Rijeka mu je donijela tri boda, Luka Stojković naramak mira, a Zvonimir Boban, barem zasad, nije morao posegnuti za "crvenim telefonom" tražeći novog trenera. Iako, i na tu se temu može nešto čuti, no o tome malo kasnije. Mario Kovačević, dakle, tako je preživio još jedan maksimirski potres, premda bi bilo pogrešno zaključiti kako se nakon utorka sve vratilo na svoje mjesto. Ako ćemo, naime, već govoriti o povratku, Dinamo se najprije mora vratiti nečemu što mu ove sezone uporno izmiče: kontinuitetu. A za to će trener Modrih imati tri utakmice, tri gostovanja i svega dvanaest dana.
Rudeš, Sunderland, Varaždin. Na prvi pogled raspored u kojem se izmjenjuju dvije krajnosti, od suparnika iz donjeg dijela HNL-a do engleskog premierligaša, ali između njih, odnosno na kraju, stoji još jedan, možda i ključan, ispit. Naime, od Dinama nitko razuman ne može zahtijevati da pobijedi Sunderland na, simbolično, stadionu svjetla, kao što nitko ne bi trebao posebno slaviti ako pobijedi Rudeš u Velikoj Gorici. Međutim, ako Kovačević 8. studenoga napusti Varaždin sa šest novih prvenstvenih bodova, uz europsku predstavu koja neće ponovno otvoriti pitanje kako je Dinamova obrana uspjela izgledati toliko ranjivo, tada će imati argumente koji nadilaze dva Stojkovićeva pogotka protiv Rijeke, ali i seriju kritika koja se cijedi iza Dinama cijele sezone. I to, da se razumijemo, s razlogom i argumentima.
A upravo je taj dokazni materijal ono što mu nedostaje na prijekom plavom sudu. Ne oni za ostanak na klupi do zime, jer tu je odluku, prema informacijama koje su procurile iz Maksimira, Boban već donio, već oni zbog kojih bi predsjednik mogao zaključiti da je vrijeme koje je dao svojem treneru doista - opet! - imalo smisla. Gledajući iz perspektive protekla tri mjeseca, to je i dalje ples na tanašnoj žici, između ambisa neuvjerljivosti po planu igre te uvjetnog podizanja ne samo rezultata, već koncepcije, vizije, stabilnosti, oslobađanja i podizanja forme na svim razinama. Po nama, ovo je pet stvari koje Kovačević mora riješiti; ako uspije, Bobanov telefon mogao bi trajnije u "sleep mode", ako ne, sve se više probijaju (ne)provjerene informacije oko njegova potencijalnog nasljednika. Da, spominjao se Osijekov Federico Bessone, ali ta je priča na dugom štapu, kao i ona, kako čujemo iz dosta provjerenih izvora, oko Thiaga Alcantare, no to poglavlje s Barcelonom nije samo "stativa". Naime, prema našim izvorima, katalonska katedrala nogometa doista jest mjesto gdje Dinamo sondira "sakristiju". Što ima smisla i zbog poveznice s Albertom Capellasom; prema informacijama s kojima baratamo, potencijalno rješenje krije se u sustavu Blaugrane, ali o tom - potom.
Kovačević, u svemu tome, još uvijek sam odlučuje koliko će se razgovarati o njegovoj budućnosti. Naslovna tema bit će: "Što si radio narednih 12 dana"... I to ne (samo) u kontekstu bodova, premda su oni, jasno, prvi i neizostavni kriterij. Mnogo konkretnije i važnije bit će dobiti odgovor da Dinamo konačno počne izgledati kao momčad koja zna što želi, kako do toga doći i, možda najvažnije, što učiniti kada stvari ne idu prema planu. Kovačević je, realno, dosad prečesto morao objašnjavati što je pošlo po zlu, umjesto pokazivati što je napravio dobro, a sada ima još jednu (!) priliku promijeniti taj odnos, utišati kritike i potencijalne nasljednike zadržati na sigurnoj udaljenosti od Maksimira. Za to mu, prema našem sudu, treba pet stvari. Nijedna nije nogometna znanstvena fantastika, ali sve zajedno za ovaj su Dinamo prilično ozbiljan ispit.
