Upoznajte Džekila: ‘Naša Nemetinska legenda, preskoči dva metra ograde i dođe se maziti‘

Ponosan. I nakon 6 godina azila, Džekil može za sebe reći da je azilant.

Onaj koji nije usput tu pa kao sad će ta neka Sreća, sam što nije, nego onaj koji je shvatio da ga je lagala al mislim da joj čak ni ne zamjera, svjestan svojeg pripadanja i ponosan na to.

Džekil je naš.

Ej ma znam to svaki put kad preskoči ogradu ispusta jer me vidio da vani čeprkam po cvijeću, pa je čak spreman proć i pored moje vlastite straže Ksembe i Timotija koji su rijetko gostoljubivi kad smo nas troje skupa al Džekila puste, jer znaju, jer osjete kolka je duša, kolka je legenda!

Pa dođe Džekil, šta je njemu ta dva i nešt metra, dođe on da se pomazimo, da se nasmije, da malo ponjuši, da malo scenografiju promjeni pa ko bi mu zamjerio ajd?

Pa on živi tu, kužite?

On nije jučer došao, pa taj Azil je više njegov neg moj, pa ne preskače on ogradu da bi pobjegao iz njega nego samo kako bi malo promijenio točku gledišta, moraš nekad izvana da vidiš stvari da bi znao cijenit ono što je unutra.

I štagod radila ja ostavljam, ko da mi ruke imaju neki poseban deal s njim pa polete u zagrljaj čim rep dvatri kruga oko dupenceta obiđe.

Bore, jedine lijepe koje posjedujem su ove od kerovaca odnosno odsrca, pa i one igraju zmijicu, nisam nikad takve bodove na Nokiji zakucavala, al to je, nisam nikad u paru igrala I stvarno, moj je, i mislim si o svima onima kojima nikad nije bio dovoljno dobar, mislim si kako su moroni jer šta su popušili, kakvog kerećeg i gandija i hudinija, terapeuta i prijatelja, ono - rodbinu, eee šta su izgubili.

Al nemoš slijepcu crtat nebo ko što nemoš Džekilu crtat sudbinu, i to je ono najljepše u svemu - to što je taj moj lega okej sa svime, on vidi puno dalje i šire od mene.