Postoji taj stari stereotip o psima i mačkama, piše Guardian. Psi su puni ljubavi i totalno odani, dok su mačke ravnodušne. Većina ljudi koja ima mačke (zovemo ih, zapravo, batleri) ne slaže se s tim. Njihovi argumenti drže vodu: zašto mačke predu kad ih držimo u krilima, pitaju oni, ako ne zbog ljubavi?
Njih nimalo ne čudi što su istraživanja na koncu pokazala da se mačke emocionalno vezuju za ljude. I one, kao i psi, proživljavaju tugu dok su odvojeni od vlasnika (separacijska anksioznost), a puno će više reagirati kad čuju glas svojeg batlera nego nekog stranca. U teškim ili traumatičnim situacijama, utjehu će tražiti upravo od svojih ljudi.
Najnovija studija, provedena u Japanu, zapravo dovršava tu sliku naše povezanosti s mačkama. Znanstvenici su primijenili metodu koju inače koriste kada se radi o istraživanju pasa. Utvrdili su da one, za razliku od pasa, neće izbjegavati ljude koji ne žele pomoći njihovim vlasnicima. Dok psi od takvih ljudi neće uzimati hranu, mačke su pragmatičnije: hrana je hrana.
To ne pokazuje da one ne mare. Takav zaključak značio bi samo to da mačke mjerimo po pravilima koja su skrojena za ljude. Mačke, naime, nisu toliko dobre u prepoznavanju raznih vrsta ljudskog ponašanja, za razliku od pasa. Oni će prepoznati da je riječ o čovjeku koji nije htio pomoći njihovom vlasniku, no mačke će samo primijetiti čovjeka, bez da razumiju što se tu odigralo.
Psi su duže uz ljude i oni su zapravo, originalno, bića čopora. Mačke nisu, one dolaze od vrste u kojoj su uglavnom solo lovci. Domestikacija je povećala već postojeće socijalne vještine pasa, ali nije to učinila i kod mački, koje, na kraju krajeva, ionako nisu imale visoko razvijene te vještine. No, to ne znači da ne vole ljude ili da su zle prema njima. Mi zapravo još uvijek znamo prilično malo o tome kako mačke razmišljaju.