Ako je Mariju Kovačeviću svojedobno navukao pancirku, a jest, onda je Albertu Capellasu, budimo slikoviti, podignuo neprobojno staklo. I dok je prva zaštita, nakon dovoljno konkretnih pogodaka, ipak popustila, od stakla se zasad odbija - sve. Primjedbe na pojedine procjene, pitanja o dosegu ovlasti, prijepori oko načina rada, pa i sve očitiji nesklad između priče o hrvatskom talentu i sve većeg broja stranaca u pogonu koji bi taj talent trebao pretvarati u Dinamove igrače.

Zvonimir Boban, međutim, na dvojbe oko svojeg najvažnijeg nogometnog suradnika ima odgovor koji je jednom, neslužbeno, sažeo u jednu rečenicu:

- Albert je nevjerojatni znalac.

Ili, prevedeno - "In Albert we trust!" U tome je, zapravo, i siže cijele ove priče, odnosno pokušaja odgovora na temu: zašto Boban toliko vjeruje Capellasu?

Jest, najlakše bi bilo odgovoriti da ga je impresionirala Barcelona, dvanaest godina La Masije i društvo imena uz koje nogometni životopis izgleda ozbiljnije. No Boban je, ipak, igrao pa i stvarao nogomet, a ujedno radio dovoljno velike poslove da mu adresa bivšeg poslodavca ne bi smjela biti ključna točka impresioniranosti. U Capellasu je, prema svemu što se zna, prepoznao čovjeka koji razumije nogomet kakav želi u Dinamu, a i dalje bespogovorno vjeruje da ga zna i uspostaviti. Toliko da je, primjerice, nakon čvrstog zagovaranja hrvatskog trenera, sada spreman prihvatiti Španjolca. Predsjednik je, dakle, jako korigirao vlastiti kriterij, dok je povjerenje u Alberta ostalo - netaknuto.

- Trideset sekundi, toliko je bilo potrebno da se razumijemo - ispričao je u intervjuu za Jutarnji prije godinu i pol dana, kada je sletio u Maksimir. - Bio sam u Barceloni, nazvao me prijatelj i kazao da Zvone želi pričati sa mnom. Uz dodatak da se Zvoni teško kaže "ne". Nakon pola minute shvatio sam zašto. Potom sam stigao u Zagreb, tri dana slušao Bobanovu viziju i, nakon razmišljanja o promjeni prilično ugodnog života, prihvatio izazov.

Njihova zajednička nogometna točka zove se - Johan Cruyff: lopta, prostor, pozicijska igra, obrazovanje igrača koji bi kroz cijelu školu učio isti nogometni jezik, pa među seniore dolazio s dovoljno predznanja da mu svlačionica prve momčadi ne bude početak novog školovanja. Doduše, svima koji vole nogomet Cruyff je točka oko koje ćete se spojiti, bez obzira kakvih svjetonazora bili...

Kako god, Boban je pritom još prošloga ljeta govorio da dio Dinamovih igrača nije dobio dovoljnu edukaciju. Capellas je, dakle, stigao dodati ono što predsjednik smatra da nedostaje. Ujedno je i sam oduševljeno govorio o hrvatskoj kreativnosti, talentima kakve, tvrdio je, ne pronalazi ni u Kataloniji, zaneseno komplimentirao Dinamovu DNK, uz važnu ogradu: najveći mu je izazov, kazao je, uvesti vlastitu metodologiju, a sačuvati njihove posebnosti. Sve to nakon seanse od dva sata imalo je smisla, baš, doduše, kao što ima smisla i današnje pitanje: zašto onda u toj školi sve više prostora zauzimaju igrači koji dolaze izvana? Jer, Capellas nam je tada objasnio osnovni hodogram:

- Prvo igrači iz Zagreba, onda igrači iz okruženja, potom cijele Hrvatske, a tek onda širimo potragu. Važno nam je da klinci osjećaju Dinamo, da ih ne odvajamo od obitelji, da rastu u okruženju svoga i plavoga doma - crtao je rukama po zraku kartu Zagreba i Hrvatske.

I OK, nije, jasno, problem putovnica, Dinamo jako dobro zna što mu može donijeti daroviti stranac, ali ako se kao temelj projekta ističe domaća proizvodnja, onda svaki takav dolazak mora imati razvojno opravdanje, pogotovo kada zatvara prostor igraču koji je već unutra. Slučaj Paula Tabinasa u tom konstruktu nije nevažna fusnota; Capellas je izravno sudjelovao u njegovu dolasku, Filipinac je dobio prostor u prvoj momčadi, a Noa Mikić ostao iza njega. Dosad, međutim, Tabinas nije pokazao dovoljno da bi se takva procjena mogla proglasiti pogođenom. Nije, naravno, dečko kriv što ga je netko izabrao, no onaj tko jest, mora moći odgovoriti zašto.

