”

Scenarije za filmove bazirao je, kaže, djelomično na vlastitim strahovima koji vremenom alteriraju. “Ponekad se bojim da ću razočarati ljude do kojih mi je stalo. Imam i strah, zato što sad dio vremena živim u Berlinu dio u Bukureštu, pa često nisam blizu kćeri i prijatelja, da će me to otuđiti od njih, da ću im postati stranac. Pribojavam se i mogućnosti da prestanem jako dobro govoriti rumunjski”, djeluje ponešto odsutno dok pali n-tu cigaretu, no brzo nastavlja: “Ponekad se bojim umiranja, toga se zapravo bojim stalno, činjenice da je vrijeme koje imamo limitirano. Imam 46, kažu da imam još puno vremena. Što to znači? Prvo moje pamćenje seže u doba dok sam bio nešto mlađi od godine dana. Od tog trenutka pa sve do sada, sve to moje sjećanje, cijeli mi je život prošao u trenu. Pa koliko mi je onda još ostalo? Još jedan ‘trenutak’. Ako sam sretan, možda još jedan jednako dug ‘trenutak’. Vjerojatno i kraće. Koliko god da još imam, puno ili malo, uvijek je prekratko.”

Riba i vijci

U Rumunjskoj nema literarnih tabu tema, ako se o nečemu ne piše, to je zato što ljude na zanima... “Velika tema koja nije dovoljno obrađena je hipokrizija, licemjerje. Valja nam pričati kako hipokrizija ide kroz cijelo društvo, kako lažemo i samima sebi, počevši od mene i vas pa nadalje.”

20 milijuna Rumunja, uvjerava me, čitaju znatno manje negoli Hrvati. Drugačija je, kaže, klima. Manje je i festivala, međunarodnih umjetničkih susreta i tribina, a među profesionalcima od pera caruje animozitet. Kvalitetna knjiga domaćeg autora, ako se dobro prodaje i napravi nekakav mali profit, znači da se prodala u tri ili četiri tisuće primjeraka. Njegov “Teodozije Mali” prodan je u 6000 kopija. “Ma, vjerojatno se prodalo i bitno više no izdavač taji brojke, govori mi da je sve rasprodano. A onda sam šećući sajmom knjiga u Parizu vidio gomilu ‘Teodozija Malog’ na polici i iza police. Upitao sam prodavačicu imaju li ih i više. ‘O da, imamo ih još i na skladištu’, rekla je. Dakle, izdavač štampa nove primjerke i prodaje, ali meni to ne kaže, jer bi morao od svake kopije dati postotak. Raskinuo sam ugovor. Ti ljudi su u poslu s knjigama, ali njima je to isto kao da prodaju vijke ili ribu. Uskoro izlazi novo izdanje “Teodozija Malog” kod novog izdavača."