MAČKOLUMNA

Za Božić budite sa svojim ljubimcima, volite ih i pazite. Nikad ne znate što se može dogoditi

U ovoj kolumni naš se novinar prisjeća jednog posebnog Freddieja - mačka koji je volio i čuvao jelku

Ilustracija

 Jeff Gilbert/Alamy/Alamy/Profimedia

Vlasnici pasa dobro znaju da će njihovi ljubimci pojesti sve što nađu. Bilo da je riječ o slasnoj pečenci, komadu kruha neoprezno ostavljenom na stolu ili - hulahop čarapama, što se dogodilo prije nekoliko godina jednoj mojoj prijateljici i zbog čega je morala plaćati masne veterinarske troškove da svom proždljivcu spasi život.

Jedna legendarna anegdota druge prijateljice (kune se da je istinita) ide ovako: Dok su bili na poslu, njihov pas uspio je, ni sama ne zna kako, provaliti u špajzu gdje se čuva pseća hrana. Rasturio je čitavu golemu vreću keksića i žderao, žderao, žderao... Kada su se vlasnici vratili doma, zatekli su ga na podu, gotovo polusvjesnog, s golemim trbuhom. Požderao je koliko kod je mogao, a zadnjim atomima snage, govori mi Ivana, jezikom je pokušao dohvatiti još koji keksić. Naravno, završio je kod veterinara. Potrebna je borba da se vječno gladnim psima uskrati hrana kao i da se od njih sakriju opasne namirnice, poput slatkiša, pilećih kostiju, industrijskih prerađevina...

No, mačke su druga priča. Njima možete ostaviti pune zdjelice i otići na cjelodnevni izlet. Pojest će koliko im treba, neće se prežderavati. Pileće kosti, nađu li ih gdje, oglockat će od mesa, ali koštane dijelove ostaviti netaknute. Pokvarenu hranu neće ni dotaknuti, zbog čega je Shakti glavni ispitivač mesa u našem malom ZOO-u - ako se ona odmakne od svježe svinjetine ili govedine, znamo da ne valja.

I zato me šokiralo kada sam jedne noći začuo prepoznatljiv zvuk mačjeg povraćanja. OK, to je donekle normalno, često na taj način čiste svoj organizam, naročito u vrijeme linjanja kada čišćenjem pojedu mnogo dlake pa ju moraju izbaciti. No, onda sam začuo i da druga mačka, točnije mačor Aleister, također povraća. Nastao je razlog za zabrinutost. Ustao sam iz kreveta i imao što vidjeti. Zvijeri su besramno navalile na tavu u kojoj sam pekao šampinjone s jajima. Nikad dosad nisu htjele gljive, a i znamo da su one za njih štetne. Ostalo je tek trećina tave, ali njih dvoje to je u slast pojelo i - naravno - pokvarilo želudac. Idioti, mislili smo ribajući njihovu bljuvotinu. S druge strane, sami smo krivi, jer nije trebalo ostaviti nepoklopljenu tavu. No, to su blaža trovanja. Traju nekoliko sati, popije se malo više vode i sve bude u redu.

Problem je s težim bolestima. Ovih blagdanskih dana uvijek se sjetimo Malog i Freddieja. Mali je u naš mačji svijet došao s možda mjesec dana.

- Naravno da ga nećemo zadržati! - grintao sam, pa ukućanima rekao kako mu nipošto ne smiju dati ime jer će nas to vezati s njime, a cilj je bio da ga udomimo. No, naš čopor imao je drugi plan. Prigrlili su ga kao svojega. S veseljem smo gledali kako krajem ljeta, prema jeseni, Freddie, najveći ljubitelj Božića i Veliki Čuvar Božićnog Drvca (uvijek je pazio da ga netko ne ošteti), mališana uči prve korake po dvorištu, a poput pume je pojurio za njime kada se ovaj nestaško usudio krenuti na jedno stablo. Dovukao ga je nazad, poput nježna oca, iako su se tek nedavno upoznali i nemaju veze jedan s drugim. Mali je bio razigran, veseo dječačić. Najviše je volio klasičnu glazbu. Novogodišnji koncert iz Beča posve ga je opčinio. Sjedio je satima pored laptopa i slušao tu skladnu glazbu. Sve je bilo u redu, osim što je Mali - ostajao mali. Normalno je jeo, normalno pio, veselo se igrao... No, ipak je kopnio. Otišli smo veterinaru koji je nakon seta pretraga kazao najgoru moguću dijagnozu. Karcinom želuca. Zgranuto smo se pogledali, prvo jer nismo ni znali da je takvo nešto moguće kod mačaka, a drugo jer smo se pitali jesmo li mi negdje pogriješili. Kupujemo kvalitetnu hranu, nismo nikada davali da proba slatko ili slano, pazili smo što jede. Ne, rekao nam je veterinar, ovo je od rođenja, zato se i nije razvijao. I neizlječivo je. Predložio je eutanaziju. Kroz suze smo pristali, ali i rekli da, neka nam da barem ovaj vikend, da se od Maloga oprostimo. Bio sam sam kod kuće. Vidio sam da Smrt počinje. Stavio sam na sav glas Novogodišnji koncert i mazio Maloga do samog kraja. Kratko je trajalo. Njegovo khrko tijelo opustilo se nakon samo nekoliko minuta.

Neću vas daviti količinom isplakanih suza i tugom koju smo osjećali, zna to gotovo svaki vlasnik koji je izgubio nekog ljubimca, a na žalost, brojni smo to prošli. No, želim se prisjetiti Freddieja, koji je danima nakon smrti Malog bio beskrajno tužan. Potpuno zdrav mačak prekrasnog krzna, urednih navika, ljubitelj biljaka i ljudi, mrzitelj nasilja, izbjegavatelj svake svađe, biće puno ljubavi, jednog je dana odlučio otići. Svega mjesec dana nakon Malog. Samo se srušio i - napustio nas.

Ne morate mi vjerovati, no da ste ga poznavali, njegov karakter i njegovu ljubav prema Malom, sigurno biste i vi rekli - od tuge. Zdrav, besprijekoran mladi mačak samo je - umro.

Njegova najdraža božićna pozicija bila je, rekoh, ispod jelke. Tu tradiciju čuvamo već dvije godine, bit će sada i treća. Urna s njegovim pepelom uvijek ima svoje počasno mjesto baš na tom mjestu gdje je volio ležati i uživati u čaroliji kuglica i lampica.

Pokušavam dovršiti ovu Mačkolumnu, tražim poantu, čini mi se da je nema. Ili je možda samo onaj klišej - čuvajte ih, pazite ih jer oni su članovi vaše obitelji i nikad ne znate što im se može dogoditi, a pamtite i sve radosne trenutke. Sretan Božić svim životinjoljupcima i posebno Otvaračima konzervi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 00:32