Amos Oz: Životna priča pisca starijeg od domovine

1. Djetinjstvo

Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 1939. godine, sin jedinac obrazovanih europskih Židova, Jerude i Fanija, koji su za dlaku izbjegli holokaust.

Otac je čitao na 16 jezika, majka na osam. No, u novom svijetu nije im bilo najlakše. Otac, koji je magistrirao književnost, nije imao nikakve šanse, primjerice, dobiti predavačko mjesto na Hebrejskom sveučilištu u vrijeme kada je broj stručnjaka za književnost u Jeruzalemu uvelike nadmašivao broj studenata.

Živjeli su u stanu niskih stropova od trideset kvadrata i sanjali bolju budućnost za svog sina. Fania se nije nikako mogla priviknuti na život u Jeruzalemu, na činjenicu da je morala prigušivati vlastite ambicije, i oduzela si je život kad je Amosu bilo 12 godina, nakon što se dugo borila s depresijom.

Smrt majke nije bila tema o kojoj je mogao razgovarati s ocem. Raspon emocija: tuge, bijesa, mržnje, nostalgije, gubitka ljubavi s kojim se hrvao cijeli život tema su romana “Priča o ljubavi i tmini”.

2. Kibuci

Nakon majčine smrti sa 14 godina i usprkos protivljenju obitelji, odlazi živjeti u kibuc. “Bilo je jedino mjesto koje je bilo dovoljno radikalno”, kasnije će pričati. Odbacuje očevo prezime (Klausner) i dodaje si imenu Oz (hrabrost). “Moj otac je bio intelektualac i desničar, ja sam odlučio postati ljevičar. On je bio gradski čovjek, ja sam odlučio postati vozač traktora. On je bio nizak, ja sam odlučio postati jako visok.

To baš i nije upalilo.” U kibucu Hulda ostao je godinama, oženio se, odgojio djecu. No, nije se baš proslavio u uobičajenim poslovima članova zajednice. “Fizički poslovi nikako mi nisu išli, bio sam potpuna katastrofa, omiljeni predmet sprdnje”.

No, srećom, spisateljska karijera krenula je uzlaznom putanjom, pa mu je dopušteno da sve više vremena odvaja za pisanje. U kibucu su ostali sve do 1986. godine, kad se sa suprugom Nily, zbog sinove astme, preselio u gradić Arad.

3. Iskustvo rata

Oz je sudjelovao u ratovima 1967 i 1973. godine, no o tom iskustvu je rijetko kad pisao. “Kad ste na bojištu, morate isključiti osjećaj jer biste u suprotnom umrli od užasa, umrli od straha. Kad sam se našao u toj situaciji, moj prvi instinkt je bio: ‘Zovite policiju, ti ljudi su ludi. Vide nas i pucaju na nas.’

Možda je to bila i moja posljednja zdravorazumska reakcija kad je bojište u pitanju.” Uvijek naglašava kako se ne srami, niti je ikad zažalio zbog borbi. “Znao sam da, ukoliko se ne borim i ukoliko se drugi ne bore, onda će moja obitelj biti ubijena. Nije se radilo o grabljenju teritorija, o svetim mjestima. Bilo je to pitanje života i smrti.

Premda sam sad star čovjek, i dalje bih se borio u takvom ratu. Ratovi kojima su se borili za naseljenike u 1980-im bili su drukčiji. Prije bih otišao u zatvor nego u njima sudjelovao. Odbio bih se boriti za okupirane teritorije. Za dodatnu spavaonicu nacije. Za sveta mjesta. Za resurse. Odbio bih se boriti za sve osim za život i slobodu.”

4. Književni uzori

Brojni su autori koje Oz navodi kao uzore, no za pisanje mu je prekretnica bila čitanje zbirke priča “Winesburg, Ohio” američkog pisca Sherwooda Andersona. “Mislio sam da ako ne živite u gradu, u nekom uzbudljivom okruženja, nemate o čemu pisati. Kad sam pročitao Andersona, odjednom sam shvatio da sve, ali apsolutno sve, može biti važno i značajno. Dvoje staraca koji sjede na klupi i pričaju tračeve mogu biti sjajan materijal za priču. Anderson mi je doslovce, kao piscu, udahnuo život.”

