Amos Oz: Egipat ima malenu šansu za demokraciju, Libija nema čak ni to

Jehuda Arie Klausner bio je povjesničar književnosti koji je čitao na 16 jezika, njegova lijepa supruga Fania čitala je na osam jezika. To dvoje mladih europskih Židova tridesetih godina prošlog stoljeća utočište su potražili u Jeruzalemu, za dlaku izbjegnuvši holokaust. Godine 1939. dobili su sina Amosa. U svijetu u kojem je jedino knjiga bila u izobilju sanjali su da ime njihova sina jednoga dana “zlatnim slovima bude upisano na stranicama izraelske povijesti”, naprtivši na njegova ramena sav teret vlastitih razočaranja.

Fania je 1951. godine počinila samoubojstvo, a njezin dječak je okrenuo leđa svijetu svog djetinjstva i pobunio se protiv oca. Arie je bio knjižničar, frustrirani intelektualac i desničar. Sin je odbacio njegovo prezime, dodao imenu Oz (hrabrost), otišao živjeti u kibuc, odlučan da vozi traktor i služi zajednici, uvjeren da nikada neće biti u stanju oprostiti svojim roditeljima: majci zato što nije imala dovoljno snage da ostane uz njega i ocu što nije imao snage da je zadrži.

U kibucu do 1986.

U kibucu je ostao živjeti sve do 1986. godine, ali sudbina mu nije namijenila život anonimnog člana utopističkog, socijalističkog kolektiva. Hipersenzibilni, pametni, voljeni dječak izrastao je u mirovnog aktivista, začetnika pokreta “Mir danas”, nepokolebljivog zagovornika mirnog rješenja židovsko-arapskog sukoba i jednog od najvažnijih pisaca i intelektualaca svijeta.

“Izraelski glas razuma”, kako ga se redovito naziva, 17. ožujka u organizaciji Frakture i Izraelske ambasade gostuje u Zagrebu, dvije godine nakon što je na hrvatski prevedeno njegovo životno djelo, autobiografski roman “Priča o ljubavi i tmini”. Intimni detalji s početka teksta podaci su iz toga romana, priče o porođajnim mukama stvaranja države, preobrazbi iz malog šovinista u jednog od ključnih zagovaratelja mira, ali i priče o djetetu koje se suočava s užasima neizgovorenog.

U svojim se javnim nastupima taj pisac raskošnog stila ne razbacuje riječima. Bez zastajkivanja, cijepljen od prenemaganja i barokne kićenosti, precizno odgovara na svako pitanje, ne gubeći se u digresijama. - Nisam pisao jer ne znam kako će se situacija rasplesti - odgovara na pitanje kako to da posljednjih mjeseci nije objavio nijedan politički komentar i nastavlja:

- Velike su nade i velike opasnosti, ali mislim da nitko ne može predvidjeti što će se dogoditi, što se odnosi i na one koji sada pišu komentare. Uostalom, političke eseje uvijek pišem kad sam ljut, bijesan, kad želim, primjerice, izraelsku vladu poslati kvragu. Sada nisam ljut. Nemojte da vas to sprečava u tome da pitate što vas zanima. Navikao sam na pitanja o politici.

Aktualna politička situacija tako je nužno nametnula tijek razgovora, ali smo s piscem razgovarali i o književnim utjecajima, svađama s taksistima i životu u kibucu.

Izrael i razvoj Arapa

Demonstracije i svrgavanja režima u arapskim zemljama već su dva mjeseca najvažniji politički događaj svijeta. Kako objašnjavate tu ‘političku zarazu’?

