Za vikend se održava Real Dog konferencija, koju organizira Udruga Indigo

Real Dog konferencija održat će se 21. i 22. rujna u idiličnom okruženju jezera Rakitje. Organizira je Udruga za dobrobit i zaštitu životinja Indigo. Kako bismo vam približili o čemu će razgovarati govorinici na konferenciji, razgovarali smo s Dunjom Kovač, bihevioristicom za životinje te Natašom Bokšan, instruktoricom i edukatoricom štenaca.

Možete li opisati kako izgleda trening za štence?

Nataša: Radim od samog odabira psa, bilo da vlasnici žele rasnog psa ili žele udomiti mješanca. Najbolje je kad idemo u azil i pronađemo psa koji odgovara vlasnikovim željama. Uvijek preporučujem mješance s barem jednom prepoznatljivom pasminskom karakteristikom. Prvo radim procjenu psa, bilo da je pas već neko vrijeme kod vlasnika ili je tek stigao. Gledamo ima li pas neku traumu, je li uplašen, boji li se glasnih zvukova ili djece, i slično. Na prvom času obično predajem dosta teorije vlasnicima o osnovama odgoja pasa, pravilima u kući, higijeni, te igračkama – koliko ih i koje vrste trebaju imati.

Sam trening se nastavlja rasporedom koji pravimo nakon procjene psa. Ako radimo s mlađim psima, fokusiramo se na osnovne komande kao što su ‘dođi‘, ‘sjedi‘, ‘čekaj‘, i hodanje uz nogu. Na kraju često završavamo s treninzima socijalizacije na livadi gdje vlasnici uče o govoru tijela pasa. Cijeli ciklus traje desetak do dvanaest sati ako se radi dva do tri puta tjedno, a ako je potrebno, usporimo tempo treninga kako bi vlasnici stigli uvježbati sve komande.

Koristim različite metode za ubrzavanje vlasnika, poput igre ‘crvene rukavice‘ ili vježbi s dugodlakim psima kako bi se navikli na dodir, što je korisno za budući grooming. Jednostavne vježbe poput češljanja na povišenoj podlozi, izvan vlasnikovog krila, pomažu da se pas navikne na njegu. Vlasnici moraju razumjeti da su ovi treninzi korisni za svakodnevno održavanje i izložbene pse.

Možete li usporediti pse i vukove?

Nataša: Današnji psi, osobito kućni ljubimci, žive u izobilju i mogu se razmnožavati više puta godišnje dok se vukovi razmnožavaju samo kad ima dovoljno hrane. Vukovi su se oslanjali na čopor, dok naši psi imaju veterinare i vlasnike. Također, kućni ljubimci imaju bolju njegu i uvjete, što omogućava veću reprodukciju i veće leglo. S druge strane, napušteni psi sličniji su vukovima jer prolaze kroz prirodnu selekciju, imaju jači imunitet jer prirodno preboljevaju bolesti i razvijaju otpornost.

Koji bi bio vaš najvažniji savjet za svakog vlasnika psa, bez obzira na to je li riječ o štenetu ili starijem psu, udomljenom ili kupljenom?

Nataša: Najvažniji savjet koji bih dala je da svaki vlasnik prije nego uzme psa prođe neku vrstu edukacije o osnovama psihologije pasa, govoru tijela i osnovama odgoja. To bi im pomoglo da razumiju što mogu očekivati od psa i jesu li spremni za obavezu koja može trajati deset, 15, 20 godina. Mnogi vlasnici ne razmišljaju dugoročno; uzmu štene, puste ga da spava u krevetu s djetetom i ne razmišljaju što će biti za desetak godina kad dijete odraste i možda više neće biti toliko angažirano oko psa. Ključno je razumjeti psa od početka i postaviti jasna pravila kako bi se izbjegli problemi u budućnosti.

Recite nam više o svom obrazovanju, s obzirom na važnost tog segmenta u vašoj karijeri.