5. Književnost

Prvu zbirku priča “Gdje šakali zavijaju” objavljuje 1965., a prvi roman “Možda drugdje” godinu dana kasnije. Do danas je objavio niz romana, zbirki eseja, redovito piše za najuglednije novine svijeta, a djela su mu prevedena na više od četrdeset svjetskih jezika. Na hrvatski su prevedeni “Moj Michael”, “Crna kutija”, “Pantera u podrumu”, “Iznenada u dubini šume” , eseji “Kako izliječiti fanatika”... Omiljena tema svih knjiga? Obitelj. Ili, kako Oz kaže, “najmisterioznija i najfascinantnija institucija svijeta.”

6. Priča o ljubavi i tmini

Autobiografski roman, svoje životno djelo “Priču o ljubavi i smrti”, u Izraelu obajavljuje 2002. Djelo se bavi povijesnim prevratima, stvaranjem države, ushitom i razočaranjem koje prati ideale, procesom preobrazbe pametnog dječaka zadojenog nacionalizmom u buntovnog i oporbenog mladića intelektualca, pisca i mirotvorca.

Paralelno, to je intimna priča o suočavanju s prošlošću, majčinom samoubojstvu, očevoj šutnji i strahotama neizgovorenog. “Ako su vam ostala dva dana života, morate učiniti još samo jedno pa da umrete bez žaljenja - pročitati ovu knjigu”, napisala je kritičarka talijanske La Repubblice. Knjiga je postala bestseler, i u Hrvatskoj je imala tri izdanja. Pisac nam je u nedavnom intervjuu rekao kako je, nakon izlaska knjige, dobio tisuće pisama Izraelaca u kojem su mu pisali o svom životu uz napomene: “Ja sam saslušao vašu priču, a sad vi čujte moju”.

7. Ben-Gurion

U “Priči o ljubavi i tmini” pisac opisuje i susret sa slavnim Davidom Ben-Gurionom. Kad je imao 22 godine, javno je reagirao na istup tadašnjeg premijera i ministra obrane kojeg je najveći dio javnosti percipirao kao “utemeljitelja izraelske države i oca nacije”.

Gurion je, naime, u dnevnim novinama Davar objavio tekst u kojem je ustvrdio da ne postoji jednakost među ljudima, no da među njima postoji određena vrsta zajedništva. Mladi Oz, zagovaratelj vrijednosti utemljenih u kibucu, uputio mu je pismo u kojem je tvrdio da drug Gurion nije u pravu. Njegov tekst nosio je naslov “Zajedništvo nije zamjena za jednakost”. Gurion je napisao još jedan tekst, ali je i mladog pisca pozvao k sebi na razgovor.

8. Dokumentarac

“Priroda snova” naziv je dokumentarca snimljenog 2009. godine posvećenog Amosu Ozu. Film prikazan na Zagreb film festivalu prati dvije godine u životu pisca, njegove susrete s čitateljima diljem svijeta, a u filmu se, između ostalih, pojavljuju Salman Rushdie, Šimon Perez, Paul Auster, Nadine Gorder i palestinski intelektualac Sari Nusseibeh. Naslov dolazi iz Ozova citata, da razočaranje Izraelom nije posljedica prirode Izraela, nego prirode snova.

9. Politička uvjerenja

Nepokolebljivi zagovornik mirnog rješenja arapsko-židovskog sukoba, jedan od osnivača legendarnog pokreta Mir sad, svojedobno je bio blizak izraelsko laburističkoj stranci.

No, u devedesetima se počeo priklanjati stranci Meretz, a 2003. sudjelovao je u njihovoj izbornoj kampanji. Već godinama zagovora ideju o dvije države, pri čemu bi Palestini trebali biti vraćena Gaza i Zapadna obala. Zapravo, za to se bori još od vremena kad su oni koji su se zalagali za to rješenje, mogli stati “u telefonsku govornicu”.

O sukobu izraelskih Židova i palestinskih Arapa često govori u javnostii: “Riječ je o tragediji, a ne vesternu s dobrim i lošim momcima. Tragedija je jer se radi o sukobu ispravnog i ispravnog. Nitko od njih nema gdje otići. To je konflikt žrtva, ljudi koji s pravom zahtijevaju pravo na isti komad zemlje. Većina tih ljudi zna da ne postoji alternativa ideji o dvije države i to će se na koncu balade dogoditi. ”.

10. Nagrade

Lakše je nabrojati koja nagrade Amos Oz nije dobio. Neke od važnijih su Izraelska nagrade za književnost (1998), Mirovna nagrada njemačkih nakladnika i knjižara (1992), Goetheova nagrada grada Frankfurta (2005), francuska nagrada Senders (2004), Heineova nagrada, počasne titule Njemačke i Francuske. Nagrada koja mu izmiče jest Nobelova, premda već godinama slovi kao jedan od najizglednijih kandidata.