Odnos Capellasa i Kovačevića

Jednako tako, snažan je dojam da je u odnosu s Kovačevićem Capellasu nedostajalo komunikacijskih (čitaj: jezičnih) alata kojima bi dijalog pretvorio u djelotvornu suradnju. A ako trener ne razumije ili ne uspijeva provesti ono što mu se sugerira - o čemu se također da raspredati - treba vidjeti i kako se ideje prenose, što se traži, koliko se, pak, pomaže, a gdje se ipak ulazi u prostor u kojem odgovornost i ovlasti prestaju biti jasno razdvojene.

Albert Capellas

DAMIR KRAJAC Cropix

Pogotovo kada iza savjeta, ili "savjeta", svejedno, stoji težina predsjednikova povjerenja, jer baš tada dobronamjerna sugestija nije samo usputni razgovor uz kavu. Otpor dijela javnosti, da se razumijemo, sam po sebi ništa ne dokazuje, kao što ni prijepori unutar Akademije oko metodologije i djelokruga rada ne znače automatski da je Capellas u krivu. Promjene uvijek nekome smetaju, ali - ključan "ali" - ni ta prigodna rečenica ne može služiti za otpis svake primjedbe, jer nisu svi koji nešto pitaju i propitkuju protiv napretka, dapače, niti se svaka procjena može obraniti Cruyffovim prezimenom ili La Masijinom referencom.

Capellas, doduše, ima ozbiljne reference: u Barceloni je radio u B-momčadi i koordinirao mlađe kategorije, a danski savez pri njegovu odlasku s klupe U-21 reprezentacije posebno je pohvalio povezivanje mladih selekcija s A-vrstom. Na Euru 2021. dobio je sve tri utakmice u skupini, pa od Njemačke ispao na jedanaesterce. Postoji, dakle, iskustvo u kojem su razvoj i rezultat išli zajedno. No postojao je i Midtjylland, koji ga je smijenio uz obrazloženje da zajedničke vrijednosti i nogometne ideje nisu donijele očekivani napredak. Nije to isti posao kao vođenje Akademije, ali vrijedi kao podsjetnik da uvjerljiv razgovor o nogometu ne jamči i uvjerljiv nogomet. I da je ipak lakše provoditi svoje ideje iz ureda nego pored aut-linije, gdje odgovornost bubri poput kvasca.

A nekoliko sličica itekako slika "3D" projekciju: na prvu nasmiješeni Španjolac često promatra utakmice mlađih kategorija sam, sudjeluje na treninzima, nerijetko ima jasne opaske na rad trenera, a svoj djelokrug itekako širi na prvu momčad, gdje ne propušta trening-sesije, stojeći postrance i analizirajući. Izvan pogleda javnosti, kako se može čuti, ima i više nego zanimljive opservacije o sustavu i sistemu rada, pa je, recimo, javna tajna da je nakon Poljuda održao mini-predavanje stožeru o prezentaciji spomenutog Tabinasa.

- Čim je završilo poluvrijeme utakmice s Rudešom u Gorici, sišao je s tribine dolje prema VIP-u i pričao Dapcu nešto sto na sat, rukama aktivno objašnjavao, izgledao je nezadovoljno - priča nam svjedok događaja.

Dok ovo pišemo, u svakom slučaju, traje druga godina Capellasova rada u Maksimiru. Prerano je za konačnu presudu, apsolutno, ali ne smije biti prerano niti za pitanja, pogotovo ako Boban, uzgred, procjenjuje da u B-momčadi nema baš dovoljno štofa, dok je u četverogodišnjem planu značajan oslonac na vlastitu školu istaknut kao jedan od glavnih ciljeva. A u današnjem kadru prve momčadi klinci su - fusnota.

No, temeljem svega, Boban je odlučio pustiti jednog čovjeka iza kojeg je dugo stajao, dok drugoga i dalje čvrsto brani. Možda će mu vrijeme dati za pravo, nismo baba Vanga, međutim, što Capellas dobiva više prostora da Dinamo oblikuje prema vlastitom nogometnom uvjerenju, manje prostora ostaje za objašnjenje da je problem isključivo u onome tko subotom sjedi na klupi. Kovačević je otišao. Capellas ostaje, Španjolac, Oscar Garcia ili koji god, stiže. A iza te odluke više nema rova za skrivanje: došlo je vrijeme konačno vidjeti u što to točno Boban vjeruje, a i što točno Dinamo od toga dobiva...