Dunja: Ja sam doktor veterinarske medicine, međutim, oduvijek me privlačilo ponašanje životinja, odnosno ono što nazivamo kliničkom bihevioralnom praksom, što na našim fakultetima nije bilo dostupno. Zato sam se već tijekom studija trudila otići u inozemstvo kako bih se usavršila u toj grani. Prilika se otvorila u Americi, na UC Davis u San Franciscu, gdje sam radila pod mentorstvom dr. Sofije Yin, poznate veterinarske bihevioristkinje. Tamo sam stekla znanja i vještine koje danas koristim. Bila sam dio njenog istraživačkog tima i putovali smo po Europi, Južnoj Africi, Singapuru, gdje smo radili sa divljim životinjama, uključujući i velike mačke poput geparda.

Možete li nam reći više o radu s divljim životinjama?

Dunja: Klinička bihevioralna praksa obuhvaća rad sa svim vrstama životinja, ne samo sa psima. Najviše radim sa psima, jer su problemi s njima učestaliji, ali moja ljubav su i divlje životinje, posebno vukovi i gepardi. Radila sam u različitim zoološkim vrtovima i konzervacijskim centrima, što mi je i danas velika strast. Također, u Americi sam radila za American Society for Protection of Animals, gdje sam bila stručnjak za procjenu udomljivosti pasa. Procjenjivali smo psihološko stanje pasa spašenih iz borbi ili loših uvjeta, te njihov nivo agresije, kako bismo utvrdili mogu li biti uspješno udomljeni.

Što je potaknulo osnivanje vašeg bihevioralnog centra?

Dunja: Nakon povratka iz Amerike, osnovala sam svoj bihevioralni centar PET institut, gdje radimo individualne planove i programe bihevioralne modifikacije s vlasnicima pasa, kao i grupne sate, edukacije, predavanja i seminare. Nažalost, u našoj zemlji sam jedina veterinarska bihevioristica, dok u regiji ima kolega koji se bave sličnim radom, ali s manje specijalizacije.

Na konferenciji ćete govoriti o separacijskoj anksioznosti kod pasa. Možete li nam približiti tu temu?

Dunja: Separacijska anksioznost, ili separation anxiety, jedan je od najčešćih problema s kojima se susrećem u bihevioralnoj praksi – više od 50 posto slučajeva. To je stanje konstantne strepnje kod psa da će vlasnik otići i ostaviti ga, što se pogoršalo tijekom pandemije kada su vlasnici radili od kuće. Ovo stanje ozbiljno narušava psihofizičko zdravlje psa i zahtijeva dugotrajan rad s vlasnicima, često putem online uputa. Dijagnozu treba postaviti stručno lice jer neki simptomi mogu biti slični, ali uzrokovani dosadom ili hormonalnim promjenama.

Što vlasnici trebaju znati o hormonalnim promjenama i pubertetu kod pasa?

Dunja: Vlasnici moraju razumjeti fiziologiju svojih pasa. Hormoni značajno utječu na ponašanje i emocije, a pubertet može trajati od jedne do dvije godine, ovisno o veličini i pasmini psa. Veće pasmine ulaze kasnije u pubertet, dok manji psi sazrijevaju ranije. Razumijevanje utjecaja hormona može pomoći vlasnicima da bolje usmjere ponašanje svojih pasa.

Na kraju, postoji li univerzalan odgovor na pitanje je li kriv čovjek ili pas u slučaju problema?

Dunja: Teško je dati univerzalan odgovor, ali često je čovjek odgovoran. Pas je umjetna tvorevina čovjeka, stvorena da zadovolji specifične potrebe. Zato je važno da vlasnici preuzmu odgovornost za pravilno rukovanje i brigu o psima. Kao društvo, moramo se suočiti s problemima, poput napuštenih pasa, koji su odraz naše društvene odgovornosti.