MAČKOLUMNA

‘Znate li da naše četiri mačke nisu srušile božićno drvce? Pravo čudo, bit će nešto od njih...‘

Naš kolumnist se prisjeća i kako se ponašala ljubimica Shakti u vrijeme kada je tek postala dio njegove obitelji

Ilustracija

 Iva Vagnerova/Česká Ilustrační Fotografie/Profimedia

Zvijezda Mačkolumne često je moja Shakti, jedina ženka u društvu mladih i nadobudnih mužjaka. Kao takva, morala je razviti osebujne vještine preživljavanja.

Kada imate četiri mačke potrebna su i četiri hranilišta, a mi smo svojoj mačjoj obitelji pronašli zdjelicu s tri "tanjura", no Shakti ima svoj, poseban, kakav i zaslužuje kao Kraljica Mačka i najstarija među njima. Ostatak čopora to uglavnom poštuje, no za to se strahopoštovanje ona morala sama izboriti. Prvih dana malci bi joj pokušali zagnjuriti nos u hranu, a ona bi učinila samo jednu stvar - iskesila se i frknula na njih. Katkada je pao i kakav pedagoški šamar, no nikad ništa ozbiljnije. I, malci su naučili, s njom se ne valja zezati.

Valja pritom reći kako je Shakti bila sve samo ne pitoma domaća životinja. Kada smo je tek s mačićima uzeli iz kutije na cesti režala je, skakala do metar u zrak, frktala na nas i zapravo joj se nitko nije usudio približiti. Puštali smo ju da nam se sama privikne. Trajalo je znatno dulje nego što smo u početku mislili. Bila je to, kako bi rekao naš predsjednik, tvrda kohabitacija. Najmanje šest mjeseci trebalo je dok mi je dozvolila da ju uopće dotaknem. Pojela bi svoju večeru, pa se zavukla na neko mirno mjesto ili, pak, prijeteći šetala po stanu.

Prijatelj, veliki životinjoljubac, pozvan je u pomoć kada ju je trebalo odvesti na sterilizaciju. Znali smo da je to pothvat za kojeg sami nismo spremni. Divlja kakva jest, neko je vrijeme bježala po stanu, a mi smo je mamili omiljenim poslasticama, hranom, zatvarali vrata svih prostorija kako bi napravili "klopku". Konačno je uspjelo i frend je, uz pomoć deke, uhvatio ovu neukrotivu zvijer. Pogrešno smo mislili da je uspio. Iskobeljala se iz deke i počela ga mahnito grebati. Čovjek od gotovo dva metra i jedan od onih "alfa mužjaka" koji se ne boji ničega i koji je proveo život s brojnim mačkama, psima, kojekakvom živinčadi, pa i agresivnim, ranjenim i bolesnim životinjama, počeo je vrištati kada su njene oštre kandže počele parati gdje god su stigle.

- Miči je, miči je s mene - vikao je - a mi nismo znali hoćemo li se smijati ili plakati jer znamo da čeka nova runda hvatanja.

No, hajde, naposljetku smo je ipak nekako dovabili i utrpali u nosiljku. Ostavili smo je kod veterinara i operacija je brzo bila gotova. Prijateljica, veterinarka koja je obavila zahvat, nazvala nas je i rekla da možemo doći po nju.

- Kako je jadnica - pitali smo ju zabrinuto poput svih mačkovlasnika.

- Jadnica? Jadnica!? Jeste vi normalni. Četvero nas je trebalo da je držimo prije anestezije - rekla je i prasnula u smijeh.

Eh, da, kako ono kažu - mladost, ludost, a onda čovjek/mačka odraste. Shakti je danas potpuno drugačija mačka. I dalje je, šest godina otkako je imamo, krajnje nepovjerljiva prema drugim ljudima osim nas. Kada nam dođu gosti, tek će odabrani imati priliku dotaknuti njezino uvijek dotjerano krzno. S godinama smo naučili da je najveći "grijeh" podići je u naručje. Maženje je OK ali nošenje nikako, osim u baš rijetkim, iznimnim situacijama kada je vrlo dobre volje. No naučila je što je to ljubav nas, nižih bića, spram njihovim božanstvima. Noći provodi na krevetu pored nas, uglavnom iznad glave kako bi, naravno, pokazala tko je tu glavni. Ali, znamo da smo "slomili" njen težak karakter kada smo je doveli u situaciju da se bez pogovora izvrne na leđa i dopusti nam da ju češkamo po trbuhu, što je u mačjem svijetu izraz povjerenja ravan onome da ste nekome jamac za kredit, ako ne i više.

I, za kraj, ostatak čopora lijepo živi. Čupko je noćne avanture zbog hladnoće zamijenio udobnošću toplog doma, a malci Ritchie i Aleister beskrajno su iritantni svojim svakodnevnim zahtjevima "pusti me unutra,pusti me van, gladan sam, dosadno mi je, mazi me Dvonožna slugo", no čovjek na sve ogugla, pa i dalje rutinski otvaramo vrata, konzerve, vrećice i sve što mačji narod poželi. Ali!!! Ono na čemu smo im beskrajno zahvalni i što nas veseli - bor je čitavih blagdana ostao na mjestu. Nijedna kuglica nije srušena, što je pravo čudo uz toliko mačaka. Bit će nešto od njih...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:40