- Ne postoji jedinstven zaključak. Jasno je da su građani jedne zemlje ohrabrili građane drugih zemalja da se pobune. U tom kontekstu može se govoriti o utjecaju na prelijevanje masovnih demonstracija. No, sve su to različita događanja i nisam siguran da će ishod biti isti. Egipat ima šansu da demokracija pobijedi. Naglašavam šansu, a ne izglednu mogućnost. Sumnjam da Libija ima čak i tu malenu šansu jer civilno društvo u toj zemlji uopće ne postoji, a srednja klasa jedva da je prisutna. Tamo gdje ne postoje srednja klasa i civilno društvo, demokracija nije izgledna opcija. Ne bih se upuštao u procjene kad je o Tunisu riječ jer nisam dovoljno upućen. Ka je riječ o ostalim zemljama zahvaćenim tim procesima, svaka od njih ima poseban ustroj, posebnu povijest i nipošto ih se ne bi smjelo svoditi pod zajednički nazivnik.

Često se ponavlja da se za arapski svijet događa 1989. godina. Slažete li se s tim?

- Ne, to nikako ne stoji, premda bih volio da se možemo poslužiti tom usporedbom. Za početak, događanja u Europi 1989. bila su potaknuta pukotinama u sovjetskoj birokraciji, a ne pobunom ili masovnom revolucijom. Ono što sada vidimo su masovni pokreti, pokreti koji dolaze odozdo. Takvi pokreti nisu bili okidač u Europi, naknadno su se pojavili, tako da ta usporedba ne stoji.

Svjetske političke velesile su u ime tzv. stabilnosti zatvarale oči pred režimima u arapskim zemljama, a Bliski istok, u glavama mnogih, sveden je na sukob Izraela i Palestine oko pojasa Gaze. Koje su posljedice takve politike?

- Davanje prednosti stabilnosti, a ne demokraciji uvijek je pogreška. Bila je pogreška kad je bio posrijedi sovjetski blok, bila je pogreška kad su u pitanju muslimanske zemlje. Kad se opredijelite za tu vrstu kompromisa, nema pozitivnih ishoda i to je lekcija koju se odavno moralo savladati. Golemi je problem činjenica da većina ljudi nije bila svjesna onoga što se događalo u muslimanskim zemljama, ali to ukazuje i na jedan drugi problem, a to je da Europa već desetljećima smatra da je Izrael glavni uzrok svih problema na Bliskom istoku. Izrael jest problem, njegov sukob s arapskim zemljama jest problem, ali nije uzrok problema. Trenutno postaje očito da je Izrael nebitan za razvoj u arapskim i muslimanskim zemljama.

Ako islamisti pobijede

Druga godina koja se spominje, ma koliko to nepravedno bilo, jest iranska 1979. Naveli ste da Egipat jedini ima šansu za demokraciju. No, isto tako je činjenica da je Muslimansko bratstvo jedina stranka koja može konkurirati za vlast. Ako režimi budu zamijenjeni islamizmom, što će se dogoditi s Izraelom?

- Pobjeda islamista bila bi u prvom redu strahovita tragedija za stanovnike tih zemalja, pogotovo žene jer islamisti za sobom vuku i nemilosrdnu opresiju žena, kao što je slučaj u Iranu i Saudijskoj Arabiji. Naravno, to bi bila tragedija i za Izrael, jer Izrael ima krhki mirovni sporazum s Egiptom, jako krhak mirovni ugovor s Jordanom. Ako islamisti dođu na vlast, ti će mirovni ugovori po svemu sudeći biti prekinuti.

Zbog zloupotrebe vojne moći Izrael u toj situaciji teško može računati na bezrezervnu podršku Zapada. Koliki je problem to što se Izrael zbog poteza svoje vlade doveo u situaciju da rapidno gubi simpatije mogućih zaštitnika?

- Izrael ima ekstremiste, vlastite fundamentaliste koji izazivaju izolaciju. Sadašnja izraelska vlada pokazuje čvrst, beskompromisan stav prema Palestincima. Ne čini ništa da bi zaustavila naseljevanja na Zapadnoj obali. Mislim da je takav stav pogrešan i tragičan.

Ćlanak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg