PRIČE IZ AZIL-GRADA

Ovo je fotografija koja glasno vrišti samo jednu jedinu riječ: Sloboda!

Postoji sreća koju čovjek može osjetiti samo onda kad provodi vrijeme s azilskim psima, o čemu nam piše naša kolumnistica
 Azil Osijek

Ovako izgleda sloboda. Lišena svakog pres****, svake pjesničke slobode, svakog tereta svakodnevnih izbora, lišena svakog straha od povratka.

Ovo je pola sata, 40 minuta ispod Azila sa onima kojima sam bitna tad, koji znaju da mi pokažu koliko me vole, koji se znaju radovati bez zadrške, sa psima koji su danas moji premda sutra mogu biti nečiji tuđi i koji znaju da će uvijek biti malo moji. To je, iskreno, jedini osjećaj slobode za koji znam. Kad sam prljava i kad me totalno boli briga za to, kad se toliko cerim svo to vrijeme jer trče u krug kad ih zovem imenom, trče od sreće jer se i njima neko raduje.

Kad im guzice sklliznu sa brda pijeska il kad se iznenade kolko je Drava duboka na pojedinim mjestima pa se okupaju premda se ne vole kupati Ili još mi je draži prizor kad prvi puta u životu otkrivaju da se vole kupati! kad otkrijem ljepotu nekog stabla premda sam 100 puta već prošla pored njega, pa onda skužim i imelu koja čeka da se ispod nje neko nekome obeća kad odlučim da ćemo poljem pa samo zazviždim i svi se slože s mojom odlukom, ne moram je obrazlagati nadugačko i naširoko

Sloboda je kad po mraku sam toliko slobodna s njima šetati po šumi jer znam da mi niko ne može ništa uz te moje pse! I kad zajedno zabrijemo da nas neko vreba iz grma I onda tih pol sata, 40 minuta, nismo siromašni, nismo ničiji, nismo u dugovima i nismo oni koje nitko ne razumije.

Nismo sami, nismo ludi, nismo oštećeni i nismo ostavljeni. Samo smo slobodni!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 22:28