1. Šest bodova bez kalkulacija
Tu pregovora nema. Dinamo protiv Rudeša i Varaždina mora osvojiti svih šest bodova, čime bi došao do 28 iz 12 prvenstvenih utakmica, zadržao pritisak na Hajduk, a možda/vjerojatno i preuzeo vrh. Pritom, jasno, nije isto pobijediti Rudeš, momčad iz donjeg dijela ljestvice, i Varaždin koji je ove sezone već pokazao koliko može biti neugodan. Posebno na svojem terenu. Kovačeviću zato ne treba samo šest bodova, već i dvije utakmice u kojima se neće ponovno tražiti opravdanja za neuvjerljivost, jer Dinamo koji želi naslov ne smije svaku pobjedu pretvarati u pothvat, uz dijametralne izjave svojevrsne superiornosti i potvrde te defenzive u kontra slučaju, gotovo istovrsne onoj na terenu. Slikovito, trener je nakon pobjeda Beljo, a u slučaju poraza - današnji McKenna.
2. Zakrpati obranu, sustav, a ne samo pojedince
Četiri pogotka NEC-a nisu bila tek posljedica nekoliko individualnih pogrešaka, već i ozbiljnih sustavnih problema. Od razmaka među linijama, preko reakcije na izgubljenu loptu, do prostora koji suparnici dobivaju ispred i između Dinamovih braniča. Kovačević mora uspostaviti ravnotežu, posebno kada momčad napada s velikim brojem igrača, a Mišić ostaje sam pokrivati prevelik prostor. Nije, dakle, pitanje samo hoće li Domínguez i Radeljić, primjerice, postati standardni stoperski par, ili netko treći, nego hoće li Dinamo konačno naučiti braniti se kao momčad. Sunderland će za to biti nemilosrdan ispit.
3. Definirati hijerarhiju i prestati lutati
Rotacije su nužne, osobito u ritmu koji Dinamo očekuje, ali nakon tri mjeseca sezone trener mora znati tko su mu nositelji i u kakvom sustavu najbolje funkcioniraju. Rijeka je ponudila neke odgovore, ali jedna utakmica još nije dokaz trajnog rješenja. Kovačević mora pronaći osnovnu jedanaestoricu, prepoznati jasne uloge i, prije svega, prestati tražiti ravnotežu iz utakmice u utakmicu. Konkurencija je, naime, prednost samo kada postoji hijerarhija, a ne kada svaka promjena otvara novo pitanje. A pitanja, dojam je, i sam trener ima mnogo: tko je primarni, odnosno najbolji stoperski par, barem u ovome trenutku, zatim kako postaviti i dići bekove, tko je najbolje rješenje uz Mišića, a (ne samo) Dinamo nema "osmice" koje mogu oslobađati napadački potencijal i ujedno štititi kapetana koji u svakoj utakmici djeluje kao otok, a konačno naći i krila koja će dati nužni doprinos, pogotovo u sustavu koji se ne mijenja niti preispituje. Standardizacija je, slijedom svega, temelj, sve ostalo su nijanse.
4. Osloboditi napadački potencijal
Nastavno na prošlu točku... Beljo zabija, Stojković je protiv Rijeke eksplodirao, ali Dinamo ima previše napadačke kvalitete da bi se oslanjao na individualne trenutke dvojice igrača. Hoxha, Ivanušec, Oršić, Almena, Rodríguez... Kovačević mora pronaći način da kvaliteta tih igrača postane dio organiziranog napadačkog mehanizma, a ne tek povremeni ukras utakmica. Dinamo, u prijevodu, mora stvarati prilike ponavljanjem prepoznatljivih obrazaca, kvalitetnim kretanjem, suradnjom linija i boljim korištenjem širine. Drugim riječima, protivnici moraju strahovati od Dinamove igre, a ne od nečijeg individualnog nadahnuća, što je dosad bio praktički jedini "modus operandi". A ujedno, dokazni uzorak doprinosa antipod je popularnom piću: od Dinamovih 25 pogodaka u HNL-u, samo 8% stiglo je - s onemoćalih krila, odnosno šest Dinamovih krila u deset prvenstvenih utakmica zajedno je postiglo samo dva pogotka, uz dvije asistencije. Taj segment ključno bi promijenio cijeli narativ...
5. Pokazati da ima i plan B
Možda i najvažnije. Kovačević, dakle, mora dokazati da može upravljati utakmicom kada se ona ne odvija prema njegovim zamislima. NEC je promijenio pristup, a Dinamo ostao bez odgovora. Sunderland će zahtijevati drukčiju pripremu, drukčiju razinu discipline i, vrlo vjerojatno, prilagodbe tijekom utakmice. A samo tri dana poslije slijedi Varaždin, kada će se vidjeti koliko trener kontrolira i fizičko i psihološko stanje momčadi. Pobijediti kada sve ide prema planu jedna je stvar, reagirati kada ga suparnik poremeti neka posve druga, a upravo je to razlika između trenera koji preživljava i onoga koji doista upravlja momčadi. Bišćanov "atenski poučak", recimo, svojevrsna je trenerska lektira...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....